PIŠE: Anisa Pračić Šehić
Bosna i Hercegovina, smještena u jugoistočnoj Evropi, izdvaja se kao zemlja bez velikih metropolitanskih centara. Njeni gradovi, iako administrativno, historijski i kulturno značajni, razvijaju se u okvirima manjih urbanih sredina, što direktno utiče na intenzitet, dostupnost i vidljivost društvenih i kulturnih dešavanja. Iako društvo u Bosni i Hercegovini odlikuje multikulturalnost i imidž diverziteta, države sudara i ispreplitanja kultura, LGBTIQ+ zajednica još uvijek pruža otpor s margine.
Grad koji prednjači u borbi i stvaranju vidljivosti, kulture, svakodnevnog života i inkluzije je svakako glavni grad Sarajevo. Tiha pratnja je grad Tuzla na sjeveroistoku države. Međutim, zbog političkih, ekonomskih i drugih sociodemografskih faktora, unutrašnje migracije stanovništva većinski navigiraju prema Sarajevu. Taj trend, ali i potreba, nije izostavio ni LGBTIQ+ zajednicu.
U Bosni i Hercegovini, pored spomenuta dva grada, među veće urbane centre ubrajaju se Mostar, Banja Luka i Zenica. U razgovoru s Enom Šehić, aktivisticom i queer osobom koja se prije nekoliko godina preselila iz Zenice u Sarajevo, otvorilo se pitanje svakodnevnice queer osoba izvan glavnog grada i onoga što zapravo znači „doći“ u Sarajevo.
Iako Zenica važi za jedan od većih gradova i važan industrijski i administrativni centar u BiH, posljednjih godina gotovo da nema sadržaja za queer zajednicu poput događaja, radionica ili prostora za druženje. „Šta je za tebe lično značilo preseljenje u Sarajevo u tom kontekstu, i da li primjećuješ da veća vidljivost queer zajednice u Sarajevu utiče i na profesionalni život, konkretno stavove poslodavaca i osjećaj sigurnosti na radnom mjestu?” – pitali smo je.
Govoreći o vlastitom iskustvu, Ena preseljenje ne opisuje kao nagli osjećaj oslobađanja, već prije kao tiho, ali važno pomjeranje u svakodnevici. Dolazak u prostor u kojem osjećaj potpune usamljenosti više nije konstanta: “Preseljenje iz Zenice u Sarajevo za mene je imalo vrlo konkretno, svakodnevno značenje, ne toliko u smislu ‘velikog oslobađanja’ koliko u osjećaju da napokon postoji prostor gdje nisam potpuno sama. U Zenici, iako je riječ o većem gradu, queer život je uglavnom fragmentiran i nevidljiv. Ne postoje stabilni prostori okupljanja, događaji su rijetki ili neformalni i sve se često svodi na zatvorene krugove poznanika.”
Ovakav kontekst, kako dalje objašnjava, proizvodi dublji osjećaj izolacije, ne samo društvene nego i političke, jer izostaje kontinuitet zajedničkog djelovanja i vidljive strukture podrške. U takvim okolnostima, identitet se često pregovara u tišini, uz stalno odmjeravanje vlastite sigurnosti.
Govoreći dalje o iskustvu života u Sarajevu, Ena posebno naglašava ono što naziva infrastrukturom zajednice, ne savršenom, ali ipak prisutnom i opipljivom: “Dolazak u Sarajevo mi je donio prije svega osjećaj infrastrukture, ne nužno savršene ili dovoljne, ali postojeće. Postoje organizacije, događaji, povremeni sigurniji prostori i vidljiviji oblici zajednice. To mijenja način na koji se krećeš kroz grad: manje je skrivanja, više je mogućnosti za susret, umrežavanje i političko djelovanje. Posebno je važno što vidljivost nije samo individualna, nego kolektivna, što daje osjećaj da pripadaš nečemu što ima kontinuitet i snagu, a ne samo privatnim odnosima.”
