Tekst preuzet iz magazina Dani.

Abdullah Daayiee, imam džamije u Washingtonu, koji je po vlastitom priznanju oduvijek bio gay

Kontroverzni imam džamije u Washingtonu Abdullah Daayiee je po vlastitom priznanju oduvijek bio gay. Otvoreno priča o tome, i ne samo o svom slučaju, ali uz to rado govori i o vjerskim i društvenim temama, a priznati je pravnik i stručnjak za arapski i kineski jezik, kao i za tefsir – nauku o tumačenju Kur’ana. Za Dane objašnjava zašto smatra neophodnim razlikovati seksualne perverzije od ljubavnih sklonosti i emocija, naročito kada je riječ o homoseksualizmu gledanom kroz prizmu vjere

DANI: Gospodine Daayiee, s obzirom da radite i kao sekularni pravnik i kao imam, kako vidite usklađivanje, ili možda nesklad, između državnih i šerijatskih zakona?

DAAYIEE: Kada je riječ o religijskom dijelu trebate znati da su židovski, kršćanski i islamski zakoni vrlo slični u svojoj osnovi, dakle govorim samo o abrahamskim religijama. Svi primjenjivači tih zakona žele da religijski urede društvo uz prihvatanje određenih kulturoloških raznolikosti. I prije postojanja ove tri religije bilo je određenih standarda u koje su ljudi vjerovali. Tada su radili na uvezivanju starih mitologija sa odnosima među ljudima. Mitologija im je pomagala da sagledaju pravni sistem, religiju, kulturu i mentalitet nekog konkretnog podneblja.

U današnje vrijeme imamo muslimane koji bi se rado pridržavali šerijatskih normi u Americi i, recimo, u Maleziji. U jednoj zemlji se ne smatra prekršajem za jedan par ako se u javnosti drže za ruke, dok se u drugoj to smatra prekršajem. Istovremeno, imate nijanse u tumačenjima pravila vezanih za preljub. Ako je neko izvršio preljub sa tuđom ženom ili tuđim mužem, ponegdje se najprije traži potvrda o tome da li je došlo do seksualne penetracije, a negdje je dovoljno samo svjedočenje o tome da je nečiji bračni partner prevario svoga supružnika, bez drugih detalja. U svemu tome mogu naći dodirne tačke sa državnim, svjetovnim zakonima.

Šerijat nije monolitan. U nekim zemljama su ga donekle inkorporirali u lokalne kulturne običaje.

DANI: Kako zarađujete za život?

DAAYIEE: Imam povremene pravne slučajeve na kojima radim, ne baš često, a radim i kao savjetnik sa homoseksualnim osobama oba spola. Zatim, kao savjetnik sa emigrantima i strancima koji ovdje doseljavaju iz drugih zemalja, naročito bliskoistočnih.

Ponekad putujem po fakultetima gdje održim neko predavanje o raznim temama koje imaju duhovnu, društvenu ili psihološku podlogu. Također, podučavam različite forme arapskog jezika. Inače, kroz poznavanje arapskog, te izučavanje kur’anskih sura i ajeta, shvatio sam kako su ljudi u mnogim stoljećima, prema također različitim okolnostima, iste upute drugačije tumačili.

DANI: Za kur’ansko kazivanje o poslaniku Lutu, koje se pored ostalog odnosi na homoseksualizam, Vi nudite svoje tumačenje. O čemu se radi?

DAAYIEE: Oni koji se koriste tom surom u verbalnim osudama homoseksualaca, zapravo pokušavaju pretvoriti seksualni čin u seksualnu orijentaciju. Ponekad pokušavam heteroseksualnim osobama objasniti da je čin koitusa, što je zapravo penetracija kod muškaraca i žena, isto ono što učini silovatelj, kada napada na primjer ženu pa je siluje. Tu se nameće pitanje, da li je seksualni čin ono što obilježava seksualnu orijentaciju silovatelja-napasnika, ili je to njegova namjera? Može se potom govoriti o tome da li je u pitanju silovanje ili ljubavni čin.

