“Uvijek mi je bilo jasno da nešto ‘ne valja’ sa mnom, način na koji sam sebe vidio nije bio isti kako me drugi vide. To ne znači da sam mislio da sam ja u krivu, već da drugi ne razumiju”, govori za eTrafiku Vanja Cipurović, muškarac rođen u tijelu žene.
Tekst prenosimosa portala eTrafika.net
Piše: Anja Zulić
Kako naš sagovornik dodaje, nije razumio tačno u čemu je stvar sve do navršene 12. ili 13. godine života.
“Kada sam otkrio šta je transrodnost, sve se posložilo u glavi i bilo je samo pitanje vremena kada ću se osjećati dovoljno slobodno da uvedem tu temu u priču sa prijateljima, a kasnije i sa porodicom”, ističe Vanja.
Naša druga sagovornica ima 23 godine i rođena je u tijelu muškarca. Smatra da ženu ne čine grudi i polni organ, ističe da se „ili rađaš kao žena ili ne“, te dodaje da se uvijek osjećala drugačije od ostalih, jer ono što ona jeste ne prati njenu fizionomiju, pa ima drugačije želje zbog kojih je nastala borba sa sredinom i samom sobom.
Strah od odbacivanja
Najveći problem za transrodne osobe prilikom autovanja predstavlja strah da će biti odbačeni od strane najbližih, kako zbog njihove nedovoljne edukacije, tako i zbog klasične nezainteresovanosti da se transrodnost razumije, umjesto što se karakteriše kao nešto nenormalno.
“Nije bilo lako, postoji ogroman strah da ćete biti odbačeni, ili u krajnju ruku, samo neshvaćeni u potpunosti. Obzirom da mi je odnos s majkom uvijek bio dobar, sa njom nisam imao puno problema i od početka mi je podrška. Kako ona kaže, samo je morala proći proces da se prebaci na to da sada ima sina, a ne kćerku. Sretan sam po tom pitanju jer imam dosta ljudi oko sebe koji me od samog upoznavanja vide samo kao rod koji jesam”, govori Cipurović.
Naša sagovornica govori nam kako je u početku zbog porodice glumila dječaka, ali sa vremenom sve manje i manje. Sada se oslobodila i ne želi više da guši sebe.
“Kada sam bila mala igrala sam se sa barbikama i mama je galamila, a meni nije bilo jasno zašto to radi. Onda krećeš da se kriješ i suzdržavaš, da glumiš da si muško, da se izražavaš onako kako se od tebe očekuje”, objašnjava nam ona i dodaje:
“Da sam rođena kao prava žena mislim da ne bih imala toliko iskustva i snalažljivosti kao sada, tako da sam jednim dijelom i sretna zbog toga.”
Nije neophodno proći sve operacije
Proces promjene pola je individualan i različit od osobe do osobe. Svaka transrodna osoba prolazi kroz faze kroz koje želi da prođe, dok u medicinskom smislu tranzicija obuhvata tri faze.
Prva faza predstavlja odlazak kod psihijatra jer se transrodnost i dalje kategoriše kao mentalno oboljenje, pa je u dosta zemalja neophodna dijagnoza prije ulaska u dalji proces tranzicije. Odlazak kod psihologa na savjetovanje predstavlja drugu fazu. Sama tranzicija kao i autovanje znaju biti veoma stresni, pa je dobro imati stručnu trans friendly osobu koja može pomoći osobi da se izbori sa raznim dilemama i stresom. I na kraju, ako se osoba odluči za to, tu su hormonska terapija i operativni zahvati.
U zavisnosti od različitih faza tranzicije, različite su i promjene koje se dešavaju u tijelu. Svaka osoba bira šta joj od ponuđenih opcija najviše odgovara i sa kojim promjenama će najviše biti zadovoljna.
“Jako je važno stavljati akcenat na to da nije neophodno prolaziti kroz sve faze, jer često društvo, a i sami stručnjaci i sistem na određen način vrše pritisak na trans osobe da moraju proći kroz sve faze kako bi se njihov rodni identitet smatrao validnim. Upravo ovo ubacivanje osoba u rodne kutije dovodi do diskriminacije ka trans osobama i stvara jednu atmosferu u kojoj se trans osobe ne smatraju dovoljno vrijednim ukoliko na bilo koji način odstupaju od binarnog koncepta roda”, ističe Jovan iz Trans Mreže Balkan.
Prilikom tranzicije naša sagovornica planira svoj rod prilagoditi ženskom, ali ne želi ići do kraja sa zahvatima, odnosno odstraniti penis.
“Ne planiram odstraniti polni organ, jer je lažna vagina ipak lažna vagina”, govori nam ona, te dodaje da želi djecu što se onemogućava početkom tranzicije.
“Želim položiti spermu u banku sperme da se kasnije ne bih kajala po tom pitanju. Razmišljala sam o usvajanju, ali ovako ipak nešto tvoje ostaje”, zaključuje naša sagovornica.
Za razliku od nje, Vanja planira potpunu tranziciju, ali će sa nekim operacijama sačekati.
“Za sada želim samo gornju operaciju, a za donju ću sačekati pošto mi se trenutačne opcije ne dopadaju baš previše i mislim kako medicina napreduje da će vjerovatno biti nešto bolje u budućnosti na tom polju”, govori nam on.
