21. januara 2017. godine, milioni ljudi širom svijeta su sudjelovali u Ženskom maršu. Facebook event je ubrzo podijeljen viralno, a marš je bio snažan prikaz otpora i solidarnosti koji su se spojili s mnoštvom problema, uključujući reproduktivna prava i borbu protiv seksualnog uznemiravanja.
Izvor unapologeticfeminism.com, prevod Liam Isić
Za mnoge transrodne osobe marš je predstavljao bolan podsjetnik na limite mainstream feminističkog pokreta. More rozih šešira vagina je još jednom dalo do znanja ko je centar diskursa reproduktivnih i ženskih prava: bijele, cisrodne žene. Neprekidne pjesme i znakovi s vaginama, maternicama i jajnicima isključile su trans žene iz rasprave u koju one moraju biti uključene. Fokus na rozu boju ovih određenih dijelova tijela ukazao je na bijeli subjekat, i nije uspio obuhvatiti prelijepe rasne razlike žena.
Povezivanje pojma žena s posjedovanjem određenih dijelova tijela ostavilo je ljude kao što sam ja, kojima je ženski spol pripisan pri rođenju, ali se ne identifikuju kao žene, u čudnoj poziciji. Tenzija između potrebe uključivanja u raspravu o pristupu abortusu i potrebe propitivanja našeg sudjelovanja u patrijarhatu učinila je da marš izgleda kao kognitivni nesklad.
Dok su mnoge cisrodne (uglavnom bijele) osobe na socijalnim mrežama slavile marš, moji trans i rodno varijabilni prijatelji i ja smo ne samo pokazivali ljutnju nego smo i radili na tome da se podsjetimo na to da i mi vrijedimo i da smo vidljivi. Gledao sam na tu situaciju kao trans žene koje ponovno podnose bolan ujed feminizma koji odbija da ih uključi. I pitao sam se kako bi izgledalo da su se iste ove osobe koje su se sad mobilizirale u ovolikom broju, mobilizirale nakon što je ubijeno 27 transrodnih osoba u 2016 ili nakon što je nestašica estrogena ostavila mnoge trans žene bez prijeko potrebnih hormona.
Ono što mi je postalo jasno jeste da čak ni oni cisrodni ljudi koji su počeli razvijati svijest o trans pitanju nisu iskoristili vrijeme za istraživanje i shvatanje zašto su trans ljudi dio razgovora o reproduktivnom zdravlju, abortusu, i koje su naše potrebe. Iako su govornice Janet Mock, Lavrene Cox i Angela Davis naglasile porebu za trans inkluzivnim pokretom, otpor prema trans kritikama povodom marša je ostao.
Prilikom razmišljanja o tome kako da učinim ovu raspravu trans inkluzivnom, našao sam za korisno primjenu okvira reproduktivne pravde na polje reproduktivnih prava. Reproduktivna pravda je koncept razvijen od strane vijeća crnih feminiskinja prilikom pro-choice konferencije 1994. One su se borile za to da prikažu kako duga historija fokusiranja samo na abortus ne doprinosi ostvarivanju pravde u području reproduktivnog zdravlja, posebice za siromašne ljude, razne rasne skupine i ostale marginalizirane grupe. Isticale su da ćemo tek kad pristupimo širim socijalno-ekonomskim barijerama koje sprječavaju ljude u pristupanju brizi o reproduktivnom zdravlju, abortusu, te fondovima i uslugama koje su neophodne za podizanje djece, biti u mogućnosti da razvijemo mnogo širi pokret koji podrazumijeva različitosti.
Razmišljajući unutar ovog okvira, ja mislim da je bitno za cisrodne ljude koji žele svoju raspravu o reproduktivnom zdravlju, abortusu i roditeljstvu učiniti trans inkluzivnom da potraže način na koji se trans ljudi mogu uklopiti u taj pokret.
- Ne izjednačavati genitalije s rodom i spolom
Jedna stvar koju je Ženski marš učino jasnom jeste to da mnogi cisrodni ljudi još uvijek vjeruju da genitalije definiraju njihov rod i spol. Kako god, postojanje mnogih trans i intersex ljudi je dovoljan razlog da se poništi ovaj mit.