Kada je riječ o priči o Lutu, radi se o silovanju. Jer, koristeći modernu arapsku interpretaciju, priča se o “prilaženju” jednih drugima, a prilaženje je pogrešno tumačenje. Ako se vratimo na stara semitska tumačenja, vidjet ćemo da se radi o izrazima koji označavaju neku vrstu poplave, najbliže rečeno. Znači, kao kad jaka poplava nasilno sve zbriše pred sobom, tako se i ovdje priča odnosi na silu, napad, na osobe koje čine nasilje drugima, nameću svoju nadmoć, iznad svega svoju agresivnu požudu. Znači, ne radi se o nekakvim sentimentalnim vezama, nego o jednoj vrsti pohotnog i ponižavajućeg silovanja.

Vjernici koji često koriste priču o Lutu za svoju argumentaciju protiv homoseksualaca općenito, zapravo govore o agresivnosti, perveziji i nasilju, a to nema veze sa mnogim današnjim emotivnim homoseksualnim vezama.

DANI: Neke asocijacije koje brane prava homoseksualaca, često spominju pravo na izbor, izostavljajući da mnogi homoseksualci nisu izabrali da budu takvi, nego su jednostavno takvi rođeni, isto kao i heteroseksualci. Kako biste Vi riješili te konfuzije?

DAAYIEE: Pa, mislim da bi u svemu tome trebalo više podsjećati ljude na prirodni segment, to jest na nečije rođenje. Ipak, sjetimo se da heteroseksualni parovi imaju homoseksualnu djecu. Gay osobe su rođene u braku između muškarca i žene. Vjerovatno je u pitanju genetika. Neki heteroseksualci bi zato trebali prestati da napadaju gay osobe, jer su ih na svijet donijeli heteroseksualni roditelji. Ja sam naprimjer, imao vrlo brižne i pažljive roditelje. Imam nekoliko braće i jednu sestru.

Prije dvadesetak godina, pokazao sam svojoj majci jednu staru sliku koju sam našao. Na njoj su bila dva dječaka. Ona mi je rekla da sam na slici ja, skupa sa još jednim dječakom za kojeg sam govorio da je moj momak. Na toj slici sam imao četiri godine.

Nisam tada ništa znao o homoseksualizmu niti o brojnim drugim stvarima kojima se odrasli zamaraju. Samo sam počeo da se družim sa tim dječakom, jer smo naprosto bili bliski.

DANI: Kakve su bile reakcije od bliže okoline?

DAAYIEE: Oduvijek sam bio otvoren i iskren u vezi s tim. Ima ljudi koji nisu iskreni oko toga, a meni je otvorenost olakšala da se nosim s tim. Imao sam i podršku svojih roditelja. Tretirali su me isto kao i svoju ostalu djecu. Isto je bilo i kasnije, kada sam završavao srednju školu. Kolege u učionicama su me prihvatili, vjerovatno zbog moje otvorenosti.

DANI: Neki od međunarodno priznatih islamskih učenjaka, poput Yusufa al-Qaradawija, smatraju da ženski homoseksualizam nije toliko loš kao muški. Šta mislite da su htjeli time reći?

DAAYIEE: Glavna kontroverza u vezi s tom tematikom, još od drevnih vremena, bila je pitanje spolnog prodiranja. A znamo da žena ne može izvršiti onu vrstu seksualne penetracije koju inače vrše muškarci. Barem ne bez nekog vještačkog sredstva.

Postoje šerijatski pravnici koji raznoliko tumače, recimo, preljub. Nailazio sam na tumačenja kod nekih egipatskih kolega, koji imali sljedeću postavku za preljub: ako muž zatekne svoju suprugu u krevetu s drugim muškarcem, on je ne može odmah optužiti za preljub. Može samo ako je zaista vidio seksualni snošaj, posebno penetraciju. Taj muž, ako želi, može zatražiti razvod od svoje žene, zbog njenog ponašanja, ali ne može je automatski optužiti za preljub, sve dok nije stvarno svjedočio samom činu seksa između nje i tog drugog muškarca.

Po nekim tumačenjima, ne svim, žene se može osuditi na smrt zbog dokazane preljube. Zato se pravni standardi rastežu, ne bi li se izbjegla smrtna kazna. Tako se vjerovatno manje pogubno gleda na ženski homoseksualizam nego na muški, pošto se smatra da žena ne čini istu vrstu klasičnog seksa prema drugoj ženi, jer nije u mogućnosti, osim ako je u pitanju napastvovanje ili neka vrsta umjetne perverzije, a to je već druga priča.

