Širom svijeta obilježava se Svjetski dan mentalnog zdravlja. Naš portal želi svim svojim čitateljkama i čitateljima čestitati ovaj dan i podsjetiti ih na važnost mentalne higijene, danas više no ikad. Svuda u svijetu, a naročito u našim patrijahalnim i heteronormativnim društvima, LGBTI zajednica suočava se sa svakodnevnim stresovima koje struka imenuje stresom manjine. Zato je izuzetno važno imati podršku u porodici, prijateljicama i prijateljima, zajednici i društvu, te se obratiti za stručnu pomoć čim za to osjetimo potrebu. Bez straha od stigme, odgovorno prema sebi i onima koji_e nas vole. Mada kao društvo moramo načiniti brojne korake naprijed i kada je u pitanju mentalno zdravlje generalno, a naročito mentalno zdravlje LGBTI osoba, ipak s ponosom možemo reći da stručnu pomoć danas možemo dobiti od nekolicine psihoterapeutkinja koji imaju višegodišnje iskustvo u radu sa zajednicom i dio su cjelovite borbe protiv stereotipa i predrasuda. Dugujemo im zahvalnost na hrabrosti i ustrajnosti u borbi za zdraviju zajednicu i zdravije društvo.
Ovim povodom, a sve u skladu sa stalnom potrebom da o depresiji, anksioznosti, sucidalnim mislila i svim tabu temama iz sfere mentalnog zdravlja govorimo više, pišemo više, slušamo više, objavljujemo i priču Marine Veličković Buđenje, prvobitno objavljenu na Portalu Strane. Hvala autorici na ustupljenoj priči i hvala svima onima koji pričanjem, pisanjem i djelovanjem razbijaju stigmu i tabue.
buđenje
već si budna kada ustanem. vrata od balkona su odškrinuta, pod hladan. želim parket koji škripi, koji te upozorava da se približavam, parket koji ti daje vremena da dio sebe koji me plaši odložiš, pospremiš, negdje ispod površine, duboko, na mjestu od kojeg samo ti imaš ključ, mjestu koje se ponekad, tokom posebno posranih dana, nazire u očima. sve mi imamo ta mjesta – ladice u stomacima, fioke u mozgovima, pretince u ramenima; sve ih imamo i vremenom naučimo da bol prestanemo nositi na površini, naučimo da ga odlijepimo od kože, operemo, popeglamo i složimo, da ga odložimo uz lavandu, umotamo u tanki papir i zaključamo; da ga kao svečanu haljinu vadimo samo tokom praznika i posebnih prilika; da ga otpakujemo drhtavim rukama i pogledima sa dna flaša. ti to još nisi naučila – ti ga nosiš uvijek i svuda – lančić oko vrata, druga koža, narukvica koja se ne skida. sa narukvice visi olovna kugla.
prilazim slavini. nisam žedna, ali odvrćem i sipam. vazduh pišti u cijevima. voda izlazi u oblacima. slavina se trese. okrećeš se. gledaš kroz mene, u nebo iza šest zidova, horizont koji niko drugi ne vidi. vodu pijem polako, skupljam vrijeme kao rijetke novčiće.
– jutro.
klimaš glavom uz polu-osmijeh i ponovo se okrećeš neboderima sa druge strane ograde. sa stolice uzimam tvoj džemper i obuvam papuče. ostaje mi se unutra. ne priča mi se. pije mi se kafa, dok na laptopu čitam vijesti. sluša mi se muzika. želim da budem sama.
mirišeš na divlju kadulju. ljubim ti vrat, koža ti je slana od znoja. naslanjaš obraz na moje čelo. osjećam se zarobljeno.
– od kad si budna?
– par sati. gledala sam sunce.
oblačno je. ne znam šta da kažem. ne želim pitati da li si opet imala noćne more, jer nemam snage ponovo slušati o labirintu u kojem se pokušavaš naći prateći svoja crijeva umjesto klupka; ne želim pitati, jer – sve će biti ok – već neko vrijeme zvuči kao laž, isfucana i otrcana. bolju nemam. umjesto laži te grlim. ponovo si smršala. kroz duksericu se probijaju rebra – oštra, prkosna.
– kupila sam lijekove.
čuje se pištanje kamiona za smeće. lomljava flaša. lavež pasa. plač bebe, u pozadini se neko svađa. srce mi lupa u ušima. tvoje, kroz leđa osjetim na prsima.
– kada?
