Piše Selma Kešetović
U organizaciji Sarajevskog otvorenog centra i Agencije za ravnopravnost spolova Bosne i Hercegovine, 13. oktobra održana je regionalna konferencija o stanju prava LGBTI osoba u regionu pod nazivom „Podrška, zaštita, vidljivost“. Konferenciju je otvorio NJ.E. Ambasador Kraljevine Nizozemske u BiH, Reinout Vos, ambasade koja je i finanskijski podržala ovu konferenciju kroz njihov MATRA program. Pored ambasadora, konferenciju su otvorile i Emina Bošnjak, izvršna direktorica SOC-a i Samra Filipvić-Hadžiabdić iz Agencije za ravnopravnost spolova BiH.
Amar Numanović je predstavio opsežno istraživanje u BiH koje je sprovedeno nad 366 LGBTI osoba u našoj zemlji.
Istraživanje je temelj za razumijevanje stanja prava LGBTI osoba na svim razinama, između ostalog, podršku koju imaju u obitelji, stanje u pravosuđu, policiji i drugim instrumentima države koji bi trebali da budu na usluzi i LGBTI osobama kao ravnopravnim građanima/kama. Konferencija je imala tri panela sa govornicima/cama iz Crne Gore, Hrvatske, Srbije, Makedonije, Turske i naravno, Bosne i Hercegovine.
Za LGBTI osobe outovanje je još uvijek najteže u samoj obitelji što je istraživanje pokazalo. Kako da se riješi taj jaz između roditelja koji odbijaju da razumiju svoju djecu i djece koja žive u strahu od konstantnog odbijanja i gubljenja, ne samo ljubavi, nego i krova nad glavom, razgovarale su majke transrodnih sinova – Feride Unal iz Turske i Sanja Stanojević iz Hrvatske. Feride je kroz svoju intimnu priču o outovanju svog sina kada je imao devetnaest godina i njezinom sopstvenom prelamanju pred nepoznatom situacijom, govorila najviše o prihvatanju koje je došlo i njezinom kasnije aktivizmu kako bi pomogla ostalim roditeljima LGBTI osoba. „Kada mi je rekao da je zapravo muškarac, „rekla je Feride kroz suze. “ Bila sam izbezumljena, razmišljala sam i o samoubojstvu. No neki glas mi je rekao da je to moje dijete i ako ja ne mogu biti tu za njega, tko će biti?“.
Neumorna Sanja Stanojević iz zagrebačkog „TransParenta“ nije krila nedostatak razumijevanja i odgovornosti koje roditelji pokazuju prema svojoj LGBTI djeci. „Ako dijete nema taj izbor da li će biti LGBTI ili ne, zašto bi roditelji imali izbor da li da ga prihvate ili ne? Trebalo bi uvesti u obiteljski zakon da je odbacivanje LGBTI djeteta kažnjivo i da spada pod zanemarivanje djece.“ Njen sin je izašao kao transrodan dječak još sa sedam godina i od tada, Sanja vodi tešku bitku kroz birokratsko bespuće države Hrvatske. Višnja Ljubišić, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, istakla je da u Hrvatskoj postoje obučeni stručnjaci/ke za proces prilagodbe spola, ali da ga odbijaju uraditi i staviti u aktivnu praksu, pa transrodne osobe tamo moraju također da traže riješenje vani, često baš u susjednoj Srbiji. Isti taj problem, dodala je ona, nisu imali kada je trebalo nadograditi ili operirati spolovilo muškarcima koji su ozlijeđeni tokom rata. Pušten je i kratki film Elme Islamović „Neizgovoreno“ o outovanju lezbejke njezinoj majci. Belma Žiga, psihoterapeutkinja koja radi sa LGBTI osobama zaključila je ovaj panel napominjujući da je osjećaj sigurnosti najvažniji za čovjeka i da je dirljivo koliko su LGBTI osobe strpljive i pune razumijevanja za rast svojih roditelja, kao što se moglo vidjeti u filmu.
Upravo je pitanje sigurnosti onaj presudan faktor koji sprečava LGBTI osobe da se outuju okolini, ali i da prijave diskriminaciju koja je vrlo česta – čak 61,70% LGBTI osoba doživljava diskriminaciju, a jedna od četiri osobe i neku vrstu seksualnog uznemiravanja. No, samo 16, 2 % ih tu diskriminaciju prijavljuje nasležnim organima. Najčešći razlozi su nepovjerenje u policiju i strah od outovanja. O tome šta doista čeka LGBTI osobu kada zakorače u pravni sustav, govorile su Jelana Čolaković iz Crne Gore, Višnja Ljubičić iz Hrvatske i Samra Filipović-Hadžiabdić iz BiH. Tada se otvorio taj nesumnjivo najveći problem, a to je minimalno učešče države u prilagodbi zakona, sprovođenju istih i volji da se pomogne ovoj ranjivoj i marginaliziranoj skupini. Sve korake ka naprijed poduzima nevladin sektor i događa se uz velike pritiske aktivista/ica koji/e često rade i posao koji je sama država dužna raditi.
Sva navedena pitanja: sigurnosti, outovanja, državne zaštiti ujedinjuju se kompleksnu priču o održavanju povorki ponosa u zemljama regiona što je bila tema posljednjeg panel konferencije pod moderacijom Lejle Huremović. Danijel Kalezić iz Montenegro Pridea govorio je o prvom održavanju povorke ponosa u Crnoj Gori kao političkoj volji države odnosno kako „nisu mogli sebi priuštiti luksuz da ne zaštite paradu“ s obzirom da je te godine trebalo dokazati EU da su na dobrom putu. Međutim, već iduće su smatrali da to nije prioritet i da time ne trebaju više da se bave. To, naravno, nije zaustavio probuđeni val LGBTI aktivista/ica da naprave tradiciju održavanja povorke ponosa. Jay Poštić iz Zagreb Pridea navodi da oni sada imaju uspješan niz održavanja povorke koji žele sačuvati u smjeru antikomercijalizacije i queer/feminističkog pokreta. Anita Mitić iz YIHR Srbije je govorila o mučnoj borbi u Beogradu koja je počela 2001. godine kada je parada ugušena u krvi , prekida kontinuiteta i konačnog održavanja ove godine uz kompromise sa funkcionerima Grada čiji kredibilitet praktički ne postoji.
Ugroženost mentalnog zdravlja LGBTI osoba ostaje nepromjenjeno, vrlo često pate od anskioznosti, depresije, te imaju suicidalne misli. Potreba za daljnom edukacijom zdravstvenih radnika/ica, kao i mijenjanje uvjeta u kojem se LGBTI nalaze odnosno stalne stigne i prijetnje nasiljem, ostaje na aktivističkom stolu. Istraživanje je pokazalo i veliku volju za sklapanjem životnih partnerstava i brakova, tako da u narednoj periodu možemo očekivati i trud da se naprave okviri za izmijenu zakona koji definiraju brak kao zajednicu muškarca i žene. Nažalost, ostaje zaključak da država u svemu tome radi minumum.
