U ovo vrijeme, prije nešto više od godinu dana, o prvoj najavljenoj bh. povorci ponosa se uveliko govorilo. Iako ostaje neizvjesno da li će, i ako da, u kojim okolnostima druga bh. povorka biti održana, ukazivanje na nepravdu i diskriminaciju, kao i adresiranje zahtjeva za unaprijeđenje života LGBTI osoba proces je koji se nastavlja. Pandemija koronavirusa redefinisala je i reorganizirala društvene aktivnosti i javni život, te mnoge vratila u neugodnost četiri zida, što nije razlog da ljudska prava budu stavljena na čekanje ili da se ne razmišlja ili planira organiziranje druge bh. povorke ponosa.
Piše: Mirza Halilčević
Prva bh. povorka ponosa ne samo da je predstavljala strateški i logistički izazov, nego je istovremeno bilo važno promišljati je i kao začeće jednog protesta koji pretendira da ima kontinuitet, odnosno (samo)održivost i pravac kretanja.
Društvena svijest o kontinuitetu postojanja ili nedostatku postojanja ljudskih prava se gradi postepeno, a povorka je instrument koji može potomoći unaprijeđenje ovog pitanja. Sveobuhvatna ljudska prava nikada nisu jednostavno ponuđena, a čak i kada jesu, nije isključeno da će biti oduzeta, odnosno, da će izvjesne manjine svojevremeno biti uskraćene za ostvarivanje svojih prava. Usljed značajnih političkih ili društvenih promjena, porasta ekonomske, pa i emocionalne nesigurnosti, uzdrmanih sistema solidarnosti bude se duhovi ksenofobije, rasizma, homofobije, fašizma čak i na mjestima koja su se kroz historiju aktivno borila protiv ovakvih društvenih nepravdi. Ovakve situacije samo potvrđuju činjenicu kako ljudska prava nisu konstanta, nego svakodnevni izbor koji se pravi s ciljem izgradnje (samo)održivog i stabilnog nivoa kolektivne svijesti u kojem će slučajevi kršenje ljudskih prava automatski proizvesti društvenu i političku reakciju i intervenciju, te pozivati na odgovornost.
Merima Sorguč-Dervović, djevojka je koja, kako kaže, svoj život olakšava kretanjem u invalidskim kolicima, te s tim u vezi i sama se svakodnevno osjeti diskriminisano. Merima je stava da povorka i te kako doprinosti vidljivosti, ali i međusobnoj solidarnosti članova/ica marginalnih skupina.
“Svaki oblik diskriminacije proizilazi iz predrasuda, a predrasude nastaju iz straha. Straha od onoga što ne shvatamo i smatramo drugačijim, upravo zbog toga je značajna Povorka ponosa, koja povećava vidljivost marginalizovanih skupina, stvara prostor koji je od velikog značaja na svim poljima. Ono što šesto čujem kada se spomene Povorka ponosa jeste: ‘Lijepo je sve to, ali neka svako radi šta želi unutar svoja četiri zida’. Biti ono što jesi unutar svoja četiri zida nije dovoljno, a pitam se šta bi bilo kad bi se za sve tako razmišljalo, kada bi meni neko rekao da je život u kolicima prihvaćen, ali da ostanem između svoja četiri zida?” zaključuje ona.
Iako je bh. povorka ponosa relativno daleko od toga da postane paradom, odnosno festivalom, što je čini se bojazan bh. stanovništva, važno je istaći da povorka u svakom slučaju jeste slavlje. Za sve one koji rijetko izlaze u javni prostor ili ga svakodnevno procjenjuju i drže se po strani, ovakvo zauzimanje i izlazak u javni prostor simbolički uistinu predstavlja slavljenje samog sebe. S druge strane, vrijednosti političkih poruka koje povorka ponosa odašilje također svjedoče činjenici da je ovdje riječ i o slavljenju najrazličitijih identiteta LGBTI osoba. LGBTI zajednica predstavlja širok spektar seksualnih i rodnih varijacija, koje se kombiniraju i prožimaju sa drugim identitetima i statusima, pa su tako LGBTI osobe i radnici/e, članovi porodica, prijatelji, komšije, vjernici, al i migranti, Romi, osobe u trećoj životnoj dobi, osobe sa invaliditetom, siromašni i nezaspoleni.
Kako navodi Delila Hasanbegović, SOC-ova programska koordinatorica, povorka ponosa naročito je značajna za vidljivost trans osoba.
