PIŠE: Matej Vrebac
Nedavno se redakciji portala lgbti.ba javio tridesetineštogodišnji gej muškarac iz Sarajeva koji je s nama anonimno podijelio svoje iskustvo testiranja na spolno prenosive infekcije (STI) u Sarajevu. Za potrebe ovog članka nazvat ćemo ga Alen, a on nam je podijelio svoju priču o testiranju, anonimnosti, te koliko je testiranje uopće dostupno.
Alenu na početku našega razgovora ističe da mu je važno da su informacije javno dostupne kako bi se sama situacija u oblasti prevencije i testiranja na STI poboljšala i da bi drugi ljudi mogli osvijestiti da to nije nikakav bauk.
On ističe da se nekolicina njegovih prijatelja protivilo testiranju u Sarajevu. „Prvi razlog je što je mali grad i što će u čekaonici naletjeti na nekoga koga znaju. Drugi razlog je skeptičnost da će medicinsko osoblje podijeliti informacije o njima pa se onda obeshrabre zbog tih društvenih anomalija. Smatraju da im anonimnost nije zagarantovana, a naročito kada dolaze iz manjih sredina.“ Njegovo iskustvo potvrđuje da je to zaista tako.
Prva dva pokušaja testiranja i (ne)dostupnost testiranja
„Na vratima Centra za dobrovoljno i povjerljivo savjetovanje i testiranje (DPST) na KCUS-u stoji natpis NO HIV STIGMA te stoji nekoliko infografika i materijala o razvoju bolesti, ali kada uđete tu jasno vam je gdje ste došli. Sam prijem od doktora je bio veoma profesionalan. To Savjetovalište ima radno vrijeme, ali sam svejedno morao čekati prvi put. Tijekom mog razgovora s doktoricom ona je predložila da uradim full screening svih spolno prenosivi infekcija, uključujući HPV. Ona je rekla da se sve to može uraditi kod njih, ali treba im uputnica mog porodičnog ljekara. Odmah tu je bilo jasno da se anonimnost gubi. Moja situacija je malo specifična jer nisam zdravstveni osiguranik Kantona Sarajevo niti Federacije BiH. Moje privatno zdravstveno osiguranje je to moglo pokriti, ali oni nisu bili upućeni pa su pitali su medicinsku sestru. Ona je objasnila je da su samo neki testovi besplatni, a sve ostalo ide preko uputnice i sistema. Ja sam inače sve ostalo dobio po protokolu: šifru, papir, datum kada da ponovno dođem. No, da bi meni moja osiguravajuća kuća isplatila troškove, tu trebaju da stoje moje ime i prezime koji nisu stajali. Stajala je samo preporuka za testove na ostale infekcije. Ja sam s tim papirom otišao u Eurofarm. Tamo je generalno teško bilo iskomunicirati šta mi treba jer se recepcija nalazi u čekaonici s puno ljudi. Ne osjećate se ugodno kada ispred četiri sestre, petnaest pacijenata, četvero djece i roditelja kažete: Meni treba HPV screening i test na sifilis. Ja sam to iskomunicirao tiho i diskretno, nakon par dana sam se vratio da odradim testove koje su mi zakazali i tada su me pitali na čiju indikaciju ja to radim. Sve vrijeme sam im pokazivao taj papirić s Kliničkog centra i samim time ti gubiš tu anonimnost. Meni to nije bio problem, ali sam primijetio kako nema povjerljivosti, nekog senzibiliteta da te se odvoji u stranu. Čak ni u privatnim klinikama koje bi trebale biti orijentisane ka tome. Odlučio sam da odradim i ostale testove koje nude tu radi uštede vremena, ali sestra mi je rekla da se to ne može jer su promijenili partnersku laboratoriju, samo hepatitis C mogu, sifilis se čeka dugo, a HIV ne savjetuje da se radi kod njih jer su testovi neprecizni. Jedina relevantna klinika koju je savjetovala je bila adresa Kliničkog centra. Meni su se odjednom stvorili upitnici iznad glave.“
