PIŠE: Jelena Kravljača
Dvadesetog decembra 2024. Udruženje za kulturu i umjetnost Crvena otvorilo je svoje prostorije za posjetioce izložbe pod nazivom MODRA, LJUBIČASTA, ZELENA, ŽUTA. Zahvaljujući radovima osam bosanskohercegovačkih umjetnica, do 20. januara 2025. mogli/e smo da otkrijemo priče koje govore o rodno zasnovanom nasilju: težini koju ostavlja na žrtve, ali i o procesu iscjeljenja. Pružanjem otpora sistemskom nasilju nad ženama kroz ovu izložbu smo dobili/e parče iskustvenog obrasca koji se infiltrira u društvo, čineći neprekidni, snažni mehanizam koji opstaje.
Kroz kreativnost Adele Jušić, Alme Gačanin, Jelene Fužinato, Kasje Jerlagić, Lane Čmajčanin, Mile Panić, Milene Ivić i Saše Tatić upoznali/e smo se sa motivima s kojim se svaki/a pojedinac/ka može povezati, bilo kroz sopstvene primjere ili kroz priče iz neposrednog okruženja. Proces izliječenja je ključan za ovu izložbu, te i o ovom pitanju možemo govoriti o ličnom koje prolazi kroz svoje faze, ali i o izlječenju društva koje na drugačiji način mora početi posmatrati ovaj problem kako se nasilje ne bi održavalo i uvećavalo u narednim generacijama.
Osvrćući se na same početke ideje o ovakvom konceptu umjetničkog aktivizma govorila je Andreja Dugandžić iz Crvene:
,,Od trenutka kada smo odlučili da će se izložba desiti u prostoru naše kancelarije, stvari su se same krenule slagati, sukladno s transformacijom prostora nastajale su i ideje, i u konačnici se formirao koncept. Ovaj prostor je zaista odigrao ključnu ulogu, kao prostor slobode, zajedničkog stvaranja, intimnosti, ranjivosti, ali i zajedničke borbe.’’
Veliki akcenat stavljen je na intimnost, onu koja dolazi kroz sopstveno buđenje seksualnosti, opažanje tijela i toga šta ono predstavlja, za nas i za druge. Pored odnosa prema autonomiji tjelesnog, možemo prepoznati motive roditeljskog – potrebe za zaštitom, pripreme za ono što pojedinke može sačekati i u sigurnom prostoru kakav bi trebala da bude porodica, ali i u prostorima koji su nepoznati i neistraženi.

Vidljivi i nevidljivi bol
Iako cjelokupan koncept izložbe u prvi plan stavlja modricu kao vidljivo oštećenje tkiva, one koja ostaje prepoznatljiva 21 dan kao posljedica udarca, mijenja svoje boje, dok ne izblijedi – nestane, autorke nam govore i o psihološkim ozljedama koje sasvim sigurno ne zarastaju tako brzo. Opominju da iskustvo nasilja često nije jedan incident koji ostaje sporadičan i zaboravljen, nego da se oblici nasilja prepliću, potpomognuti već prethodno oslabljenim mehanizmima žrtve da se brani i odbrani.
,,Osam umjetnica je pokušalo da rasvijetli komplikovan društveni problem koji pogađa sve slojeve društva, na svim geografskim širinama. Tema je teška, ali važno je prvo pravilno sagledati, kao prvi korak u rješavanju problema. Kroz radove pokazujemo kako ima mnogo načina za nošenje s traumom i posljedicama nasilja’’, kaže nam jedna od autorki, Kasja Jerlagić.
Pisma Ireni
Pisma Ireni nam pričaju o solidarnosti, dirljiv, ali i tematski jako važan dio postavke. Irena Karić, žena koja je godinama trpjela fizičko i seksualno zlostavljanje te ubila svog supruga je osuđena za ubistvo. Na fasadi galerije je istaknut natpis Draga Irena koji se obraća svakom prolazniku, ljudima, gradu, podsjećajući tako na problem sistemskog nasilja. Fotografija ovog natpisa se nalazi i na razglednicama koje su posjetioci izložbe mogli da ispišu riječima podrške, a sve razglednice će biti poslane u zatvor Ireni.

Transgeneracijski otpor
Važnost onih koje su postojale prije nas, njihove borbe i pružanje otpora je nešto što autorke daju kao motiv za sadašnji trenutak. Prepoznavanje hrabrosti, odlučnosti, nepokolebljivosti u djelovanju pri kome svaka s onim resursima koji su joj dostupni daje svoj doprinos predstavlja snažnu poveznicu s prošlošću. Odajući počast ranijim borbama, pozivaju nas kao društvo na još snažnije i radikalnije poteze u svim sferama života.
Razgovarajući o otporu patrijarhatu kroz istorijske kontekste, ali i o temi njenog rada, umjetnica Kasja Jerlagić ističe da u svakoj zajednici koja je prošla kroz traumu, represiju,sukobe, žene su te koje ponovo zakrpe poderano tkivo društva. Komunikacija, briga, povjerenje, uzajamna pomoć održavanje veza, ukratko – solidarnost – jeste glavni temelj zajednice i političkog organizovanja.
,,Historija se ponavlja. Postoji mnogo sličnosti između mnogih modernih političkih pokreta, kao i represivnih mjera režima, iako se uslovi mijenjaju. Čovjek tj. Žena ne djeluje u okolnostima koje je birala, nego u već postojećim, datim i prenošenim kroz prošlost. Nismo uvijek u prilici da budemo na prvoj liniji, ali ne moramo ni biti – poenta je da postoji mjesto za svakoga u revoluciji. Svako može da da svoj doprinos, i bilo šta može postati oružje u rukama onih koji se bore za bolje društvo’’, dalje obrazlaže Kasja.

Seksualno nasilje i dehumanizacija kroz žensko tijelo
Izložba je obrađivala i temu seksualnog nasilja u ratu, gdje je prikazan vrlo jasan odnos prema ženskom tijelu kao objektu koji se koristi kako bi se dehumanizirao neprijatelj. Tapete sa slikama nasilnog i brutalnog silovanje balkanskih žena, ali i 12 endemskih cvjetova Balkana iz 19. stoljeća koje okružuju centralni dio, ostavljaju upečatljiv utisak preživljene traume i onoga što ona naknadno donosi.
Kada govorimo o sistemskom nasilju nad ženama ono je sveprisutno, neuspjeh institucija da zaštite žene, podsticanje šala o nasilju čime se ono normalizuje, te ne nestaje i ne biva ni društveno osuđivano na adekvatan način, odsustvo reagovanja zbog uvjerenja da nasilje predstavlja nešto privatno ili lično dodatno ugrožava položaj prava žena i svih onih skupina koji se ne uklapaju društveno isklesane rodne uloge.
O utiscima posjetioca izložbe iz Crvene kažu: ,,Izložba nikog nije ostavila ravnodušnim ni ravnodušnom, ovdje se već mjesec dana plače, grli i iscjeljuje.’’
Iskustveno kao da je suština ove izložbe. Iskustva onih prije nas, naša sopstvena, ali i ona koja pripadaju našim savremenicama, njihove tragedije i pobjede otvaraju nova pitanja i strategije za zaštitu od nepravde koja je već nanijeta.
