Često, često sam čula tu frazu kako ‘svima treba netko’ i naravno protumačila sam je krivo. Vjerovala sam da se radi isključivo o partneru ili partnerici pa sam jedno vrijeme išla iz veze u vezu. Nisam bila sama sa sobom ni jednog trenutka. Uvijek je tu trebao biti netko. Netko da mi kaže nešto, netko da mi bude nešto, netko tko zna nešto, ama samo da je netko!!!
I tako sam premorena jednog dana hodala po pijaci u velikom baloneru, na štiklama, kupujući kajmak od žene sa lokalnih brda s kojom se redovno posvađam, ali uvijek pazarim. Onda sam bila uhvaćena u ogromnom pljusku, tramvaji krcati, taksisti prepuni, ulice preplavljene a dežurnih kineza i prodavača kišobrana ni za lijeka. Prepustila sam se, nek’ đavo nosi i kajmak i kese, i kosu i šminku! Natopljena vodom shvatila sam da sam samo trebala ući u neku kafanu i naručiti sebi zidarsku pivu dok pljusak ne prođe. Ali ne! Ja sam baš tada morala nekome napraviti pitu sa sirom. Natopljena, istopljena, horor oko očiju i na obrazima. Kesa sa kajmakom, jufkama, i svime je popustila pa je bacim u kontejner. U neka doba skinem i taj baloner jer me toliko otežao da sam jedva hodala. Ostala sam u haljinici gdje su mi bradavice iskočile, a dekolte se gravitacijom i vodom spustio do krajnjih granica, i tad mi je naravno stao neki momak, onako galantan. Dama u nevolji je uvijek afrodizijak za momke poput ovih. Oni nose veliki sat i voze samo s jednom rukom gdje je ta satina, pričaju na svoj android, nose naočale i kad je prolom oblaka, a bradica od tri dana im krije lice. Ma rekla sam dođavola sve! Ušla sam i dovezao me kući, uz redovna pitanja na koja sam krhko odgovarala i plaho da me kreten ne izbaci na pola puta. Slagala sam i ime, i adresu, i rekla da stane tri kuće ispred moje. Tu sam se pozdravila i dala mu broj od moga prijatelja geja pa nek s njim flertuje, drkač od čovjeka. Ušla sam u pekaru, kupila sirnicu, došla kući, stavila je u tepsiju i grijala dok nije moja ljubav došla.
Istuširana, svježa, fenirana i mirisna otvorila sam mu vrata, sipala jogurta a sebi vina, jer sam bila na dijeti. Kroz razgovor je pao komentar kako zna da je sirnica iz pekare. Gledala sam sekundu u to lice, puno sira i tjesta s tragovima jogurta, a onda je čaša proletjela pored te glave.
Zalupila sam vrata za sobom, zaključala se, navukla zastore, popila tablete i zahrkala ‘k’o zaklana’ čitav dan i noć. Pitala sam se, u polusnu – Šta će meni itko, samostalna sam? Svaka veza u svojoj samoj riječi znači vezanje, a ja ne želim biti vezana osim u krevetu. Zašto bi mi trebao netko? Čemu? Nisam nikad namjeravala osnovati obitelj, seks sam uvijek mogla osigurati sebi sa imenikom koji tajno čuvam, kao neka vlasnica bordela, u ladici s ključem.
Jako sam s razboljela ležeći u krevetu, dobila temperaturu, izgubila snagu, i nisam mogla ustati. Čula sam lupanje, kucanje, vlastito ime je bubalo u mojim ušima, a onda su vrata provaljena i ja spašena. Juhe, tablete, dekice, čajevi, mjerenje temperature i sve ostalo. Moja ljubav je bila tu. Svima treba netko. Istina je. A šta ako nema nitko? Naravno, mogla sam zovnuti komšije, prijateljice, roditelje, hitnu, spasila bih se, a ako ne bih uspjela možda bih umrla. Onda je to tako trebalo biti, ipak od nečega se mora i umrijeti. Mada, život sam po sebi je najveća bolest jer te neminovno goni u smrt, pa nikad nisam nešto dramatična bila po tom pitanju.
Svima treba netko. O tome želim napisati sad par riječi za jedan zaključak. Toliko sam se veza nagledala, i sama u njima bila da taj netko je, u svojoj suštini, za mene bio nitko. Površna osoba začinjena tom frazom da nam netko treba. Da mi zavije sijalicu, doda čašu, iznese smeće i da me seksa. Da ne budem sama? Sama sam se rodila i sama ću umrijeti, sigurno se neću vraćati mami u stomak. Ta rečenica je u suštini ipak istinita. Treba nam netko. Naravno da nam treba jer smo ljudska i socijalna bića. Treba mi mesar, pekar, prijatelj, frizer, mama, tata, baba, slastičar, taksista, vodoinstalater, majstor, obućar, cvjećar, liječnik, masažer i taj netko za kraj. Problem je kad taj netko bude početak. O tome pišem. Koliko grešaka ljudi naprave kad im taj netko konačno dođe u život. Isključe telefon, izoliraju se od prijatelja, gube odnose sa okolinom, prestanu se baviti svojim poslovima i hobijima jer nema više potrebe. Sad imaju nekoga, tko je tu i tko ih voli, i tko svemu tome daje smisao. Prije toga je sve bilo čekanje tog nekog! Kad se veza raspadne, telefon se opet uključi, zovu se zaboravljeni prijatelji, ide se kod frizerke, kojoj više nisi baš glavna mušterija pa čekaš dva-tri sata.
Izlazi se na ceste i pozdravljaju opet komšinice s kojima se pila litarska kafa, a one suho odgovaraju bez poziva na trač-partiju. Uviđaš da je taj period života taj netko pojeo, pauzirao, zaustavio u tom ljubavnom zanosu. A život je više od nekoga! U tome se krije fatalna greška mnogih mojih poznanika, bivših prijatelja i prijateljica koji su me zvali nakon ljubavnog kraha, a moja ruka je nježno mazila zaslon telefona ne prihvaćajući dugme na koje sam trebala pustiti glas i reći molim. – Šta da molim? Društvo nekoga tko me nije zvao tri mjeseca ili pola godine? Ma sikter! Jednom sam napravila tu grešku i nikad više. Sve sfere života otada njegujem jednako, i kada je sa mnom netko i nitko. U slučaju da taj netko na kraju priče bude meni nitko i ništa.
Piše Hainsia Olindi
Ostale tekstove iz kolumne možete pročitati ovdje.
