Piše: Liam Isić
“Uradit ćemo operaciju tako da niko neće moći provaliti da si trans…”, bile su riječi hirurga prije odlaska pod nož. Lično mi je bilo jako bitno da ožiljci ostanu, jer ideološki ne mogu da se pomirim sa sistematskim posramljivanjem trans tijela, ali uz predoperativni stres i objašnjenje kako je takva vrsta operacije bolja za mene – pristao sam, jer ko sam ja da proturječim hirurgu onim što ja mislim da je bolje za mene. Zbog toga jako često razmišljam o oduzimanju prava na tjelesni integritet, oduzimanju prava na samog sebe, odnosno prava da imamo pravo. To “da se ne vidi” ima svoje posljedice, koje se nastavljaju i nakon izvršenih operacija, za koje mnoge trans osobe misle da predstavljaju tačku koja označava kraj tranzicije.
Trans tijela se razlikuju od cis tijela, čak i nakon izvršenih operacija, ali razlike ne bi predstavljale problem da se naglasak ne stavlja na njih, zbog čega i imamo potrebu da pribjegavamo “istom”, odnosno zoni komfora koja teži homogenizaciji. Kad sam bio dijete, majka mi je konstantno govorila da se ne poredim s drugima – jer ja ne mogu da budem drugi, niti drugi mogu da budu ja. Upravo ta rečenica me prati kroz cijelu tranziciju čija je poenta da ja postanem – ja, a ne neko drugi. Međutim, nije lako oduprijeti se većini, te je najvažnije naučiti kako voljeti samog/u sebe i tijelo koje nisi birao/la, ali si učinio/la sve da ga prilagodiš svojoj viziji sebe.
Neopisiv je osjećaj koji sam imao na ljeto 2018. godine poslije izvršene operacije. Ljeto je za mene uvijek bilo najgori period u godini – vrućina, kupanje, kupaći kostimi i moje tijelo koje sam prezirao, bili su ubitačna kombinacija. Tog dana na plaži sam napokon osjetio slobodu u tijelu. Postali su nebitni šavovi koji nisu u potpunosti zarasli, neravnomjerno spadanje otoka, tupa bol koju sam osjećao mjesecima nakon operacije. Bio je to osjećaj slobode, ali i osjećaj da sam ja – ja. Ono što me i dalje prati jeste to “da se ne vidi”, koje nastoji da umanji sreću i zadovoljstvo samim sobom, te da ljepotu različitosti pretvori u osjećaj da si stranac, ali ne više u svom tijelu, nego u društvu.
Sizifovski je posao gurati kamen očekivanja, misleći da ćeš ga dogurati do kraja i postati zadovoljan/na sam/a sa sobom. Očekivanja nemaju svoj kraj, ali mi imamo svoje granice, te shvatanjem vlastitih granica učimo da volimo sebe. “Da se ne vidi” može biti lični cilj, ali neshvatanje izvora tog cilja i ličnih granica može dovesti do bezizlaznog kruga nezadovoljstva.