“Povorka ponosa obznanjuje da trans osobe postoje, da žive živote često pune nasilja, neprihvaćanja, nesigurnosti, stigme, diskriminacije i neravnopravnosti. Trans osobe su u LGBTIQ diskursu nekada potisnute gej i lezbejskim identitetima, jer mediji i javni diskurs nedovoljno pažnje posvećuju rodno varijantnim osobama. Povorka ponosa i svaki međunarodno važan dan koji podsjeća na njihovo postojanje, probleme i prava je dobrodošao da objasni ko su to osobe koje se rodno ne konformiraju, kako žive, šta im treba i kako im se u konkretnom društvu/ državi može pomoći i pružiti podrška. Tu govorimo o pravnom sistemu, zdravstvenom i obrazovnom sistemu i sl.”
Povorka ponosa predstavlja potencijal i za razvijanje mreže solidarnosti, te dizanje glasa za sve one koji zbog svog društvenog položaja i nedostatka hrabrosti nisu to u stanju učiniti. Povorka ponosa ne uključuje samo angažiranje LGBTI osoba, nego i svih onih koje se prepoznaju u vrijednostima za koje se ista zalaže. S tim u vezi, nije rijetkost da i na samoj organizaciji događaja rade saveznici/e koji potaknuti građanskom odgovornošću pomažu unaprijeđenje statusa LGBTI osoba u društvu.
Vanja i Kerim prijavili su na poziv Organizacionog odbora bh. povoroke ponosa za prijem novih članova/ica u OO za pripremu druge bh. povorke ponosa. Kako su u razgovoru za portal LGBTI.ba ispričali – potaknuti građanskom odgovornošću odlučili su se prijaviti te na taj način dati svoj doprinos unaprijeđenju LGBTI prava u BiH. Iako njihov angažman na ovom događaju još uvijek nije definisan, baš kao ni njihove uloge i obaveze, njihovi motivi su jasni, a želja je postojana.
“Ja sam jednostavno u Povorci prepoznala neke vrijednosti koje su meni jako bitne u životu, poput solidarnosti, i poželjela sam da budem dio svega toga. Ne želim da zvučim patetično, ali prošle godine sam zaista propatila jer joj nisam mogla prisustvovati. Bila sam i neizmjerno srećna što se ona desila i što nije bilo nijednog incidenta. Što se tiče samog rada u OO, tu mogu doprinijeti putem svog redovnog posla – novinarstva. Svoju ulogu vidim u tom smjeru, pomoć pri pisanju saopštenja, praćenju izvještavanja medija, reagovanja, javnog zagovaranja… Zaista očekujem da Povorka ove godine bude još brojnija, šarenija, pozitivnija… Radujem joj se i spremna sam za sve što ona nosi sa sobom” ispričala je Vanja Stokić za portal LGBTI.ba.
“Kako nisam nikada forsirao da mijenjam nečija mišljenja kroz diskusiju, trudim se da im barem svojim angažmanom kroz ovakve manifestacije promijenim tačku gledišta, u kojoj nažalost stagniraju. Poriv da dam svoj doprinos prvoj bh. povorci ponosa kao volonter, bila je borba protiv ugrožavanja ljudskih sloboda i prava i borba protiv pošasti mržnje drugog i drugačijeg. Povorka koja je pred samo održavanje uglavnom svođena na sigurnosni izazov i hir nekolicine koja bi da kvari naše tobože čisto društvo eruptirala je pozitivom. Bez ijednog incidenta LGBTIQ osobe i one koje to nisu klicale su slobodi, ljubavi i antifašizmu. Ta pozitivna energija, kreativna energija je ona vrsta energije, iz koje se, iskreno se nadam, može roditi nešto dobro za naše društvo i poriv su da ja ove godine budem u OO povorke.“ zaključio je Kerim Hodžić.
S.S je jedan od onih koji nije bio u prilici da prisustvuje prvoj.bh. povorci ponosa. Kako kaže, izuzetno je ponosan na sve ljude koji su koračali taj dan i koji su bili hrabri. S.S. ističe da mu je kao gej muškarcu romske nacionalnosti izuzetno važno da LGBTI zajednica svoj imidž gradi dostojanstveno, a opet s puno solidarnosti, ljubavi, razgovora o najrazličitjim identitetima i izazovima..
