PIŠE: Vanja Šunjić
S rediteljicom i filmskom montažerkom Unom Gunjak smo razgovarale o njenom odnosu prema Sarajevu iz kojeg je otišla prije gotovo 20 godina i stalno mu se vraća, o Parizu koji je odabrala kao njen novi dom, rastu desnice na Balkanu i u Evropi, ljevici koja postaje srednja opcija i kontrabalans za glasače koji se plaše istinske ljevice, a nisu desničari. Gunjak je govorila i o kulturi slušanja i razumijevanja drugog i drugačijeg, te strahu od toga da možda nismo u pravu, o feminizmu koji nije epitet, nego nešto što se propituje i praktikuje konstantno, kapitalizmu koji traži da se opredijelimo jer od toga ima korist, (ne)uzimanju sebe zdravo za gotovo i mnogim drugim aktuelnim i važnim temama.
Na pitanje kako gleda na svoju umjetnost u kontekstu političkog angažmana i može li dobra umjetnost biti apolitična, Gunjak kaže da umjetnost jeste politički akt jer izlazi iz umjetnikovog pogleda na svijet, a taj pogled na svijet je odabir na koji način neko živi i postavlja se prema ljudima.
„Pitanje je da li je neko djelo politički propagandno. Ono što mene animira jesu socijalni pojmovi, ali ne vuku me političko-propagandne poruke, jer mislim da se veoma brzo ograniče na određenu publiku. Nisu mi interesantne jednolične ideje, nego kompleksnost. Društvo je zapetljano klupko vune koje se nikada neće odmotati. Ono što mi je interesantno kao nekome ko umjetnički prilazi temama jeste da rašćeprkam određene stvari i da vidim koji su to mehanizmi. Želim da u svemu nađem ljudskost i odmaknem se od osude, shvatajući zbog kojih stvari dolazi do nekih činova. Ne govorim o opravdanju, nego razumijevanju.“
Kroz film „Ekskurzija“, Gunjak je stvorila prostor za otvaranje tema i dijalog kada su u pitanju adolescentske veze i seksualno obrazovanje mladih.
„Kada pričamo o razumijevanju seksualnosti kod adolescenata, iz protektivnih sfera, jer ni roditelji, ni škola, ni zajednica djeci ne žele zlo djeci, dolazi do kuršluza. U filmu mi je bio cilj da kreiram likove koji nisu crno-bijeli. Oni su ljudi sa svim svojim ograničenjima i divnim vrlinama, i u konačnici žele najbolje za svoju djecu čak i kada kažu ‘ona ne može ići na ekskurziju’. Dio diskursa koji se vodio o skandalu koji je poslužio kao inspiracija za film je bio na nivou apsurdnog teatra. Da sam htjela da film odvedem u taj registar, to bi bio čisti apsurdizam. Pazila sam da ne odem u to, jer bih stvorila kontraefekat, stvarajući sliku da ja ismijavam te djevojke, sarkastična sam i sudim im. Bježala sam od interpretacije u kojoj ja pokušavam kroz polarizovane ličnosti nekome nešto dokazati.“
Naša sagovornica ističe da u filmu nema autobiografskih elemenata, ali da je postojala frustracija tokom njenog odrastanja zbog atmosfere u kojoj djevojčice ulaze u svijet odraslih, a koju je tek kasnije naučila kanalisati. Tih godina joj je bilo važno samo da dođe iz škole i da dan prođe.
„Ono što je bila velika frustracija jeste netolerancija društva prema djevojčici koja postaje žena i seksualno biće. Kada dječak postaje seksualno biće to je simpatično, a djevojkama je to predstavljeno kao sramota i nešto što se ne dešava. Dječaci su nezreli, a djevojčice su samo odjednom odrasle i odgovorne. One trebaju paziti. To dovodi do ekstrema poput onoga da je silovana jer je bila u kratkoj suknji. Ono što je sazrelo poslije u meni, jeste i slika intimnih odnosa u tim godinama, koje smo doživljavale kao nešto čega se treba plašiti. Za djevojčicu je sve to opasnost, bauk i sram, a ne prostor za radost u životu i građenje individue.“
Na pitanje nedostaje li filmskoj produkciji na Balkanu više queer priča koje bi otvarale identitetska, socijalna i politička pitanja, izbjegavajući samo puku seksualizaciju LGBTIQ+ osoba, Gunjak kaže da nam nedostaju filmovi koji se bave queer tematikom na detaljan, delikatan i intiman način.
