U duhu početka predizborne kampanje u u Bosni i Hercegovini, prenosimo odličan tekst sa prijateljskog portala CroL.hr, upravo o izborima, politikama koje se vode i još mnogo čemu. Vjerujemo da se mnogo toga iz ovog teksta može preslikati i na trenutnu situaciju u BiH.
Autor Marijo Škrinjar, croL.hr
Od stonvolške pobune prošlo je 47 godina i pitam se koliko smo danas slični u scenariju koji su pokrenuli društvenu revoluciju. Kao relevantnog sugovornika o pitanjima koja nitko ne postavlja pronašao sam u međunarodnom tajniku stranke ORaH i začetniku LGBTIQ mreže, Vedranu Bajsiću.
S predizbornim programima koji su ovih dana vrlo aktualni i svatko nudi idealno rješenje u namjeri privlačenja glasača jednako kao što nam s kombija viču “krumpira , zelja” pa “još malo i nestalo” ne mogu se oteti dojmu ali od tolikog ideološkog pljuckanja jednih po drugima svaka ljama bi bila zavidna.
Dok čekamo revidiranje kraja osamdesetih, cijelu devedesetu pa sve do ove psihodelične eksperimentalne garniture u odlasku, nitko ne nudi konkretno, jasno i nedvosmisleno rješenje o bližoj nam budućnosti. Sustavni pokušaji podjele “mi ili oni”, igranja na kartu selektivnog pamćenja naroda i narodnosti, nikako dočekati kad će netko iz te političke garniture staviti ispred sebe čovjeka.
Antidiskriminacijske odredbe i zakoni RH štite seksualne manjine od diskriminacije , ali nedovoljno ukoliko se osvrnemo na njihov položaj u društvu i različite oblike nasilja s kojima se LGBT populacija svakodnevno suočava. Ima li prostora za doradu?
– To je, što se tiče regulative i ne baš točna tvrdnja. Hrvatska je učinila veliki korak nazad tzv. “narodnim referendumom” koji je rezultirao ustavnom zabranom istospolnih brakova. Uspjeh inicijative “U ime obitelji” potpuno je izmijenio društvenu klimu i zatomio dosadašnja objektivna dostignuća postignuta kroz Zakon o suzbijanju diskriminacije i Zakon o životnom partnerstvu.
Kako se u našem društvu ne potiče različitost, sve drugačije je “čudno”. Različitosti oplemenjuju. Najstrašnije što se događa je da “pederu” otvoreno možete reći da je “peder” bez ikakvih konzekvenci, naročito bez ikakve društvene osude. Najtragičnije je što kad se mladi dečki premlaćuju bez ikakvog suvislog feedbacka državnih institucija. Sretni smo ako Povorka ponosa prođe bez mlaćenja, bez napada, bez kamenovanja.
Povorka ponosa ne čini proljeće, posla je još mnogo
O odnosu prema LGBTIQ osobama na poslu, pogotovo onima koje ne glumataju “hetero đir” pod svaku cijenu uopće ovdje ne želim govoriti. Većina o svojim “doživljajima” šuti, a kad više ne mogu šutjeti – obole ili odlaze. To uopće nije normalno. Dapače, nedopustivo je! U vezi sa zaštitom ljudskih prava od devedesetih godina prošlog stoljeća zamjećuje se određeni napredak, naročito onaj učinjen u pisanoj formi, jer da to nije tako, ne bismo danas mogli biti punopravna članica Europske unije. Ipak, to se uvelike odnosi samo na pojedine društvene “ranjive skupine” – žene, djecu, osobe s invalidnošću… pri čemu je LGBTIQ populacija potpuno zanemarena. Povorka ponosa ne čini proljeće.
Hrvatska je učinila veliki korak nazad tzv. “narodnim referendumom” koji je rezultirao ustavnom zabranom istospolnih brakova. Uspjeh inicijative “U ime obitelji” potpuno je izmijenio društvenu klimu i zatomio dosadašnja objektivna dostignuća postignuta kroz Zakon o suzbijanju diskriminacije i Zakon o životnom partnerstvu
Nekako se ona provlači pitanje zastupljenosti predstavnika LGBT populacije u politici na svim razinama ili nam je dovoljno “gay friendly”?