Treća sreća ili nediskretnost
„Potom sam otišao u Al Tawil, treću kliniku, s molbom da odradim preostale testove. Opet ista procedura pokazivanja papirića na pitanje Ko vam je ovo indicirao? i tako se u neku ruku autujem sestrama u trećoj klinici. To nije toliki problem jer je zdravlje na prvom mjestu. Bili su veoma okej, čak me se i laborantica sjetila zbog tetovaže. Ta laborantica mi je potvrdila da oni na HIV rade samo screening testove, a jedino 100 % pouzdane testove imaju gore, na Kliničkom. Vratio sam se na recepciju da platim i dam papirić na kojem su dvije šifre. Sestra nije razumjela šta treba uraditi te je otvorila vrata i pitala laboranticu šta joj predstavljaju te šifre dok joj je ova pred punom čekaonicom odgovorila: To ti je sifilis za… izgovorivši moje prezime. Nisam mogao vjerovati šta se dešava. Ona se meni izvinila, ali nisam imao volje ulaziti u rasprave jer sam cijele sedmice hodao po tri klinike kako bi kao neko ko nije osiguranik mogao uraditi pretrage za STI.“
Između javnih i privatnih klinika – anonimnost, PREP i profesionalnost
„Odete u privatnu kliniku i očekujete veću dozu profesionalnosti, diskretnosti i ljubaznosti, ali nekako se to tu gubi. Totalno neosjetljiv pristup. Možda jednostavno ne razumiju kontekst.“
Ne treba zaboraviti da je Alen zaposlen i ima financijsku mogućnost da sebi priušti privatno testiranje, no to nije garancija da ćete za plaćenu uslugu imati pristojan tretman.
„Ja sam se u jednom trenutku vratio na Klinički centar, dobio sam svoj rezultat i doktorica Topalović je bila veoma vješta, ljubazna i profesionalna. Upitao sam je sve što me zanimalo o PREP-u, kako je moguće doći do njega. Moguće je doći komercijalno u jednoj apoteci uz predočenje negativnog testa, a navodno je početna cijena od 170 KM, strašno skupo. Doktorica mi je potvrdila da većina privatnih klinika ne prepoznaje tačnu HPV tipologiju, jedina je adresa Klinički. Mislim da nemamo puno izbora u Kantonu Sarajevu, te ako želiš da imaš tačan test, dobru i stručnu informaciju i iole profesionalan pristup, jedina je adresa KCUS-a. Ono što misliš da ćeš dobiti privatno i nije baš ono što dobiješ. Gubiš anonimnost u svakom slučaju“, zaključuje naš sagovornik
Alenova priča potvrđuje da je cijeli put osobe koja se želi testirati tegoban, nediskretan i kompliciran, a u njegovom slučaju i skup. Upravo ovakav mnoge osobe odvraća od testiranja pa se tako mnogi/e odvraćaju od testiranja i prevencije koja je najbolja mjera i put do zdravlja.
Alen se slaže da samo testiranje po sebi nije neki big deal, ali treba biti iskren o svojoj seksualnoj prošlosti kako bismo dobili/e najbolje savjete od ljekara. Anonimnost je možda dostupna za besplatne testove na HIV i hepatitis C, ali se ona gubi onoga trenutka kada vam kažu da je potrebna uputnica za druge testove na STI, koje su čak učestalije te su često kao mnoge infekcije bez simptoma. Bez obzira na sve nedaće i komplicirani put, važno je naglasiti da je testiranje ipak dostupno i da postoje medicinski stručnjaci/kinje koji će vam dati korisne savjete i uputiti vas na najbrže i najlakše mogućnosti testiranja.
Ostaju otvorena pitanja o tome dokad će se ovakva praksa nastaviti i kada će se olakšati cijeli proces i dostupnost testiranja na STI. U međuvremenu treba ustrajati u zaštiti vlastito zdravlje.
Sve trenutno informacije o testiranju u BiH i spolno prenosivim infekcijama možete pronaći ovdje.
