Piše: Mirza Halilčević
Seks je oduvijek bio atraktivna tema. Njime su se bavili filozofi/kinje, psiholozi/kinje, seksualni terapeueti/ce, feministi/kinje, teolozi/kinje, novinari/ke i umjetnici/ce. Vrijednost i važnost bavljenjem seksualnom kulturom prepoznata je već davno i na tom polju zaista je urađeno mnogo toga, a s druge strane, opet malo. Seks se na kraju nekako uvijek vrati u prostorije privatnosti, što je vrlo vjerovatno zbog potencijala koji nosi u sebi, mada je ključno da nešto, da bi načelno bilo privatno, primarno mora biti javno i dekonstruisano, jer se u suprotnom ostavlja prostor za podrazumijevanje, nedostatak preispitivanja i manipulaciju. Seks se može smatrati jednim od najindikativnijih terena za mapiranje nivoa i dinamika moći, te u isto vrijeme kapaciteta za bivanje solidarnim i ranjivim. Seks je i danas ostao neiscrpna tema i izvor brojnih diskusija, rasprava i šaputanja, nekada konstruktivnih, nekada manje konstruktivnih, ali na kraju dana skoro da je svaki razgovor o seksu dobrodošao.
Seks kao seksualna aktivnost podrazumijeva tek jednu komponentu seksualne kulture ili ono što se odnedavno zove seksualna inteligencija na individualnom i kolektivnom nivou. Pojam seksualne inteligencije termin je novijeg datuma, a ustanovljen je u okviru rada dvojice američkih psihologa Sheree Conrada i Michaela Milbura, koji su u ime svog rada izdali i istoimenu knjigu – Seksualna inteligencija, baveći se problemima seksualne prirode sa kojima se susreću ne samo sredovječni bračni partneri, nego i sve više mladi ljudi. U fokusu razmatranja našli su se i neki hronični seksualni poremećaji, kao i nedostatak sveopće seksualne želje, potrebe, nemogućnost dostizanja orgazma, impotencija i slično. U konačnici, seksualna inteligencija mogla bi obuhvatati sva promišljanja i manifeste seksualnog predznaka, način na koji promišljamo tijelo i tjelesnost, način na koji rukujemo svojim tijelom i ophodimo se prema tuđem tijelu i tjelesnom integritetu, način na koji posmatramo seksualne aktivnosti i kako ih praktikujemo, način na koji angažiramo svoje intelektualne i emotivne kapacitete u unapređenju svoje svoje seksualne inteligencije.
Promišljanje pitanja seksualne kulture i individualne seksualne inteligencije vrlo usko je vezano i za rad sa LGBTIQA osobama. Iako se često stječe utisak da se LGBTIQA pokret gradi isključivo oko seksualnih aktivnosti, činjenica jeste da to nije istina, ali da je seksualna kultura i način intelektualnog, seksualnog manifesta, vrlo važan za ustanovljenje ovog pokreta. Kao što je rečeno na početku, seksualna aktivnost – seks – ono što se događa u krevetu, samo je komponenta sveopćih praksi koje podrazumijevaju i kulturne, političke, društvene, intelektualne vrijednosti, al i očite dinamike moći. LGBTIQA pokret koji teži redefiniranju seksualne kulture kroz lično i političko djelovanje, ima potencijal da dekonstruiše i uspostavi nove kulturne vrijednosti, dok pokret koji stvara pandan heteroseksualnoj kulturi previđa svoj potencijal i na kraju dana ne čini puno.