Ljudi bilo koje genitalne strukture se mogu identifikovati i identifikuju se unutar rodnog spektra. Pretpostaviti drugačije znači postati žrtva koncepta biološkog esencijalizma, što je jedna od stvari kojoj se feministički pokret opire.
Načini da se prevaziđu ove problematične pretpostavke jeste da se radi na uklanjanju jezika iz vokabulara koji ukazuje na posjedovanje određenih dijelova tijela koji ”određuju” rod. Ovo može značiti da kad se kaže riječ ”žena”, ukazuje se na na nešto kao ”osobe s maternicama” ili ”osobe koje imaju menstruaciju”.
Jezik je bitan alat za stvaranje promjena, kao i alat za stvaranje uvreda. Stvaranje ovakve promjene može ostvariti trans inkluziju u aktivizmu, zagovaranju i svakodnevnom životu.
- Shvatanje da je reproduktivna pravda više od prava na pristup abortusu
Dok je glavna bitka posljednjih godina na polju reproduktivnih prava upravo za pravo na pristup abortusu, reproduktivna pravda je mnogo širi koncept.
To je pravo na pristup sigurnom, nestigmatizirajućem reproduktivnom zdravlju i testiranje na spolno prenosive infekcije. Radi se o tome da možeš imati dijete ako ti to želiš i da imaš mogućnost da odgajaš dijete uz adekvatan smještaj, prijevoz i zdravstvenu njegu.
Radi se o ranjivim skupinama društva, kao što je trans zajednica, posebice o crnim trans ženama, kojima treba biti omogućeno da žive slobodno, bez diskriminacije i nasilja, uključujući i partnersko nasilje.
Radi se o razumjevanju duge historije nasilja i prisilne sterilizacije koja je propagirana protiv žena drugih rasnih pripadnosti. Kada razvijemo dovoljno čvrstu svijest o tome kako reproduktivna pravda treba izgledati, možemo uvidjeti da borba za prava trans osoba, rasnu ravnopravnost i ekonomsku pravdu jeste borba za reproduktivnu pravdu.
- Informisati se o specifičnim reproduktivnim problemima s kojima se susreću trans osobe
Trans osobe imaju specifične probleme kada se radi o reproduktivnom zdravlju. Naprimjer, za nas koji se odlučimo na hormonalnu terapiju, mi se suočavamo s potencijalnim sterilizirajućim efektima na naše reproduktivne organe.
U većini slučajeva testosteron izaziva smanjenje funkcije jajnika i zaustavljanje krvarenja, dok estrogen i testosteronski blokatori umanjuju ili eliminišu spermu. Ukidanje hormonalne terapije može vratiti ove funkcije, ali u nekim slučajevima sterilizacija može ostati permanentna. Očuvanje sperme ili jajnih ćelija jedna je od opcija za koju se odlučuju trans osobe koje žele imati biološku djecu. Za većinu trans osoba ove usluge su jako skupe. Pohrana jajnih ćelija može koštati i preko 10 000 $, dok godišnja pohrana sperme košta oko 500 $.
Također, mnogi od nas se suočavaju s barijerama u pristupu zdravstrvenoj zaštiti, prosto iz razloga jer smo transrodne osobe. Pronalazak doktora koji su kompetentni da rade s trasrodnim osobama može predstavljati veliki problem, pogotovo u područjima izvan velikih gradova. Posjete zdravstvenim ustanovama s diskriminatornim osobljem mogu dovesti do toga da transrodne osobe izbjegavaju korištenje usluga reproduktivnog zdravlja koje su im potrebne.
Na osnovu istraživanja iz 2015. godine, 33% trans osoba u SADu je imalo negativno iskustvo s osobljem koje pruža zdravstvene usluge. Iako smo u mogućnosti pristupiti zdravstvenim uslugama, osiguranje i ostali troškovi mogu stvoriti velika ograničenja. Naprimjer, prošle godine, moje osiguranje je odbilo da pokrije papa test zato što mi u ličnim dokumentima stoji muška oznaka spola. Nakon nekoliko mjeseci prolaska kroz birokratske obruče, revidirali su odluku, iako to nije slučaj s mnogim drugim trans osobama.