– Sve dok se ne “institucionaliziramo” i dok ne uđemo “na velika vrata” u domenu donošenja političkih odluka, dok ne izaberemo ne “gay-friendly” gradonačelnika ili saborskog zastupnika već jednu odnosno jednog “od nas” koji/koja će postati gradonačelnik/ca i član/ica Hrvatskoga sabora neće biti sreće. A upravo u tome najviše “štekamo”. Kao LGBTIQ osoba i međunarodni tajnik ORaH-a, nakon ovogodišnjeg sudjelovanja na vilniuskom Baltic Prideu, založio sam se za osnivanje ORaH-ove LGBTIQ mreže i učinit ću kao njezin koordinator sve da ista zaživi i bude prepoznata. Pogledajmo na zemlje koje su dostojno osigurale sva prava gej populaciji! Norveška, Danska, Švedska, Francuska, Nizozemska… Živi li se u tim zemljama bolje ili lošije nego u Hrvatskoj? Koliko mi je poznato, kod nas je postalo vrlo “in” brzinski učiti norveški i švedski i iseljavati u Norvešku i Švedsku. Bez predrasuda koje vrijede u Hrvatskoj.
Nažalost ne živimo u katoličkoj Španjolskoj
Tu se vraćamo na jednake mogućnosti za sve, jednaka prava za sve. LGBT parovi i dalje ne uživaju jednakost u odnosu na hetero parove.
– Da. Nažalost ne živimo u katoličkoj Španjolskoj! Nejednakost pravne zaštite utemeljena na činjenici tko koga voli i tko s kime živi najbolji je pokazatelj odnosa određene zemlje prema pojedincu. “Neregistrirana” heteroseksualna “izvanbračna zajednica” još uvijek “vodi” pred istom istospolnom zajednicom. Ja ne govorim o tome da bi se izborom jednog ili više autanih saborskih zastupnika to promijenilo preko noći, ali bi to definitivno bio ispravan početak
Zašto smo onda spremni probleme staviti “pod tepih “ne artikulirati ih dovoljno jasno, naročito u predizborno vrijeme?
– “Stavljanje pod tepih” je moguće isključivo zbog toga što je riječ o problematici koju ne mogu vjerodostojno zastupati osobe koje nisu i koje se nisu javno izjasnile kao LGBTIQ. “Ne talasaj” je glavni moto takvog vođenja politike, koji umnogome podsjeća na napuštenu američku politiku “Don’t ask, Don’t tell”. Otvorenost društva jamac je njegovog razvoja. Diskriminaciju osjećamo. Ona lebdi u zraku. Vidljiva je u pogledu koji nam upućuju i svakoj posprdnoj riječi kojom nam se obrate.
Sve dok se ne “institucionaliziramo” i dok ne uđemo “na velika vrata” u domenu donošenja političkih odluka, dok ne izaberemo ne “gay-friendly” gradonačelnika ili saborskog zastupnika već jednu odnosno jednog “od nas” koji/koja će postati gradonačelnik/ca i član/ica Hrvatskoga sabora neće biti sreće. A upravo u tome najviše “štekamo”
Kako onda ovakvu netrpeljivost, ignoriranje, osuđivanje itd. ukloniti iz ovog društva koje cvjeta na podjelama na dobrobit njega samog?
– Mržnja se uči. Kad prestanemo učiti mrziti, nestat će i mržnje. Ekstra interesantno je da vrlo uredno baštinimo sve što su LGBTIQ osobe stvorile i pri tome ne vičemo: “Ja sam strejt! Ja to neću, to je fuj!”. Zamislimo samo povijest umjetnosti bez nas! Modu? Možete li zamisliti Hrvaticu, rimokatolkinju koja će s gađenjem baciti u smeće originalnu YSL torbicu sa jer je Yves Saint Laurent bio gej? Ja osobno ne mogu.
Mladi se i danas upuštaju u spolne odnose i eksperimentiranje, a činjenica da o tome ne govorimo to neće promijeniti
Poznajete li osobu koja bi odbila u vlastitoj privatnoj kolekciji imati makar skicu napravljenu rukom Leonarda Da Vincija? I koja bi tu sliku rado poderala jer, eto, seksualne sklonosti autora nisu bile “kako Bog zapovijeda”?! Dakle, u većini slučajeva govorimo isključivo o ljudskoj dvoličnosti.
Prvenstveno se moramo odreći mržnje prema različitosti. Mržnje koja se hrani strahom od nepoznatog i drugačijeg.
