Selma Kešetović je autorica romana „Mihael“ u čijem je središtu priča o odrastanju sedamnaestogodišnjaka koji je gej i koji pokušava izboriti pravo na lično rodno i seksualno određenje. Mihael je žrtva brutalnog tjelesnog silovanja, ali i društvenog konteksta, jer se nad njim kontinuirano vrši verbalno, fizičko, psihičko, socijalno nasilje: u školi, na ulici, u bolnici, u porodici. Utjehu pronalazi u samopouzdanom i muževnom Bojanu, ali njihova veza je obilježena brojnim teškoćama, uglavnom zbog Mihaelove nesigurnosti, otpora prema ispoljavanju seksualnosti i potpune dezorijentiranosti. Kroz knjigu pratimo živote i ekscentričnog Zvonimira, Bojanovog mlađeg brata Borisa, i ostalih, koji prolaze put lične emancipacije.
Lgbt-prava.ba: Tri godine su prošle od izdavanja tvog romana „Mihael“. Da li se tvoj odnos prema njemu mijenjao tokom tog perioda? Da li je moguće da ga čitaš kao da ga nisi ti pisala već kao „obična“ čitateljica?
S.K: Voljela bih da je tako, jer bih u tom slučaju mogla čitati roman kao i svaka druga čitateljica. Ovako, svakim čitanjem se vraćaju neke veze, oživljavaju sjećanja, emotivna stanja i fiksacije. Ironično, više sam bila distancirana od njega kada je izašao nego sad, a vremenom možda bude gore. A ima i one samokritičnosti svakog pisca/spisaljetice o kojoj je pisao Čehov u “Galebu”, pročitaš svoje djelo i misliš kako bi to sve mogao_la ponovno, puno bolje.
Lgbt-prava.ba: Šta te je inspirisalo da napišeš roman? Zbog čega si toliko obremenila lik Mihaela? Mnogo se izmještenih motiva u njemu prelama, i čini se kao platforma za ukrštanje različitih praksi, od različitih elemenata goth kulture, preko asocijalnosti do silovanja.
S.K: Taj lik je egzistirao u meni dugo vremena, još od rane asolescencije, tako da je, kao i kod svako pisca/spisateljice taj proces nesvjestan, da je osviješćen do kraja, Mihael vjerovatno ne bi ni nastao. Tako da je nemoguće odgovoriti na pitanje, zašto to pišeš, zašto ne pišeš o nečemu drugom, isto kao što Carellova Alisa nikada neće moći odgovoriti na pitanje gusjenice: Tko si ti? Možda će moći dati djelimičan odgovor, u odrečenoj tačci vremena i prostora, ali taj odgovor je uvijek iznuđen po pritiskom i ne odolijeva iskustvu već sljedećeg trenutka.
Lgbt-prava.ba: Koliko je Tuzla iz tvog romana bila slična Tuzli pre 3-4 godine? Sigurni prostori, alternativni ljudi… skoro kao Berlin iz pozitivnih stereotipa.
S.K: To mi je sasvim novo iščitavanje, moram priznati. Jer javni prostor Tuzle u romanu ispunjen je prijetnjama, represijom i poticanjem autocenzure. Nasilje ne mora biti fizičko, sveprisutno nasilje je prije svega nasilje jezika, uskraćivanja prijatelja/ca, odobravanja, uvijek je to svojevrsna društvena dinamika kruga iz koje je vrlo lako ispasti ako ne tapćeš u ritmu. Likovi u romanu se kreću u sigurnim krugovima, ali intimnim, privatnim krugovima, a takvi su više-manje svugdje isti, bilo da su kod Bakira u potkrovlju dok piju i slušaju Madonnu, ili u na zatvorenom gay partyju u Sarajevu, ili kod Ane u Banjoj Luci. E, sad koliko alternativnih tih ljudi ima… Pa za početak, ispratili smo još jednu generaciju melankoličnih i ženstvenih sedamnaestogodišnjaka koji su naglo (uvijek je to naglo, kao i depresija, postepeno, postepeno, pa odjednom kao što to piše Elizabeth Wurtze u Prozak naciji) i ogrubjeli, ošišali se i postali prihvatljiviji za gay zajednicu, kažem gay zajednicu, jer oni se nisu slomili pod pritiskom heteseksističkog miljea nego pod imperativom (ne)kulture gayromea koji želi hipermaskulinitet, ili ako to već ne može, onda barem hibridni maskulinitet. Uvijek mi ostaje nada da će se netko odupreti tom imperativu, ali izgleda da je taj moj intimni ideal sukobljiv sa realnim mogućnostima tananih ljepotana željnih odobravanja grupe. Ne kažem da oni trebaju da ostanu autsajderi društva, to je okrutno, samo bi bilo lijepo da se ne zaborave i kao što Karen Amstreong piše, da se “usavrše od onoga što jesu”. Ti me ljudi inspirišu, da na kratko odgovorim na gore vješto izbjegnuto pitanje. Oni koji pokušavaju da ostanu što duže ideološki neupotrebljivi kako bi izrasli_e u bolje verzije sebe, verzije koje se ne mogu svesti na jednostavne jednačine i tipove pedera, lezbi, strejtera, ovih ili onih.
