Piše: Maida Salkanović
Foto: vreme.com
‘Kao da smo ga-onom strašnom riječi talak – od sebe otjerali, a nije žensko pa da ga udamo i opet vratimo, jer ime mu je Jusuf; više i ne znamo šta je, iako mu je muško ime.’
Bosna i Hercegovina dom je društvu u kome pojmovi poput roda i spola nisu dovoljno shvaćeni, a ljudska seksualnost predstavlja zabranjenu, tabu temu, pogotovo ukoliko se postavlja na način da propitkuje ustaljene binarne rodne obrasce ponašanja.
Prema tome, ne čudi da je književnost sa LGBTIQ tematikom relativno rijetka pojava na nama bliskom geografskom i jezičkom prostoru, te da nije dovoljno eksponirana i prepoznata. Prosječnom čitaocu/čitateljici stoga kao iznenađenje dolazi saznanje da su u jednom takvom društvu i ambijentu već decenijama ranije postojali ljudi koji su u svome radu predstavljali (iako ne eksplicitno) i razlagali temu roda. Jedno takvo dobrodošlo iznenađenje nalazi se u djelu Talak autora Ćamila Sijarića.
Sijarić (1913-1989) u književnim krugovima nije poznat kao pisac senzitiviziran na probleme roda; međutim, kada se uradi analiza nekoliko njegovih pripovijetki, da se primijetiti kritika (često suptilno izražena kroz humor) ustaljenih rodnih uloga i odnosa među pripadnicima dva društveno prepoznata roda. U pripovijetci Talak Sijarić pak odlazi korak dalje i za protagonistu uzima osobu koja je spolno neodređena, iako se rodno uklapa u ulogu muškarca.
Pripovijetka Talak kao okosnicu zbivanja uzima razvod seoskog hodže, a kroz neobične uslove tog razvoda daje nam da upoznamo Jusufa, osobu drugačiju od drugih u selu, koja upravo zbog te svoje osobine ima moć da odigra značajnu ulogu u hodžinom eventualnom ponovnom vjenčanju. Priča o hodžinom razvodu kao zanimljiva anegdota pronosi se selom: u trenutku srdžbe, hodža se vjerski razvodi sa svojom ženom izgovarajući tri puta riječ ‘talak’. Prema šerijatskom zakonu, nakon tako izvedene ceremonije, žena mužu može biti vraćena jedino nakon što se uda za nekog drugog i provede noć sa tom osobom. Hodža rješenje svoga problema vidi u Jusufu, muškarcu za koga svi u selu znaju da nema tipično muške spolne organe, što ga čini pogodnim za aseksualan brak sa hodžinom ženom, nakon koga se ona može vratiti bivšem mužu. U čitavu priču umiješaju se mještani, stavljajući pritisak na Jusufa da učini ono što je od njega traženo, ne mareći za njegove želje i muke.
Tako seljani kažu: ‘(…) nalazimo da bismo ga mogli i ubiti, kad bi to trebalo za dobro svih nas, a da ga i ne pitamo pristaje li – a od toga još lakše je oženiti ga, a da ga takođe ne pitamo pristaje li.’ Ovime Sijarić oslikava duh kolektivizma koji vlada u selu. Mještani su navikli na kolektivnu umiješanost u privatne stvari pojedinca, čak i kada u tome nemaju poseban interes. ‘Puhamo mu pod krilo da poleti i oženi se, a ne znamo zbog čega nam to treba – jer, najzad, ni hodža ni hodžinica nijesu nam ni rod ni pomozi bog, i možemo da nas se njihova sudbina ne tiče (…)’
Kolektivni duh predstavljen je i u glasu govornika koga Sijarić koristi. Pripovijetka je ispričana u neubičajenom prvom licu množine za ovaj žanr, prikazujući jedno kolektivističko društvo sa jasno određenim rodnim i društvenim ulogama, dajući kontekst u kome se pojavljuje Jusuf, osoba koja se ne uklapa u binarni rodni sistem. Iako prihvaćen kao muškarac u poslovima koji koriste kolektivu (oranje i kopanje), u odnosu seljana prema Jusufu da se nazrijeti marginalizacija nastala njegovom spolnom neodređenošću, a autor kroz čitavu pripovijetku prikazuje Jusufov marginalizirani i podređeni položaj u selu. Prvi put kada se spominje, govornik ga karakterizira kao ‘glupog rođaka’ Jusufa, od čijeg angažmana na slučaju ne očekuju mnogo. Prikazuje se patronizirajući stav mještana sela prema Jusufu i načinom kojim mu saopštavaju da će provjeriti da li je svim sredstvima pokušao nagovoriti hodžu da uzme ženu natrag (kada još uvijek nisu znali za zlokobni ‘talak’): ‘Rekli smo mu nek mu suze kaplju kao graške, i ono u što ćemo ga najprije pogledati kad se vrati od hodže biće njegove oči: oči će nam kazati je li plakao. Ako Jusuf ne uspije, poslaćemo hodži nekog drugog od nas: bolje obučenog od njega, višeg od njega, pametnijeg od njega (…)’
Za seljane, Jusuf je prolaz između svijeta žena i svijeta muškaraca. Kao muškarac koji ‘može da se zaplače bez razloga’, dakle da pokaže emocije, što je prema društvenim standardima obilježje žena, Jusuf će mještanima poslužiti da ga pošalju kod hodže kako bi ga omekšali. Kada pak saznaju za prokletstvo talaka, Jusufa će vidjeti kao alat kojim mogu da postignu svoje ciljeve.