Mlade percipiramo kao nosioce ovog društva barem na dnevno-političkoj osnovi, no činjenica je da im ne pružamo jednake mogućnosti za zdrav razvoj, podložniji su negativnim utjecajima prema drugima i drugačijima. Možemo li govoriti o demokratski zdravom društvu dok u pozadini vučemo repove ideoloških podjela, nazadnosti odgojno-obrazovnog sustava?
– Kroz čitavu svjetsku povijest postojali su “naprednjaci” i “nazadnjaci” tj. oni koji su pod svaku cijenu branili “zatečeno stanje”. Mladi se i danas upuštaju u spolne odnose i eksperimentiranje. To neće promijeniti činjenica što o tome ne govorimo. Ta činjenica samo pogoduje širenju raznih spolnih bolesti, neželjenim trudnoćama. Mislim da ćemo se relativno brzo složiti da su kojekakve izjave nekih hrvatskih političara o tome kako nikad nisu masturbirali ridikulozne. Kao i one da je Bog stvorio Adama i Evu, a ne Adama i Stevu.
Diskriminaciju osjećamo. Ona lebdi u zraku. Vidljiva je u pogledu koji nam upućuju i svakoj posprdnoj riječi kojom nam se obrate
No, nema tu odgovornosti za javno izgovorenu riječ. Država je dužna obrazovati i za taj važan segment života. Bez obzira na koji način to doživljavali roditelji ili neki pojedinac. U moje doba u školama se predavala “Teorija i praksa samoupravnog socijalizma”. Nikomu od roditelja nije palo na pamet da protestira. Svaka država uređuje i određuje elemente svog obrazovnog sustava samostalno. Bez obzira kome se što sviđa ili ne sviđa. Bolje je da djeca o seksu čuju u školi nego da traže po internetu. Čuli smo da slovenska djeca u svojoj školskoj čitanci imaju i priču: “Imam dva tate i dvije mame”. Tako se odnosi prema LGBTIQ populaciji. Bez diskriminacije. Ako može Slovenija, može i Hrvatska. Vjerodostojnost ćemo postići samo kada dođemo do sastava tzv. “političke elite” koja i živi ono za što se i javno zalaže u izbornim kampanjama.
Ekstra interesantno je da vrlo uredno baštinimo sve što su LGBTIQ osobe stvorile i pri tome ne vičemo: “Ja sam strejt! Ja to neću, to je fuj!”. Zamislimo samo povijest umjetnosti bez nas! Modu? Možete li zamisliti Hrvaticu, rimokatolkinju koja će s gađenjem baciti u smeće originalnu YSL torbicu sa jer je Yves Saint Laurent bio gej?
Hrvatsko društvo je još uvijek poprilično konzervativno i pod jakim utjecajem Katoličke crkve, što je posebno vidljivo u iskazivanju povjerenja u određene institucije, kao i javnim reakcijama na teme koje se tiču LGBT populacije.
– Katolička crkva je institucija koja traje preko 2000 godina. Ona je uređen sustav koji će vrlo izgledno uspješno preživjeti svaki režim. Dosad su se pape, ako me sjećanje dobro služi, ispričale za Inkviziciju i izrazili žaljenje za pedofilske skandale, koje se više nije moglo gurati “pod tepih”. Jedan od dvoje živućih papa, Benedikt XVI. otvoreno je progovorio o gej lobiju unutar Vatikana i otvoreno se založio za nezaređivanje gej mladića. Njegov nasljednik na tzv. “Petrovoj stolici”, Franjo, prvi otvoreno daje gay friendly izjave, a privatno se sastao i s jednim gejparom, što je i medijski dao popratiti. Zagrebački Kaptol i HBK puno su suzdržaniji po tom pitanju od pape Franje. Isključivosti ne donose ništa dobrog.
Hrvatska nije toliko konzervativna koliko se to prikazuje
Neke činjenice su činjenice. Pa hajmo od onih pojavnosti koje smo svi uočili kod rezultata “narodnog referenduma” kojim je uspješno izmijenjen Ustav ove zemlje i nametnuta zabrana istospolnih brakova. Činjenica je da su najrazvijeniji dijelovi Hrvatske glasovali protiv te zabrane. Dakle, Hrvatska i nije toliko konzervativna koliko se to prikazuje. Problem Hrvatske je što nema dovoljne “kritične mase” za promjenu koja gura naprijed. Problem Hrvatske je što se većina onih koja je tada glasovala protiv nikad neće javno angažirati oko tog pitanja. Zagovornici naših prava nije da ne postoje, ali nisu dovoljno vidljivi da bi njihov zagovor doveo do za nas željenog rezultata. Stoga se mi moramo jače organizirati i ustrajati. Sve dok nismo “za stolom” morat ćemo se zadovoljavati mrvicama ispod stola.