„Iskreno se nadam da će se otvoriti prostor da se takve priče obrađuju. Kao društvo smo još daleko od prihvatanja LGBTIQ+ osoba. Kada smo radili kasting, to je bila tematika koji smo potezali s djecom. Imali smo dosta radionica na početku. Bilo je osnovnih škola u kojima je to bilo mnogo prihvatljivije i bile su dvije djevojke koje su se identifikovale kao queer, a bilo je drugih osnovnih škola u kojima je to bilo užasno u smislu najgorih pogrdnih riječi i osuda, što je stvorilo sliku da osoba drukčije seksualne orijentacije u toj zajednici nema sigurnost da razvija svoju seksualnost i živi je u slobodi. Škole koje su manje privilegovane i u kvartovima su koji nisu u centru su znale biti mnogo otvorenije, nego škole u centru Sarajeva.“
Govoreći o tome zašto u filmu „Ekskurzija“ nije otvorena queer tema, Gunjak kaže: „Razmišljala sam o tome, no jedini razlog zašto nisam tome prišla je što sam imala dojam da moram da se fokusiram na jednu tematiku. Ubacivanje queer elementa mi se činilo trpanje po principu ‘hajmo sad sve’. Imala sam dojam da je to nefer prema tematici koja zaslužuje detaljniji pristup i nisam htjela da to bude sve u jednom, a da se niti jednom ne da prostora koliko treba. Asja Zara Lagumdžija kad je bila mlađa imala je androgeni izgled koji je donijela sama, a nije bio upisan u scenarij. Nije mi smetalo da se otvaraju dvoumice da li će se poslije izjasniti kao queer.“
U posljednje vrijeme, pod ženskim autorstvom na Balkanu se producira veliki broj filmskih ostvarenja sa snažnim i autentičnim glasom koji ustaje protiv patrijarhata, nasilja i otvara tabu teme naših društava, no naša sagovornica ističe da smo mi i dalje duboko patrijarhalno društvo.
„Mislim da tu ima dosta do muške uloge u društvu, odnosno pitanja kojim temama treba da se bavi i o kojim temama može da priča muškarac. Kada govorimo o ravnopravnosti spolova u filmskoj industriji, u Bosni i Hercegovini više od polovine filmskih radnika su žene, jer u BiH od filma nema para. Žene koje rade u bh. filmskoj industriji su danas ostvarene i imaju divne i velike karijere, ali mnogo filmova je snimljeno s niskim budžetima i samo zbog entuzijazma, jer je važno da se ispričaju te priče.“
Važan momenat filma jeste i to što sve vrijeme dok Gunjak priča priču, izbjegava viktimizaciju svojih protagonistkinja. One jesu bile u problemima, ali niti oko jedne nije građen kult žrtve.
„Nikada je (Iman) nisam doživljavala kao žrtvu. Ono što društvo perpetuira nad njom je grozno, ali nisam htjela da ona pristane na to. Htjela sam da ima hrabrost, koja proizilazi iz naivnosti i manjka filtera. Htjela sam da pokažem jedno mlado biće koje griješi i pravi korake koji je dovode do loših situacija, ali da je to normalno, jer svi smo mi puni grešaka. Radimo pogrešne stvari, ali učimo i dižemo se gore. Normalno je da pokleknemo kao tinejdžeri i da nam promakne nešto, da kažemo nešto iz samoodbrane, dišpeta ili želje za validacijom, dopadanjem i pripadanjem. To je sve normalno i ne treba da se osuđuje. Ne treba ni ona sebe osuđivati. Uz to sam htjela pokazati kakav je modus operandi društva koje je reagovalo kako je reagovalo.“
“Ekskurzija” je prvi igrani film Une Gunjak, dobitnice Srca Sarajeva Sarajevo Film Festivala za najbolji kratki film (“Kokoška” 2014. – dobitnik nagrade Evropske filmske akademije za najbolji kratki film). Producenti su Amra Bakšić Čamo i Adis Đapo (SCCA/pro.ba), koproducenti Nukleus film (Siniša Juričić), Baš Čelik (Jelena Mitrović), Salaud Morisset (François Morisset), Mer Film (Gary Cranner).
Film je svjetsku premijeru imao na ovogodišnjem Filmskom festivalu u Locarnu gdje je osvojio Specijalno priznanje. Na 29. Sarajevo Film Festivalu imao je gala projekciju u okviru Takmičarskog programa – igrani film izvan konkurencije, a Evropska filmska akademija izabrala je “Ekskurziju” u selekciju najboljih evropskih filmova preporučenih za nominacije za Evropske filmske nagrade. Ovogodišnji je bh. kandidat za Oskara.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