DANI: Šta Vas je najviše privuklo prelasku na islam?

DAAYIEE: Moji roditelji su bili pripadnici Baptističke crkve. Oni nisu nas, svoju djecu, forsirali da slijedimo njihova uvjerenja, ali su nas ohrabrivali da pronađemo vjeru u životu, da nam to bude životni oslonac. Još kao dijete, pitao sam roditelje za dozvolu da idem u druge crkve, hramove i slično. Pošto sam odrastao u Detroitu, imao sam priliku da sretnem osobe iz cijelog svijeta. Imali smo hinduističke hramove, budističke, jevrejske sinagoge, i razne kršćanske denominacije. U školi sam upoznao Koreance koji slijedili budizam. Roditelji su mi dopustili da idem njihovoj kući i u njihove hramove da bih vidio kako oni prakticiraju svoju vjeru.

Ali kada sam otišao u Kinu na studije, upoznao sam pripadnike naroda Ujgura, na Univerzitetu u Pekingu. Od ranije sam imao želju da studiram kineski jezik. Taj kolega mi je ponekad govorio o islamu. Ja sam ga pitao na šta misli, da li je riječ o takozvanom pokretu Crnačka nacija islama u Americi, ili o Saudijskoj Arabiji, jer sam do tada samo tim pojmovima baratao kada je riječ o islamu. On mi je rekao da ne govori o tome, nego o stvarnom islamu. Pritom, iznenadio me i kada mi je rekao da u njihovoj zajednici ima ljudi koji su istovremeno gay osobe i muslimani. Čak mi je rekao da je su u prošlosti, pripadnici ujgurskog naroda Kine imali i vladare koji su bili gayevi. On sam inače nije bio gay. Jednom prilikom me odveo u pekinšku džamiju, gdje sam se prvi put upoznao sa islamom u praksi. Slušao sam hutbu nakon džume u petak, koja je išla najprije na arapskom, a potom na mandarinsko-kineskom. Bilo je to 1982. godine, tada sam imao 27 godina. Osjetio sam neko specifično smirenje u toj džamiji, i tu sam prihvatio islam. U kasnijim godinama sam boravio neko vrijeme u Siriji.

Uglavnom, danas poznajem arapski i mandarinsko-kineski jezik, nakon dužeg perioda izučavanja. Pravne stvari sam poznavao još prije odlaska u Peking. Svo to moje iskustvo i znanje prenosim drugim ljudima, na predavanjima, kroz savjetovanja i kroz susrete.

DANI: Držali ste dosta predavanja širom Amerike. Da li ste to radili i u muslimanskim državama?

DAAYIEE: Držim predavanja širom svijeta. Od muslimanskih zemalja, predavao sam u Indoneziji i Maleziji. Naravno, nailazio sam na slabije obrazovane muslimane u nekim sredinama, koji su samim tim prilazili meni sa unaprijed formiranim predrasudama. Pokušavao sam da pojasnim ljudima, da se u Kur’anu svaki čovjek može prepoznati, jer se Kur’an kao objava obraća cijelom čovječanstvu.

Pošto nije svako na istom intelektualnom, socijalnom niti emocionalnom nivou, pojedinačno se svako može prepoznati onako kako mu se Kur’an obraća. Naprimjer, Kur’an kao objava se recimo obraća meni kao Afroamerikancu u današnjem vijeku na jedan način, a vama kao bijelcu u Evropi u nekom drugom vremenu, na drugi način. Nema to veze sa rasom naravno, nego sa okolnostima oko te osobe. Kur’an je u oba slučaja isti, ali naše svijesti i naše okolnosti nisu pojedinačno iste u odnosu na njega. Za 200 godina recimo, ljudi će moći shvatiti iz Kur’ana nešto što mi danas možda nismo shvatili, ili mislimo da jesmo. Uostalom, ako ljudi za 200 godina odu na drugu planetu, kako će u molitvi odrediti smjer kible? Ili sa mjeseca, ili iz svemirskog broda koji se kreće oko naše planete? Ja to ne znam, ali za 200 godina će ljudi možda znati.

