PIŠE: Ilma Garankić
The second sex; Published in 1949, Librairic Gallimard, Paris, France
Simone vrlo dobro, možda bolje nego ijedna žena zna šta zapravo znači biti drugi, poput bosanskohercegovačke anomalije Ostalih, jer razlika je minimalna, obzirom da drugi, a i Ostali su zapravo oni koji se manje pitaju, koji zapravo nisu toliko važni. Da li Simone uopće ima pravo kada tvrdi da je muškarac posmatran kao apsolut, a žena kao drugi, ostali? I, da li kategorija apsoluta pripada bijelom muškarcu, ili svakom?
Ova knjiga koja je potpuno anatemizirana je izazvala potpuni šok, prije razočarenje onih koje je tako lako razočarati; konzervativce i sve njima slične. Ipak, uvijek pišu oni koji znaju da misle, nažalost takvi rijetko vode, pa zato nakon brojnih knjiga od Mary Wollstonecraft, pa do Emme Goldman, ili pak toliko drugih sufražetkinja, napose feministkinja položaj žene se mijenja i suviše sporo, a toga je svjesna i Simone. Za razliku od Mary koja je “samo” pisala, Simone se odlučuje na nešto što više boli; ona šokira, druge ljuti jer proziva tabue, ruši predrasude, i uništava utvrđene norme, jer prosto zato što nešto postoji, time se nužno ne čini ispravnim.
Kako Simone ističe, a što je kvintesenca cijele knjige, žena je zapravo žensko u mjeri u kojoj se osjeća kao takvom, samim tim, kada de Beauvoir tvrdi da se žena ne rađa, već istom postaje zapravo aludira na to da jajne ćelije ne određuju rod već samo spol, a da je žena kao kategorija nešto više, te samim tim ne determinisana uloga već od strane osobe birana uloga. Srazmjerno tome, vrlo lako se da zaključiti zašto je ova autorka uticala na cijeli drugi val feminizma, jer ona poručuje da nije priroda ta koja određuje ženu, već žena određuje samu sebe. Pozivajući se na Porijeklo porodice, privatnog vlasništva i države, de Beauvoir objašnjava historijski nastanak rodno podijeljenih uloga, jer muškarac kao jači spol lovi, dok žena vodi domaćinstvo, što je doprinijelo tome da žena postane drugi spol, jer ona ne doprinosi, već prosto održava. Upravo u ovom kontekstu, Simone de Beauvoir ističe ekonomski aspekt u nezavisnosti žene, jer žena može biti slobodna ne samo ukoliko ona i muškarac ostvaruju ista prava pred zakonom, već ukoliko imaju i isti ekonomski razvoj, zbog kojeg žena neće biti podložna muškarcu. Ipak, Simone je svjesna da historijski materijalizam ne može dati odgovore na sva pitanja, jer je isti nedostatan, te stoga ističe da Engels nije u potpunosti u pravu, jer je pitanje mnogo kompleksnije, a da doktrina kao takva ima višu ulogu, odgovoriti na pitanja onako kako njoj odgovara. Zna de Beauvoir šta dogma jest, i upravo stoga ne pristaje ženu svesti pod ideološku ili bilo koju kategoriju, jer žena je rod, a ne ideološka, dogmatska ili bilo koja druga odrednica.
I zašto je žena uopće drugi spol? Odgovara Simone i na to pitanje, a začetak nejednakosti spolova pronalazi u historijskom razvitku, jer povijest nije historija čovječanstva, već isključivo muškarca. Žena jest drugi spol, no ne mora biti, jer historijske odrednice koje jesu postale norme, a koje su u potpunosti anahrone ne moraju biti poštovane, naprotiv, trebaju biti isključive, dakle ad acta. Kroz historijski prikaz, komparaciju žene u različitim kulturama, Simone zaključuje da položaj žene u svakom vremenu, u svakoj kulturi je bio negativan, jer i one žene koje se istaknu kao vladarke, nisu žene, već su posmatrane kroz funkciju koju obnašaju, pa kako i autorka ističe Vera Zasulich nije žena, ona je samo atentatorka, Rosa Luxembourg nije žena, ona je revolucionarka. Svaki dobar primjer hrabrosti, znanja i umijeća ne pripada ženi već ideji kojom je vođena, a žena kao takva je objekat mizoginije, jer oni koji su stvarali povijest, koji su pisali filozofiju i pravili društvene ugovore su u konačnici vođeni tom istom mizoginijom, pa zato bezbroj njih, od toga mnogi poštovani su zapravo bili duboki mrzitelji žene, da li iz slabosti ili iz straha da taj Drugi se ne drzne, pa počne da misli, ili napose piše.