“Saosjećam sa osobama koje nisu bile u mogućnosti šetati na prvoj bh. povorci ponosa, jer ni sam nisam out zbog porodice. Srce mi je bilo ogromno zbog svih ljudi koji su ponosno koračali. Za slijedeću povorku želim da bude u najmanju ruku kao i prethodna, bez obnaženosti, a opet vrlo taktično i promišljeno organizirana. Jednako mi je bitno i da druga povorka ponosa reprezentativno adresira zahtjeve LGBTI osoba, te da se kroz istu pošalju jasne poruke o izazovima sa kojima se suočavamo. Volio bih ako bi se kroz povorku ponosa otvorio i prostor za dijeljenje iskustava, da se kroz ili panel diskusije ili čak živu biblioteku približe iskustva života LGBTI osoba. Vjerujem da bi to pomoglo kolektivnom razumijevanju”.
Da je kontinuitet održavanja povorke ponosa važan, pokazuje i sve veći interes LGBTI osoba da uzmu učešće u organizaciji ovog događaja na različite načine. Iako se kroz prvu bh. Povorku ponosa adresiralo više različitih zahtjeva, iskustva LGBTI osoba ostala su ipak neposredan povod za organiziranje ovog događaja. U krajnjoj liniji, i sama Povorka ponosa koliko god predstavlja snažan aktivistički instrument, i ona ipak ima ograničene mogućnosti. S tim u vezi, upravo je i bitno održati kontinuitet organiziranja, koji će uporedo pratiti i aktivistički angažmani ohrabrivanja i jačanja LGBTI osoba.
“LGBTIQ osobe ne treba tjerati ni zvati na Povorku Ponosa. Na povorku ponosa se ne zove, na povorku ponosa se dođe kada je osoba spremna. LGBTIQ osobe ćemo ohrabriti tako što ćemo kontinuirano održavati Povorku ponosa te biti vidljivi/e, i biti primjer da se u bh društvu može biti LGBTIQ slobodno i hrabro.” Objašnjava Amar Ćatović, dodajući kako je za njega druga povorka ima jednako važna baš kao i prva, te da razloga za šetanje i dalje i te kako ima:
“Ne treba da na drugu povorku ponosa gledamo kao na formalnost, nego trebamo da gledamo na nju kao na marš za prava i slobodu, te marš za društvo bez diskriminacije. Otkad je prva povorka ponosa održana postali/e smo vidljivi/e, ali i dalje nemamo pravo na brak, na porodicu, pravo da posjetimo bolesnog partnera/ku u bolnici, i dalje nas tuku ako saznaju da smo LGBTIQ. I sve dok bude tako svaka naša povorka ce biti kao i prva. Puna ljubavi, prkosa i slobode. I kada jednog dana u društvo budemo jednaki/e i tad ćemo šetati. Šetati za sve one koji u prošlosti nisu se mogli se voliti, grliti i ljubiti.” Zaključuje za kraj Amar.
Za sve one koji egzistiraju na periferiji drušvenog interesa ostaje nada da će povorka biti i njihov prostor solidarnosti i njihov glas. Solidarnost sa svim obespravljenima i onemogućenima trebala bi bi biti jedna od vrijednosti koje njeguje Povorka ponosa, jer se između ostalog na taj način očituje i građanska odgovornost LGBTI zajednice.
“Bila bi mi čast da šetam na drugoj bh. povorci ponosa. Za mene bi to značilo slobodu, mogućnost da pokažem svoju osobnost i da jednostavno budem prihvaćen onakav kakav jesam. To bi bila i prilika da pokažemo svijetu da postojimo.” Ispričao je Rida, migrant koji je u potrazi za slobodom napustio državu u kojoj je homoseksualnost kažnjiva, te se na tom putu zadržao u BiH.
Plan organizacije druge povorke ponosa, uz redovna pitanja i izazove, trebao bi preispitati i utjecaj aktuelne pandemije koronavirusa na mogućnost organiziranja ovog događaja. Iako se važnost druge povorke ponosa očituje su upravo u kontinuitetu, kao i uspješnom preuzimanju aktivističkog naslijeđa, u vanrednim okolnostima, s ciljem rada u korist LGBTI zajednice, važno je održavanje osjećaja povezanosti, a za svaku narednu povorku, kada god ona bila organizirana, važno je da podsjeća, ukazuje, a u konačnici i slavi ljudska prava i različite identitete.
Povorka ponosa je fenomen koje preispituje pitanja statusa LGBTI zajednice u društvu, ali i pitanja građanskih sloboda koje su mnogo obuhvatnije od pitanja partikularnih LGBTI prava i odgovornosti. Uživanje u građanskim slobodama je pravo koje treba da pripada svima, a povorka ponosa ima potencijal da bude šlagvort za govor o ovoj temi.