Lgbt-prava.ba: Kako si doživljavala reakcije čitateljica i čitatelja, poznatih i nepoznatih, na roman? Zašto bi preporučila svoj roman za čitanje?
S.K: Nedavno me poznanik pitao da li sam zadovoljna postignućima svog romana. Rekla sam, s obzirom na svoja očekivanja, više nego zadovoljna. I to je doista tako, javljali su mi se klinci_ke u adolescenciji koji su gutali roman, našli u njemu nešto blisko, svoje, nešto što im je pomoglo da stvore bolje svoj vlastiti identitet i odnos prema svijetu, vršnjaci_kinje iz raznih gradova, knjiga ima neki svoj put i dođe do onoga kome treba doći. Jednom mi je neki oženjeni pedesetogodišnjak pričao kako mu je Zvonimir (sporedni lik iz mog romana) skroz cool. To je recimo anegdota koju rado prepričavam. Sve u svemu, iako me svaki feedback razveseli kao kakvo dijete, nastojim mnogo ne razmišljati o tome i fokusirati se na nove stvari.
Lgbt-prava.ba: Kako vidiš svoju poziciju u okvirima LGBT aktivizma – bilo kulturnog, bilo politički angažovanog, što je svakako teško razlučiti?
S.K: Oduvijek mi je smetala riječ “aktivizam” iako je i sama često koristim, u nedostatku prigodnije. Sama definicija aktivnosti naspram pasivnosti mi je problematična. Kao što sam pokušala dokučiti u svom eseju o Melankoliji (filmu Larsa von Triera) kroz deleuzijansko premetanje, aktivnost ne znači nužno pasivnost, ne-aktivnost može izroditi aktivnost, stvaranje je još uvijek, ne mističan, jer to bi bilo lijepo, nego nesvjestan, kreće se linijama koje nisu nužno pravilne, nego isjeckane, i nisu nužno, kako to rigidni projekatski aktivizam zahtjeva: od tačke A do tačke B. Kao što kaže Guattari, da bi se presreli/e fašizmi na makro planu, moraju se osvijestiti na mikro planu, to je najvažniji proces. Rodne i seksualne manjine su jednako podložene falocentričnim obrascima kao što su heteroseksualne. Zato se aktivisti_ci često sudi, ne po rezultatima, nego po karakteru. Jer možda se javno zdušno zalažeš za svijet bez seksizma, a svojoj prijateljici sa neskrivenim užitkom kažeš da je kučka ili alapača. Uvijek su mi bili zanimljiviji ti intimni odnosi, tamo gdje su ideološki kodovi življi nego u prostoru gdje nas tjeraju na političku korektnost. I onda se pitaš šta je to osviješćavanje, nekada sam beskrajno tužna, jer mi se čini da je lakše pedesetogodišnjoj polupismenoj ženi objasniti da su ljudi jednaka bića, bez obzira na spol, rod, seksualnu orijentaciju, nego nekom gay muškarcu koji čita Butler i Foucalta, s tim da ja ne volim ljudima ništa objašnjavati niti vjerujem u agresivnu prosvjetiteljsku ulogu osvješćavanja koja odbija tretirati ljude kao odrasle subjekte koji_e donose svoje legitimne izbore, već kao bezličnu masu govorenih subjekata kojima ćemo mi reći šta su pravi, a šta krivi izbori. Kakva je moja uloga u budućnosti? Na tumblru sam pročitala citat nekog filozofa koji kaže da čovjek nikada ne zna šta će da kaže dok ne kaže. S obzirom na nekoherentnost i nestalnost našeg bivstvovanja, slažem se i kažem, hajde da se iznenadimo, i vi, i ja.
Lgbt-prava.ba: Kakvi te likovi inspirišu? Kakav će biti lik oko kojeg ćeš isplesti novi roman?
S.K: To su uvijek likovi koji su na međi, koji su socijalno teško adaptivni, ali ne svojim izborom. Buntovnici_e me ne zanimaju, nego autsajderi_ce, oni_e koji bi voljeli_e da su funkcionalniji_e, ali im to teško polazi za rukom, gotovo da im je neprirodno. To su ženstveni, melankolični dječaci poput Mihaela kojeg odbacuje i norma i gay zajednica, to su ljudi raznih rodova koji ne mogu da pronađu ime za svoju žudnju, za svoja htijenja, niti u falocentričnom društvu niti u LGBT agendama. To su ljudi koji lako dobivaju medicinske dijagnoze, koji_e nose neku ontološku tugu koja se u društvu smatra nepristojnom. Pred takvom ljepotom zadrhtim i poželim uroniti u njih mislima, tijelom, perom.
Razgovarala Jasmina Čaušević