Trans osobe u Americi i cijelom svijetu su prisiljeni na sterilizaciju kako bi mogli pristupiti dokumentima koji prikazuju njihov rod. U mnogim državama SADa trans osobe moraju izvršiti operaciju genitalija i reproduktivnih organa koja uzrokuje sterilnost, kako bi izvršili promjenu ličnih dokumenata.
California, the District of Columbia, Iowa, New York City, New York State, Oregon, Vermont, i Washington su jedini distrikti koji su uklonili potrebu za operativnim zahvatima zarad izmjene rodnog lista. U ostalim državama operacija je mandatorna.
- Prepoznavanje seksualnog rada kao zanimanja
U istraživanju o trans osobama iz 2015. godine zabilježeno je da se 12% trans osoba bavilo seksualnim radom u nekom životnom periodu. Procentualnost je dosta veća kod crnkinja (42%), autohtonih stanovnica (28%), pripadnica više rasa (27%), Azijatkinja (22%) i Latino (23%) trans žena.
Ženski marš nije zauzeo stav po pitanju seksualnog rada, kolebajući se između podržavanja seksualnog rada i tretiranja seksualnog rada kao eksploatirajućeg. Janet Mock je u pismu upućenom Ženskom maršu naglasila da se seksualni rad mora uključiti u proces liberalizacije, kako bi se zaštitila prava onih koji se bave tom vrstom rada.
Feministkinje koje se bore protiv seksualnog rada moraju shvatiti da je to održiv izvor prihoda, pogotovo za trans osobe koje su diskriminirane pri zapošljavanju, i da se moramo boriti za prava onih koji se bave seksualnim radom kako bismo im osigurali zaštitu u tom poslu.
U seksualnom radu najbitnije je omogućiti testiranje na seksualno prenosive infekcije, kondome, kontracepciju, pa čak i abortuse. Seksualni rad je trans-feministički problem, i mnoge aktivističke liderice kao što su Sylvia Rivera, Janet Mock, Monica Jones su i same bile seksualne radnice.
- Upoznavanje s uslugama koje nudi Planned Parenthood
Jedna od većih briga Ženskog marša je upućena administraciji Trumpa koji prijeti povlačenjem sredstava Planned Parenthoodu. Mnoge ljude Planned Parenthood asocira na pristup abortusu, ali PP nudi mnoštvo drugih usluga, pogotovo osobama s niskim prihodima.
Prethodnih godina, PP je počeo nuditi usluge trans osobama, uključujući siguran pristup hormonima, izmjenu rodnih markera, te pisanje referenci u cilju procesa prilagodbe spola.
Povlačenje sredstava PPu bi moglo biti devastirajuće za mnoge trans osobe koji su tu dobile usluge koje nisu mogle dobiti negdje drugo, pogotovo za one koje žive izvan velikih gradova. Bitno je napomenuti da povlačenje ovih sredstava može predstaviti problem na ekonomskom polju, pa tako i na polju zdravstvene zaštite.
Ono što administracija planira uraditi jeste restrikcija pristupa PPu za osobe koje su osigurane redovnim zdravstvenim osiguranjem kao što je Medicaid ili Title X.
- Zapamtiti da trans osobe mogu imati i imaju djecu
Ovo je jedno od bitnijih pitanja gdje se presijecaju trans identiteti i reproduktivna prava. Bitno je da se bavimo pravima pristupa uslugama reproduktivnog zdravlja i abortusa za trans osobe, kao i pravima pristupa svih ostalih ovim uslugama.
Pokret koji se bavi reproduktivnim pravima i pokret za trans prava imaju istu bazu, a to je da svi ljudi zaslužuju pravo na samoodređenje i tjelesnu autonomiju – pravo da sami pravimo izbore koji se tiču naših tijela.
Pomjeranje paradigme s problema pristupa abortusu cis žena na pokret za tjelesnu autonomiju koji uključuje trans osobe (posebice trans žene), možemo dobiti intersekcionalni pokret koji ukazuje na korijene socijalno-ekonomskih problema koji nas odvajaju od prava na reproduktivno zdravlje u suprotnosti s problemima koji nas sve sprječavaju da ostvarimo reproduktivnu pravdu, naspram isključivog adresiranja problema koji pogađaju samo one s najviše privilegija.
