PIŠE: Lamija Milišić
„Sadrži li skup svih skupova samog sebe?“ − ovo je pitanje izvedeno iz matematičkog problema poznatog kao „Russellov paradoks“, ali je primjenjivo pri propitivanju metodologije raznih naučnih disciplina, estetike pa tako i književnosti. Bejturan i ruža, novi roman Aleksandra Hemona, u izvornom izdanju na engleskom jeziku nosi naslov The World and All That It Holds; pa su tako taj svijet i sve što on sadrži u meni pobudili asocijaciju na dotično pitanje, koju sam tokom čitanja odlučila iskušati u granicama i potencijalima književnog (i vjerovatno na štetu matematičkog) jezika.
Moć ambivalentnosti
Postoji svijet u kom se knjiga piše, svijet knjige u kom se fabula njenog teksta ostvaruje, te svjetovi u kojima se knjiga čita, posvećeno ili nemarno, od početka do kraja ili fragmentarno. Roman Bejturan i ruža posjeduje svijest o ovim svjetovima, uslovima njihovog rođenja, smrti ili pak uskrsnuća, dinamike primjena i međusobnog sučeljavanja koje porađa granične svjetove, postojane sve dok produbljuju i / ili održavaju značenje svijeta knjige i vanknjiževnog svijeta, a što na javi prepoznajemo kao fenomen „slučajnosti“.
Bejturan i ruža je osjetljiv na slučajnosti utoliko što fabula prati par (u ljubavi i u ratu) Rafaela Pintu i Osmana Karišika, od Sarajeva, preko Galicije, Taškenta… pa sve Šangaja i natrag, u Sarajevo, na koncu i u Jerusalem − opetovano rastavljajući i spajajući ove junake u nevjerovatnim okolnostima. Na taj način prizivajući tradiciju avanturističkog ljubavnog romana, Aleksandar Hemon u Bejturanu i ruži neraskidivu vezu dvojice muškaraca žanrovski osavremenjuje i održava unutar svijeta koji se raspada, dobro poznatog nam svijeta koji prijeti smakom ne bi li mazohistički potvrdio svoju postojanost.
Svijet u kom se susrećemo s Rafaelom i Osmanom 1914. godine, i onaj u kom se od njih tobože opraštamo završivši s čitanjem posljednje stranice ovog romana − narativno je izgrađen pomoću nekoliko sredstava. Kroz tekst su, najprije, prožete historijske činjenice. Njima spajamo naš, čitateljski svijet s onim u knjizi. One nam pomažu da prepoznamo i sebi naglasimo društvene nepravde koje sežu od svjetskih ratova do različitih kamernih ispoljavanja nasilja. Tu primjećujemo kako rat u ljudskom društvu nameće svoje značenje. Svjetski rat, započet atentatom, te praćen rojem životnih borbi i izbjeglištvom junaka ovog romana, dominantno mijenja njihove živote i ino značenje u sjećanju njihovih bližnjih. Međutim, Bejturan i ruža pokazuje kako javna sfera, ovjenčana ratom koji pretendira na ovladavanje denotacijom stvarnosti, zapravo biva podrivena konotativnim uplivima kakve počinjava, naprimjer, Rafaelova i Osmanova ljubavna veza.
Rafaelova seksualna žudnja, s kojom se susrećemo na početku romana, se iz fantazije pretače u stvarnost, i tako junak porađa jedan mali, nepredviđeni svijet intime koji funkcioniše kao intervencija u njegovoj stvarnosti. S druge strane, Osman nove svjetove porađa besjedom koja zavodi sve prisutne, no posebno Rafaela. Osmanov i Rafaelov svijet koji odatle nastaje ostvaruje njihovu ljubavnu vezu kao tajnu. Mada bismo ovdje mogli naprečac naslutiti sve negativne konotacije održavanja homoseksualne veze tajnom u našem društvu / kulturi, izolovanost tajne joj je omogućila, možda i neželjenu, slobodu: da njeno značenje biva lišenim društvenih konvencija, da biva slijepom tačkom nametnutih značenja koja pojednostavljuju odnos dva ljudska bića.
Stoga mislim da se ova veza i održava do kraja romana i izvan granica Osmanovog i Rafaelovog svijeta. Njeno značenje, njen svijet je nesaglediv, on nikada neće biti ispričan do kraja. U slobodi ovako dosegnute vječne ambivalentnosti značenja jedne ljubavi se gradi nepropustan štit od banalnosti. Ovoj temi opasnosti od okopnjavanja jednog svijeta na trivijalno značenje se Bejturan i ruža posvećuje kroz cijeli svoj tekst, a u pamćenju mi je posebno ostala pripovijest o rabinu koji je tumačio snove mještanima, i onda bi išli okolo i svima govorili šta im snovi znače, kao da šire trač. Tu svjedočimo eroziji svjetova, ali nikada Osmanove i Rafaelove ljubavi.
Jedino bitno sjećanje
Drugo sredstvo kojim se gradi svijet ovog romana su uslovno (pomalo sterilno) rečeno − idiomi. Tačnije, radi se o frazama − poslovicama, stihovima tradicionalnih pjesama, te kroz godine upamćenim rečenicama bližnjih − kojih se Rafael periodično prisjeća, od početka do kraja Bejturana i ruže. Tako je i sam naslov bh. izdanja romana naslovljen prema stihovima Bejturan se uz ružu savija / Haj, vilu ljubi Đerzelez Alija / Vilu ljubi svu noć na konaku / Haj, po mjesecu i mutnu oblaku, kojima Rafael uokviruje srž svog odnosa s Osmanom. Sporadičnim dozivanjem u sjećanje tih stihova u toku radnje romana, Rafael ima moć promijeniti značenje svog usuda.
Ovim manirom, Bejturan i ruža naslućuje svoj „Epilog“, odnosno važnost instance pripovjedača koji uopće razvija volju za istraživanjem značenja ljubavi dvojice ljudi, te važnost instance svjedoka te ljubavi u liku Rahele. Epilog također uvodi u roman tematiku koju je posredno naslutio, a to je pitanje procesa nastanka književnog svijeta, odnosno ontološke prirode književnih likova. Sadrži li književni svijet likove koji su iz njega inicijalno porođeni, ili oni imaju moć postojati u drugim, (van)književnim svjetovima?
U pjesmama na ladinu koje susrećemo kroz roman opet vidimo koliko je Bejturan i ruža posvećen moći riječi, mnemoničkoj sposobnosti riječi da ritmički oblikuju stvarnost u kojoj je sve svejedno, no u kojoj je sve i moguće.
***
Na koncu, sadrži li svijet svih svjetova i samog sebe? Rekla bih da smo jezikom postavili ovo pitanje pa da ćemo ga jezikom i razriješiti. Rafaelov padri Avram bi rekao: Jedino sjećanje koje je bitno je sjećanje na svijet koji tek dolazi.