Seks i seksualne dinamike moći u gej svijetu
Seks je rijetko izolovan od eksternih utjecaja, jer, u trenutku seksualne aktivnosti mi ne prestajemo biti ono što u političkom, klasnom, socijalnom i moćničkom svijetu zaista jesmo. Iako nam se ponekad čini da je trenutak seksualne aktivnosti paralelni univerzum, koji neki uspoređuju i sa bogoviđenjem, seks je ipak vrlo integrisan trenutak našeg života. Ne postoji nešto što bi se na nivou generalizacije moglo iznijeti u kontekstu kvaliteta seksualnih aktivnosti LGBTIQA osoba, ali je nemoguće s tim u vezi ne uzeti neke od okolnosti koje često oblikuju dinamiku življenja pa samim tim i seksualnu dinamiku. LGBTIQA osobe generalno imaju jako nizak nivo moći – političke, društvene, kulturne. Često su skrajnute, često su neautovane, sklonije su razvoju različitih mentalnih oboljenja, postojana je i frustracija uslijed neadekvatne integracije na ličnom i kolektivnom nivou, a kod gej muškaraca je to možda čak i simptomatičnije, jer i pederi su na kraju dana muškarci. Oni često koketiraju u vakumu između privilegiranosti i deprivilegiranosti, većinom zadržavaju maskulini rodni izražaj, emotivno su vrlo zatvoreni što je njegovanje patrijarhalnih zakona, tjelesno također, sa tijelima u koja se ne penetrira – emotivno, intelektualno niti bilo kako drugačije, jer to podrazumijeva ranjivost. Patrijarhalni muškarci, pa makar oni bili i pederi, prosto nisu prema zakonima kulture i društvenog uređenja učeni da budu ranjivi i otvoreni, zato u seksu uglavnom bivaju – moćni i dominantni. Druga krajnost su muškarci sa internaliziranom homofobijom, mizoginijom, seksizmom i selektivnom percepcijom žene i femininiteta. To su oni koji uglavnom bivaju pasivnim učesnicima seksa.
Izražena dihotomija aktivnoga i pasivnoga je pandanski predstavljen moćnički odnos heteroseksualne prirode. Paterni izraženi u ovom kontekstu često su vrlo univerzlni i prepoznatljivi. Gore opisani muškarci, kao moćni i dominantni često su unutar kreveta slika i prilika strejt muškaraca u heteroseksualnom odnosu, dok je druga krajnost – gej percepcija femininiteta često vrlo pogrešan način utjelovljenja žene i ženskosti. U gej krevetu, neko bi uvijek trebao imati moć, biti dominantan i pobjednik da bi se seks proglasio uspješnim. To je vrlo univerzalan patern dinamike moći unutar gej zajednice, a simboličku vrijednost na zanimljiv način nose i uloge preslikane u nešto što po defaultu ne bi trebalo biti normirano, a možda je to baš put do integracije. Na kraju dana, zanimljivo je kako se moć dijeli između dva muškarca u krevetu na osnovu rodnih uloga koje utjelovljuju.
Seks je univerzalni potencijal za stvaranje prostora solidarnosti i ranjivosti, ali kada se izoluje od svih moćničkih potreba i tendencija, a to je vjerovatno i jedan od značajnijih indikatora visoke seksualne inteligencije – cijelim bićem se integrisati u aktivnost koje si i ti dio i težiti razvoju i unapređenju svojih kapaciteta upravo kroz seksualnu aktivnost. U prevodu, doprinosom nauke i sveopćeg ljudskog razvoja, mislim da bismo mogli reći da je seks na način na koji je često opisivan – kao pokretačka, nagonska energija, ipak evoluirao u nešto što bi se moglo promišljati i razvijati.
Seks bi trebao biti mikrokosmos tjelesnih integriteta, a ne moćničko iživljavanje, jer takav seks samo potvrđuje i ustanovljuje kulturu nasilja, onu koju već živimo, a protiv koje se navodno borimo. Postoji taj argument da bi pristanak i razgovor o seksu mogao pokvariti čar i svu slast seksa, koja se očito krije u neuravnoteženim odnosima moći i iživljavanju, što bi se moglo tumačiti kao strah od dekonstrukcije i mapiranja ličnih i političkih privilgija.