Jusuf krije svoje stanje, a i mještani kriju da im je poznat razlog zbog koga Jusuf hodžinicu ne bi ‘ni dotaknuo’, kako bi se održao privid normalnosti. Jusuf selu nije problematičan upravo zbog toga što prihvata svoju podređenu ulogu i ne propituje postavljene norme. Problem bi nastao u slučaju kada bi Jusuf prihvatio i javno obznanio svoje stanje, te tražio jednak položaj u društvu. Zbog tog održavanja normi, Jusuf igra svoju ulogu i kaže mještanima: ‘I ja mislim da sam muško kao i vi, samo mi je pamet tanja od vaše, to priznajem, a drugo ne, pa se bojim da me moja tanka pamet ne bi izdala i ja te noći toj ženi kazao nijesi mi sestra no vjenčana žena, i pogazio riječ koju sam dao hodži da je neću dotaći.’
Licemjerje sela se prikazuje u njihovom odgovoru na njegovu tobožnju zabrinutost: ‘Rekli smo mu da se toga ne boji, da on sam zna, a da znamo i mi koliko je jak u poštenju kad se radi o ženskoj strani; a u sebi mislimo da je to otuda što nije muško.’ Na Jusufa se gleda kao na osobu sa defektom, koju seljani žale, ali se ne libe da ga iskoriste. ‘Bilo nam ga je žao, ali smo to krili – jer bismo se odali da znamo otkud je to u njemu.’
Iako nikad jasno izrečena, istina o Jusufu je ovim događajem izašla na vidjelo. Jusufovom drugošću i različitošću počelo se baviti cijelo selo, ali i on sam. ‘Gleda preda se, a nama bilo jasno da gleda u samog sebe – takvog kakav je, i da se sada, kad smo mu tražili da nam učini tu sitnicu i oženi se, prvi put u sebe zagledao. Vidio se sasvim usamljenim, drukčijim od drugih (…)’
Naposljetku, Jusuf takav, usamljen i drukčiji od drugih, beščujno umire u svojoj kući, zaboravljen od sela. Umire zbog svoga neodređenog položaja i shvatanja da nikada neće biti punopravna jedinka u društvu, simbolizirajući tako nemogućnost postojanja ambiguiteta u patrijarhalno uređenom društvu. Sijarić prikazuje i kako nas naša spolna i rodna određenost prate i u grob. ‘Oni što su se prihvatili da ga okupaju i obuku rekli su nam da su to mogle i žene da urade, ali su ipak oni uradili jer mu je ime Jusuf.’
Samim odabirom teme spolne neodređenosti Sijarić iskazuje neuobičajenu senzitiviziranost za ove teme, uzevši u obzir vrijeme i mjesto njegovog djelovanja. Međutim, Jusuf je u priči predstavljen kao iregularnost, greška prirode koju žale spolno i rodno sinkronizirani, te kao neko ko prećutno prihvata takav svoj položaj u društvu, skrivajući kao sramotu tajnu svojih genitalija. U priči se ne navodi eksplicitno od čega se sastoji Jusufova posebnost te su jedino dati nagovještaji da je u pitanju interseksualnost. Postavlja se pitanje na kakav bi prijem naišla priča u kojoj Jusuf svoju različitost prihvata i vokalizira, tražeći za sebe punopravan status sa ostalim članovima društva i poštovanje koje kao ljudsko biće zaslužuje.
Međutim, Sijarić na ovaj način vjerno oslikava odnos društva prema onima koji se ne uklapaju u rodne i spolne obrasce te na mala vrata uvodi temu koja bi, predstavljena na bilo koji drugi način, izazvala kontroverzu. Protagonista ne propitkuje ustaljene obrasce ponašanja, već se nastoji u njih uklopiti, u okviru svojih mogućnosti, šaljući poruku da problem ovdašnjeg društva sa LGBTIQ zajednicom ne leži u bilo kojem biološkom stanju sa kojim je osoba rođena, već u njenom neprihvatanju konformiteta i terora većine. Ukoliko osoba prihvata svoj društveno inferiorni status i mjesto koje joj je društvo u svom okviru namijenilo, susrest će se sa tihim sažaljenjem i prešutnim odobravanjem okoline, ali ne i sa otvorenom osudom. Sijarić u Talaku prikazuje ovakav način opresije i njenih posljedica po psihičko zdravlje osobe koja je sa njom suočena, pokazujući da ona svakako može biti velika i bez otvorenog animoziteta, čineći tako spol životnom tragedijom protagoniste, dok je zapravo najveća tragedija društvo koje ne prihvata ništa što je van norme i nepisanih društvenih pravila.