Bio sam i u Saudijskoj Arabiji, ali samo zbog studija i zbog obavljanja hadža, nisam tamo držao predavanja ove vrste. Umjesto predavanja, tamo sam na javnim skupovima postavljao dosta pitanja u vezi sa vjerskim temama, ali mi je rečeno da previše pitam.

Pritom, mnogi tamošnji učenjaci mi nisu davali odgovore, jer ih često nisu znali, a brojna pitanja su izbjegavali. Čim bih postavljao pitanja, mnogi od njih bi postajali sumnjičavi. Rekao sam im da nije problem u tome što dosta pitam, nego u tome što oni nemaju mnoge odgovore.

DANI: Kako ste bili prihvaćeni u Americi, istovremeno kao musliman i kao gay?

DAAYIEE: S vremena na vrijeme sam znao dobiti neki e-mail sa gadnim porukama. Bilo je i onih koji su me zvali telefonom da bi se svađali. Imao sam susrete sa muslimanima zatvorenog uma, sa radikalnim Jevrejima i kršćanima, pa i sa nekim rigidnim ateistima. Svakako, u današnjem kontekstu i dalje povremeno prepoznam islamofobiju ponegdje u američkom društvu.

DANI: Znate li možda za džamije i mesdžide u Indoneziji, koji su namijenjeni isključivo muslimanima koji su hermafroditi, transeksualci i transvestiti, i šta mislite o tome?

DAAYIEE: Ne znam za to, ali imam svoj stav po pitanju razdvajanja vjernika. Svi oni koji zagovaraju segregacije u džamijama ili nekim drugim lokacijama, treba da znaju da tako razjedinjuju ummet. Oni muslimani koji odbacuju druge muslimane koji ne izgledaju isto ili ne razmišljaju isto kao oni, automatski čine štetu islamskom ummetu na globalnom planu. Zbog takvih su danas muslimani razjedinjeni.

DANI: Jeste li u svojim putovanjima i predavanjima upoznali možda muslimane iz BiH?

DAAYIEE: Upoznao sam ih nekoliko na Bliskom Istoku. Mislim da sam ih sreo i u Americi, koji su ovdje dospjeli kao izbjeglice.

Inače, za Bosnu sam saznao, nažalost, uglavnom preko rata. Do tada sam jako malo znao o muslimanima u tom dijelu svijeta, mada sam upoznao nekoliko njih iz Bosne, još tamo negdje 1980-ih godina.

DANI: Koliko ima još gay imama?

DAAYIEE: Ne znam tačno, ali znam da ih ima, ja nisam jedini. Ima moj kolega u Južnoafričkoj Republici i poznajem jednog u Torontu, u Kanadi. Inače, godinama već poznajem doktoricu Aminu Wadud, prvu ženu koja je predvodila molitvu u džamiji. Mnogi ljudi ne znaju da žena može predvoditi molitvu u mješovitom džematu ukoliko nema nikoga dovoljno kvalifikovanog. Žene su u molitvi svakako dovoljno pokrivene pa nema mjesta onim starim seksualnim insinuacijama kada se govori o ženskim imamima.

Molitvu može predvoditi najkvalifikovanija osoba u džematu. Prvi uslov da neko bude imam, jeste da ima dovoljno znanja i morala, za predvođnje molitve.

Thompson-Abdullah

Daayie Abdullah rođen je 1954. godine u Michiganu gdje je odrastao. Njegovi roditelji su ga, kao i svoju ostalu djecu, vozili po cijeloj Americi, jer su željeli da upoznaju što više svijeta oko sebe, da ne bi ostali previše zatvoreni u rodnom Detroitu.

Abdullah je vremenom priznao svojim roditeljima da ga privlači druženje sa dječacima još od pete godine života. Nakon što je završio studije prava, dosta je putovao izvan SAD-a. Svo vrijeme odrastanja i studija je, kako kaže, istraživao različite religije i duhovne pokrete, ali se najviše “pronašao” u islamu.

Prvobitno ime mu je bilo Sid Thompson, a sam je odabrao za sebe sadašnje ime. Danas živi i radi u Washington DC-ju. Jedno vrijeme je sarađivao sa fondacijom Al-Fatiha, koja na različite načine okuplja muslimane homoseksualce. Negdje oko 2000-te godine, ljudi su počeli da ga smatraju imamom, pa sve do danas vrši funkciju imama u jednoj washingtonskoj džamiji.