– nekoliko dana. počeću ih piti danas.
godinaičetirimjesecaidvijesedmiceipetdana. toliko dugo traje ova svađa. toliko dugo traje borba epizoda i perioda između epizoda, perioda kada si ti ponovo ti, i ja mogu ponovo biti ja, toliko dugo traju noćne more u kojima ljudi nemaju glave i nemaju trupove i ne mogu koračati ali te ganjaju kroz svijet iz kojeg ne možeš pobjeći, toliko dugo noćne more iz kojih se budiš u sred noći i noćna mora iz koje se ne možemo probuditi, svađe u kojima bacamo tanjire i bacamo riječi i bacamo sebe, na pod, u vatru, u svijet, u tišinu, bacamo sve što imamo, toliko dugo, toliko da više nemamo. toliko dugo da su ostala samo rebra ispod dukserice i par tankih ruku omotanih oko njih, slomljeni pogledi i krvavi kapilari, usne koje ranama ljube kožu koja se ljušti. toliko dugo da ovo više nije pobjeda, već samo uredniji kraj.
prvi put kada sam te vidjela bila si sa njim neki dernek kod nekoga kući i došli ste zajedno i sjećam se kose ubačene u kragnu kaputa i kako si polako skidala rukavice prst po prst skoro prozirnim rukama i kako si se smijala kao da te nikada ničega nije bilo strah i kako si me gledala kao da ne postoji ostatak svijeta i on i dernek i snijeg i smog i sarajevo i sjećam se da si plesala na kauču ruku dignutih iznad glave i sjećam se da sam mislila da nikada nisam vidjela tako mnogo života u tako tankim rukama i sjećam se dodira jagodica i trepavica i daha na vratu i da se nismo razdvojile sljedeća četiri dana i sjećam se da nam tada ovaj stan nije bio premalen i sjećam se trenutka u kojem sam shvatila da sam zaljubljena u kojem sam shvatila da sam dio sebe trajno iselila da bih primila dio tebe trenutka u kojem sam shvatila da je to zauvijek čak i ako mi ne budemo i sjećam se da me nije bilo strah sjećam se i razmišljam kako me je trebalo biti
da budemo fer odmah si mi rekla za epizode. da budemo fer znala bih i da mi nisi rekla. da budemo fer znala sam od trenutka kada sam vidjela kako se smiješ, i plešeš i postojiš jer niko ne postoji tako potpuno osim ako ne bježi od praznine. da budemo fer znala sam da ćeš pasti ali nisam mogla prestati gledati kako letiš. da budemo fer ništa od ovoga nije fer.
htjela sam da uzimaš lijekove da bi mogla da spavaš. nisi htjela da ih uzimaš jer se od njih osipaš. htjela sam da ih uzimaš zbog apetita, nisi htjela jer ti je od njih muka. htjela sam da ih uzimaš jer me sluđuje kada u tri ujutro odlučiš da trebaš raspremiti stan, nisi htjela jer te izluđuje kada mjesecima nemaš volje raspremiti; htjela sam jer prebrzo pričaš i pišeš stvari koje nemaju smisla i sanjaš stvari kojih se plašim i strah me te i volim te i ne znam kako da ti pomognem i želim da pomognem sebi jer više ne mogu. nisi htjela jer znaš da tebi ne pomažu. uzimaš ih jer misliš da pomažu meni.
želim ti reći nemoj. želim zavući svoje ruke ispod tvoje majice. želim ti ljubiti golo rame. želim ti reći volim te i ne moraš i sve će biti ok. želim vjerovati kada kažem da će biti ok. želim ti reći ne moraš, možemo nastaviti ovako, ne moraš, probaćemo nešto drugo, neku novu terapiju, novi eksperiment, preselićemo se na more, na planinu, na mjesec, bježaćemo dok ne dođemo do mjesta koje ne boli, želim ti reći ostani kakva jesi, jer te takvu volim. želim ti reći. šutim. ljubim porub dukserice. želim ti reći više nisam zaljubljena u tebe. želim ti reći kako je protekla godinaičetirimjesecaidvijesedmiceipetdana uspjela ubiti ljubav ili, možda, nikada nije ni bila ljubav, želim ti reći kako sam previše iscrpljena i nenaspavana da volim. želim ti reći kako odlazim, bez tebe, sama, na more, planinu, ili mjesec, jer treba mi samoća i prostor i da spavam bez straha da će me probuditi vrisak. želim ti reći da je kraj odsvirao odavno i da lijekovi to neće promijeniti, da ja više nemam čime da volim. želim ti reći. šutim.
ne mogu otići od dijela tebe koji je u meni.
– ako si sigurna, ok.
znam da nisi. znam da ne želiš. znaš da znam. želiš da ti kažem da ne moraš. znaš me dovoljno dobro da znaš da je ostala samo tišina.
ne možeš ni ti otići. i ne možeš mi reći. ljubiš mi čelo i okrećeš se od mene.
– idem nam napraviti doručak. ne bi trebala na prazan stomak.
uzimam tavu sa stalka za sušenje i stavljam je na šporet. razbijam jaja o ivicu i gledam kako se bijele, žute, postaju zlatna, pa smeđa, gledam kako gore. ne mičem se. znam da kada se okrenem ti više nećeš biti na balkonu. jaja se dime. plačem.
