Tanja Miletić Oručević je pozorišna redateljica, doktorica teatrologije, dramska pedagoginja, prevoditeljica, ali i dugogodišnja borkinja za ljudska prava, naročito prava žena. U razgovoru za naš portal, između ostalog, govorila je o ulozi i važnosti pozorišta u razbijanju nametnutih okvira društveno prihvaćenog i prihvatljivog, važnosti angažovane pozorišne umjetnosti, otvorenosti pozorišta, pozorišne publike, ali i društva u cjelini, prema LGBTI temama, kao i o njegovoj ulozi u razbijanju predrasuda i borbi protiv homofobije, bifobije i transfobije.
Razgovarala: Aida K.
Fotografija: Privatna arhiva
LGBTI.BA: Koja je, prema vašem mišljenju, osnovna uloga i važnost pozorišta? Koje i kolike su njegove moći da pomjera granice i prelazi nametnute okvire društveno prihvaćenog i prihvatljivog?
MILETIĆ ORUČEVIĆ: Pozorište se bavi ljudskim iskustvom, postavlja pitanje šta (sve) znači biti čovjek. Granična, radikalna iskustva možda najbolje u dramskoj situaciji propituju taj pojam ljudskog. Od svojih početaka, od grčke tragedije, teatar propituje pojmove etičkog i političkog; Antigona je postavljena između ličnog izbora da pokopa brata i vladareve zabrane da to učini, Medeja ubija vlastitu djecu da bi se osvetila izdajničkom mužu, itd. U naše doba teatar tako biva i na strani emancipatornih procesa, često i kao vijesnik ideja i vrijednosti koje u društvu nipošto još nisu općeprihvaćene. Ibsenova Nora je bila skandal svog vremena, jer tadašnje društvo nije moglo prihvatiti ideju da žena, ponižena i instrumentalizirana u građanskom braku, odluči da napusti i brak i porodicu. Umjetnost, pa i pozorište, često je ispred svog vremena, naročito u smislu nekog građanskog svjetonazora i običaja.
LGBTI.BA: Koliko su pozorišta u BiH danas društveno angažovana, i koliko je važno da umjetnost bude angažovana?
MILETIĆ ORUČEVIĆ: Bosanskohercegovačka pozorišta imaju angažiranih predstava, ali mislim da bi ih moglo biti i više. Stvarnost koja nas okružuje prepuna je anomalija, nepravdi, nasilja svakakve vrste i mi na mnoge od tih pojava još nemamo pozorišni odgovor. To je važno u turbulentnoj zemlji kao što je naša. Ne mislim da je jedina vrijednost umjetnosti u njenom angažmanu i protivnica sam parolaške, plakatske, propagandne umjetnosti, ali nikad ne možemo zaboraviti da je upravo pozorište jedan od najvrednijih i najplemenitijih socijalnih foruma, gdje problemi pojedinačnog čovjeka uzrokovani sistemskim problemima kao što su diskriminacija, nasilje i sl. najlakše nalaze put do promišljanja zajednice.
LGBTI.BA: Prije 20 godina, u okviru programa festivala MESS održana je vaša predstava „Shopping and Fucking“. Iako je predstava zabilježila veliku posjećenost i gledanost, zbog seksualne orijentacije likova u predstavi, od strane pojedinih medija, bili ste optuženi da kvarite bošnjačku omladinu i da namećete perverzije sa Zapada. Kako na to gledate danas?
MILETIĆ ORUČEVIĆ: Zanimljivo je da je taj tekst – iako radikalno negativan – zapravo bio usamljen. Također je zanimljivo da se danas, nakon 20tak godina, autorica tog teksta samostalno promovirala u pozorišnu autoricu i piše tako vulgarne kič tekstove za najprimitivnije moguće priredbe, koje su zapravo mnogo prostačkije od svega što je mogla vidjeti u našoj postavci Ravenhilla. Tu predstavu je u Sarajevu pogledalo oko 1500 ljudi i reakcije su bile jako pozitivne, mogla bih reći da je to na neki način bila kultna predstava. Vjerujem da je glavni razlog bio to da je u pitanju bila dobra predstava, tekst je odličan, na jedan specifičan način jako duhovit, glumačka ekipa je bila sjajna. Ali vjerujem da je baš tim mladim – pretpostavljam većinom Bošnjacima – gledaocima davalo neki osjećaj slobode to da se u predstavi vrlo liberalno tretiraju homoseksualni likovi, možda im je to davalo osjećaj da ipak ne žive u nekoj konzervativnoj džamahiriji trećeg svijeta, nego u onom savremenom evropskom društvu kome svojim kulturnim afinitetima i pripadaju.