Stoga, počevši od Platona, Loka, Hobsa, Voltera, Kanta, Šopenhauera, Rusoa, Komta, pa do Weiningera, mislioci koji su predvodili čovječanstvo, objašnjavali pojave i procese, ipak su bili dovoljno ograničeni da ženu vide kao drugi spol, jer ženu nije priroda učinila drugom, već isključivo sam čovjek. Upravo zato što jest drugi spol, žena se tretira drugačije, od rođenja, adolescencije, pa do zrele dobi, jer uloge koje su joj dodijeljene su drugačije u odnosu na muškarca, i zato, kako ističe Simone djevojčice se igraju s lutkama jer će jednog dana one biti lutke. Lutka treba biti lijepa, dobrih manira, a ironija je ta što je upravo ta uloga namijenjena ženi, da bude sposobna, ali u sjenci prvog spola, u suprotnom zaboravlja da je ona onaj drugi. Zato, brak je socijalno uvjetovana kategorija, najveći uspjeh žene, poput trofeja, jer time se spori da je žena za nešto više sposobna, dapače protiv toga se i bori Simone, protiv poziva na rađanje, majčinskog instinkta koji treba biti ostvaren kroz rađanje, a prije svega braka koji može biti samo stvar izbora, a ne socijalno prihvatljiva norma. A, kroz brak, Simone spori i abortus, jer abortus nije borba za život, već prije svega kontrola žene, i time žena jest druga, jer pravdajući život, država pravda infantilnu potrebu muškarca da kontroliše ženu. A, žena je kontrolisana na tako mnogo načina, kako tvrdi Simone, od mode kojoj je podložna i koju treba da isprati kako bi bila privlačna, pa do ponašanja koje mora biti ženstveno, jer u suprotnom je neprihvatljivo.
Naposljetku, pita se Simone de Beauvoir da li je dovoljno da se promijene zakoni, institucije, običaji i cijeli socijalni kontekst? I, zaista, da li je dovoljno? Šta se to promijenilo u posljednjih nekoliko stoljeća, desetljeća? Da li je žena i dalje drugi spol, ili je predvodnik, ergo predvodnica promjena? Jer, ako jest, zašto i dalje slavimo žene prošlosti, spominjemo bilo koje iz sadašnjosti, i radujemo se ako istu vidimo u politici, nauci, ili prosto bilo gdje? Ako smo toliko napredni, i ako više nema prvih i drugih spolova, zašto i dalje mašemo zastavama, zašto silovanje vezujemo samo za ženu, zašto postoji femicid? Pravo pitanje je zašto jedno društvo teži da uvede zakon o zabrani femicid?
Da li je žena taj slabiji, drugi spol koji treba da se brani, pa stoga je nužna zaštita žene u zakonu, ali ne i muškarca? Muškarac nije prvi, nije čak ni primus inter pares, jer žena teži da bude ravnopravna, a ne jednako, a to može postati tek kada osvijesti okove koje joj je namtnuo historijski kontekst, nikako ne priroda. “Žena se ne rađa, ona to postaje”, te zato žena ne stiče uloge, ona ih uvijek bira. Opresija žene jest i opresija muškarca, jer i muškarac biva zarobljen tradicijom, normom i sistemom koji čak ni ne propituje, a koji u svom bitku je neispravan, stoga feminizam nije samo pitanje žene, već napose i samog muškarca. Ovaj prikaz je nekrolog Simone de Beauvoir, te njenoj ulozi kao filozofkinji, egzistencijalistkinji, ali prije svega ženi, jer žena koja krči put drugim ženama zaslužuje da se zove žena!