Kako onda transformirati hrvatsko društvo u duhu interkulturalizma i u što je u ovom trenutku naj bitnije, u duhu socijalne i rodne osjetljivosti?
– Uvođenje Zdravstvenog odgoja doživjelo je potpuni fijasko. Ponekad se čini da smo zaboravili da živimo u laičkoj državi. Nedopustivo je bilo kakvo protivljenje opravdavati vjerom. U današnjem svijetu nedostatak istinskog interkulturalizma doveo je do mnogih zala. Spremnost na suradnju je važna. Ali, nemojmo se zavaravati, država ima mehanizme kojima bi osigurala provođenje vlastite političke volje. Svaka država. Kurikularna reforma je “zapela” upravo iz razloga što je Boris Jokić izgubio potporu politike.
Problem Hrvatske je što nema dovoljne “kritične mase” za promjenu koja gura naprijed. Problem Hrvatske je što se većina onih koja je tada glasovala protiv nikad neće javno angažirati oko tog pitanja. Zagovornici naših prava nije da ne postoje, ali nisu dovoljno vidljivi da bi njihov zagovor doveo do za nas željenog rezultata
Gdje i kako vidite otvorenu, suvremenu školu 21. stoljeća?
– Danas hrvatska škola potiče bubanje hrpe informacija koje se s vremenom u mozgu zagube i kasnije u životu ne služe ničemu. Tepamo si da smo najobrazovaniji. Kad učenike usred noći probudite i pošaljete da vam pokažu gdje su Kiribati, učinit će to bez greške. I to je uspjeh?
Svako dijete već u ranoj dobi zna što uči s ljubavlju, a što uči zato što mora.
Škola budućnosti morala bi obrazovati za život. Mali smo narod. Hrvatski ne govori gotovo nitko osim Hrvata, a sporazumjeti se govoreći hrvatski možemo isključivo sa Srbima i Bošnjacima. Svladavanje engleskoga jezika od prvog razreda osnovne škole do četvrtog razreda gimnazije na razini C1 je “must”. Svakom maturantu mora biti omogućeno da srednjoškolsko obrazovanje napusti s papirom Cambridge Proficiency, rođendanskim darom države za punoljetnost. Nakon toga će Hrvatska postati i gospodarski konkurentna.
Malom budućem biologu moramo omogućiti tri puta više sati biologije tjedno. Maloj budućoj fizičarki, koja će jednom uspješno braniti “hrvatske boje” u CERN-u, tri puta više sati fizike. Školu moramo prilagoditi učenicima kako bismo dobili najviše kao društvo
Potiču li se talentirani učenici u dovoljnoj mjeri?
– Škola budućnosti mora poticati različitosti i zagovarati otvorenost duha. Uz to učenici moraju svladati čitanje, pisanje, računanje, a iz ostalih predmeta dobiti dobre temelje za nastavak obrazovanja na višoj razini. Morali bi moći birati predmete koji će biti “pojačani”. Osobno ne vjerujem u one koji su 5.0 i kojima sve ide podjednako odlično. Takvih je danas u Hrvatskoj more. Svako dijete već u ranoj dobi zna što uči s ljubavlju, a što uči zato što mora. Malom budućem biologu moramo omogućiti tri puta više sati biologije tjedno. Maloj budućoj fizičarki, koja će jednom uspješno braniti “hrvatske boje” u CERN-u, tri puta više sati fizike. Školu moramo prilagoditi učenicima kako bismo dobili najviše kao društvo.
I da, u školi se moraju svladati društvene vještine, pri čemu uopće nije važno kako će se taj predmet zvati. I hoće li uopće biti “predmet”. Nekad se dosta toga odrađivalo kroz “SRZ” – sat razredne zajednice. Danas je zaboravljeno da je razred zajednica. Školama vlada bullyng. To hitno moramo mijenjati!
A LGBT teme u školama?
– Moramo djecu upoznati sa stavovima Svjetske zdravstvene organizacije. Homoseksualnost nije bolest. Španjolska je uspjela uspješno tranzitirati iz klerofašističke Francove države u modernu demokraciju 21. stoljeća. Ugledajmo se na Španjolsku!