LGBTI.BA: Smatrate li da se svijest bh. društva promijenila u odnosu na 2000. godinu, ili bi reakcije na ovu ili slične predstave, i danas bile slične?
MILETIĆ ORUČEVIĆ: Nisu se promijenile nacionalističke partije na vlasti i religijsko – desničarske vrijednosti koje one društvu nameću, tako da vjerujem da bi se i danas našao neki medijski komesar koji bi na sličan način kritikovao temu i pristup. Pošto živimo u svijetu društvenih mreža, pretpostavljam da bi i one bile pune homofobnih komentara, kao što uvijek jesu. Ne znam da li bi u toj situaciji npr, glumci bili targetirani i hejtani više nego što je to bilo prije 20 godina, možda. Ali uvjerena sam da bi, kad bismo opet napravili neku dobru predstavu u kojoj su likovi homoseksualci, publika prihvatila i rado gledala tu predstavu kao i onda.
LGBTI.BA: Predstave sa LGBTI likovima su još uvijek vrlo rijetke u BiH. Da li je razlog za to strah od reakcija vjerskih i desničarskih organizacija, ili postoje neki drugi razlozi?
MILETIĆ ORUČEVIĆ: Ne znam postoji li kod dramskih pisaca strah, ili ih samo ta tema ne interesira. Ima i suprotnih primjera; autorica Lejla Kalamujić napisala je već dvije drame sa glavnim likovima lezbijkama, koje su izvedene u zeničkom pozorištu i veoma dobro primljene. To me ne čudi, jer Lejla jako dobro piše i pokreće više značajnih problema našeg društva. Upravo ona na jedan lijep i pozorištu imanentan način pokazuje da je svaki identitet složena mreža; svaki čovjek je, osim što je neke određene seksualne orijentacije, i nečiji sin ili kćerka, brat ili sestra, kolega ili kolegica, nadređeni, podređeni, mlad, star… LGBT perspektiva je samo jedna od perspektiva iz kojih čovjek promatra svijet. Možda postoji strah ili bar nezainteresiranost direktora pozorišta, a čini mi se da je najgore u svemu nekakvo umanjivanje i omalovažavanje te teme, kao da je to nešto efemerno, nevrijedno drame. Pri tome su homofobija i razni oblici nasilja prema LGBT osobama jedna od konstanti politike ove i susjednih zemalja već decenijama.
LGBTI.BA: Prošle godine je održana prva Bh. povorka ponosa u Sarajevu, što je bio jedan od najvažnijih i najvećih aktivističkih događaja kojim se, između ostalog, nastojala povećati vidljivost LGBTIQ osoba i problema sa kojima se svakodnevno sustreću. Koliko su, prema vašem mišljenju, važni ovakvi protesti u podizanju svijesti o stanju ljudskih prava LGBTI osoba u BiH, razbijanju stereotipa, homofobije, bifobije i transfobije?
MILETIĆ ORUČEVIĆ: Vrlo mi je drago što je ta povorka održana na miran i dostojanstven način i što nije bilo nikakvih incidenata. Kad poredimo to sa incidentima i nemirima koji su prekinuli Q festival prije nekoliko godina, mogli bismo zaključiti da se naše društvo ipak bar malo liberalizira i evoluira. Ipak, skrenula bih pažnju da je u nekim dijelovima zemlje ta povorka shvaćena kao elitistički događaj u centru Sarajeva. To je važan korak u smislu političke vidljivosti, ali sve vrste predrasuda koje ste spomenuli nastavljaju postojati istom žestinom, pogotovo u manjim mjestima gdje je veći uticaj na zajednicu vjerskih ustanova i autoriteta. Zbog toga je potrebno mnogo više rada na terenu, edukacije, naročito mladih ljudi, a pozorište u tom poduhvatu može biti odličan saveznik, jer ono može doprijeti svuda.