Socijalnu tranziciju, odnosno autovanje široj okolini i prilagođavanje društvenim normama izgleda muškarca, Vanja je započeo u srednjoj školi.
“Od same spoznaje da sam transrodna osoba znao sam da želim proći i kroz medicinski aspekat tranzicije kako bih mogao svoje tijelo konačno vidjeti onako kako ga doživljavam. Trenutno sam skoro dva mjeseca na hormonskoj terapiji, tačnije testosteronu, a operativni zahvat (gornju operaciju) planiram uraditi pred kraj godine pošto je preporučljivo da se bude na hormonima duže od šest mjeseci zbog raspodjele masnog tkiva u tijelu. Ostale promjene su rast dlaka na dijelovima tijela tipičnim za osobe muškog pola, glas se spusti za nekoliko oktava, zadržavanje vode u tijelu je manje, lice se takođe promijeni i slično”, objašnjava naš sagovornik, i dodaje da su jedine posljedice koje sada ima pretjerano podizanje i spuštanje temperature u tijelu i pojačana agresivnost.
Operativni zahvati
Na Balkanu su operativni zahvati promjene pola dostupni samo u Hrvatskoj i Srbiji. U Zagrebu je dostupna opcija mastektomije (hirurško odstranjivanje dojki), dok u Beogradu postoji klinika “Centar za genitalnu rekonstruktivnu hirurgiju” gdje su dostupni svi operativni zahvati.
Operativni zahvati za trans žene mogu uključivati: operativne zahvate na dojkama/grudima (implantante); operativne zahvate na genitalijama (odstranjivanje penisa, testisa, oblikovanje vagine, klitorisa, spoljašnjih ženskih polnih organa); druge operativne zahvate: feminizacija lica, liposukcija, lipofiling, modifikacija glasa, smanjivanje Adamove jabučice, povećanje zadnjice (implatanti/lipofiling), obnavljanje kose i druge estetske operacije.
Operativni zahvati za trans muškarce mogu uključivati: mastektomiju (uklanjanje grudi); operativne zahvate na genitalijama (histerektomija (odstranjivanje materice), ovariektomija (odstranjivanje jajnika i jajovoda), odstranjivanje vagine, oblikovanje mokraćne cijevi, uz metoidioplastiku ili faloplastiku, oblikovanje mošnica, ugradnja proteze testisa i oblikovanje penisa); druge operativne zahvate (modifikacija glasa (rijetko), liposukcija, lipofiling i druge intervencije estetske prirode).
Prije obavljanja zahvata u Centru za rekonstruktivnu hirurgiju u Beogradu, potrebno je da pacijent dobije saglasnost od dva nezavisna psihijatra koja se bave ovim procesom, te da prima hormonsku terapiju pola kojem teži najmanje šest mjeseci.
“Nakon pozitivnih preporuka i saglasnosti od strane psihijatara, pacijent započinje hormonsku terapiju onog pola ka kojem teži sa ciljem dobijanja novih karakteristika – dlakavost, boja glasa, grudi i slično, a sve kao priprema za hiruršku tranziciju genitalija. To se treba raditi pod kontrolom endokrinologa, kako bi se izbjegle potencijalne komplikacije ove terapije, koje ponekad mogu biti jako opasne”, govori za eTrafiku doktor Miroslav Đorđević.
Kako doktor Đorđević dodaje, u ovoj klinici zabilježen je jako nizak stepen komplikacija. Najčešće se događuju komplikacije drugog tipa, kao što je pogrešna evaluacija i procjena, te na kraju operacija poslije koje se pacijenti kaju.
“Mi smo imali 11 pacijenata koji su uradili operaciju i poslije toga potražili pomoć da se vrate ’nazad’, a onda je to jako teško. Sva sreća, mi nismo imali ovakve slučajeve među 320 pacijenata koje smo liječili iz država sa prostora bivše Jugoslavije”, ističe Đorđević.
Operacije se uglavnom izvode u jednom aktu, a pored doktora Đorđevića i njegovih saradnika, određene dijelove operacije sprovode ginekolozi, plastični hirurzi i mikrohirurzi. Oporavak je brz i traje od pet do deset dana. Cijene zahvata kreću se od 4.000 do 10.000 eura.
Trans Mreža Balkan
Svjesni činjenice da se trans osobe često okreću traženju informacija na stranim sajtovima i forumima, kroz zajednički rad i komunikaciju, te kroz okupljanje regionalne trans zajednice kroz događaje u regionu, pojedinci iz zemalja bivše Jugoslavije pokrenuli su Trans Mrežu Balkan, u aprilu 2014. godine.
“Lično iskustvo kao i aktivizam na ovom polju su samo pojačali želju za stvaranje snažne i jedinstvene TIRV (trans, inter i rodno varijantne) zajednice u našim zemljama koja će ustati da se bori za svoja prava. Kroz sve ovo javila se ideja da kreiramo platformu za postojanje ovakve zajednice na području Balkana, te kroz to da pružimo informacije o raznim trans temama, kao i podršku kroz direktan kontakt sa zajednicom”, govori za eTrafiku Jovan iz Trans Mreže Balkan.
Povratna informacija od korisnika portala koji je pokrenula Mreža, pokazuje da je sajt takvog tipa bio potreban trans zajednici kako bi se ljudi što bolje informisali i povezali.
Tekst nastao u saradnji sa Sarajevskim otvorenim centrom, u sklopu MATRA programa Ambasade Kraljevine Nizozemske.