Upravo taj osjećaj kolektiva i postojanja strukture, kako se može iščitati iz njenog iskustva, direktno se prelijeva i na profesionalni život. Prostor u kojem zajednica postoji, makar i fragmentarno, otvara mogućnost drugačijeg pozicioniranja na radnom mjestu, ali i drugačijeg razumijevanja vlastitog identiteta u profesionalnom kontekstu. Na pitanje kako se takvi društveni i prostorni uslovi reflektuju na mogućnosti zapošljavanja LGBTIQ+ osoba i njihovu vidljivost na tržištu rada, Ena ističe: “Što se tiče profesionalnog života, rekla bih da veća vidljivost queer zajednice u Sarajevu ipak ima određeni utjecaj, ali on je ambivalentan. S jedne strane, prisustvo organizacija poput Sarajevskog otvorenog centra i događaja kao što je Bosanskohercegovačka povorka ponosa doprinosi normalizaciji queer identiteta u javnom prostoru. To znači da su neki poslodavci svjesniji tema inkluzije, a u određenim sektorima (posebno civilno društvo, mediji, kreativne industrije) postoji veći nivo prihvatanja i sigurnosti.”
Ipak, ta vidljivost ne znači automatsku sigurnost. Kako Ena naglašava, radno okruženje često ostaje prostor pregovaranja i prilagođavanja, gdje se granice prihvatljivog pomjeraju sporo i neravnomjerno. O tome dodaje: “Međutim, to ne znači da je radno okruženje nužno sigurno. Diskriminacija je često suptilna, npr. kroz pretpostavke, šale, izbjegavanje tema ili osjećaj da moraš filtrirati dijelove sebe da bi ‘prošla’ profesionalno. Vidljivost u Sarajevu otvara prostor za autentičnost, ali i dalje dolazi uz rizik, posebno izvan progresivnijih krugova.”
U tom smislu, važnost kolektiva i zajednice ne ostaje samo na nivou društvenog života, već postaje ključna i za profesionalno djelovanje, kao mreža podrške, ali i kao okvir koji omogućava da se individualna iskustva ne odvijaju u potpunoj izolaciji.
Dalje smo razgovarali i s Enverom Durakovićem, članom Organizacionog odbora Bosanskohercegovačke povorke ponosa 2026, o važnosti izmještanja aktivnosti izvan Sarajeva i pokušajima da se zajednica gradi i u drugim dijelovima zemlje.
“Ove godine Organizacioni odbor Bh. povorke ponosa dio svojih aktivnosti izmješta iz Sarajeva u Mostar. Odakle dolazi potreba za ovom decentralizacijom i šta ona znači za queer osobe koje žive izvan glavnog grada? Na koji način organizovanje događaja poput radionica, druženja i partija u gradovima poput Mostara utiče na formiranje i jačanje lokalne zajednice, posebno u kontekstu ohrabrivanja, vidljivosti i stvaranja sigurnijih prostora za queer osobe?” – pitali smo ga.
Govoreći o razlozima ovakvog pristupa, Enver naglašava važnost izgradnje zajednice tamo gdje ona često izostaje ili je tek u nastajanju. “Kako ste primijetili, da, Bh. povorka ponosa prenosi dio svojih ovogodišnjih aktivnosti u Mostar. Razlog iza fokusa na gradove poput Mostara dolazi radi izgradnje aktivnosti nevladinih i omladinskih organizacija u tim gradovima da počnu izgradnju jače LGBTQIA+ zajednice u tim gradovima. To znači da će queer osobe koje žive izvan glavnog grada dobiti jednu lokalnu zajednicu u kojoj se fokus stavlja na održavanje i aktiviranje osoba koje su članovi LGBTQIA+ zajednice te osoba koje su allies.”
Upravo taj fokus na širenje aktivnosti i stvaranje prostora zajednice izvan Sarajeva ukazuje na važnost organizovanja događaja u drugim gradovima, kao ključnog koraka ka dostupnijoj i ravnomjernijoj vidljivosti širom zemlje.
Njegov odgovor se ne zadržava samo na organizacionom nivou, već otvara i ličnu dimenziju iskustva odrastanja bez zajednice. O tome govori: “Ja dolazim iz grada gdje je zajednica non-existent i radi toga mi je bilo teško razumjeti svoje osjećaje i osjećati se kao da pripadam nekoj zajednici. Osjećao sam se kao da ne pripadam svojim vršnjacima pa sam mislio da je nešto „u krivu“ sa mnom. Tek nakon odlaska u veći grad sam saznao da nisam jedini, da nisam sam.”
U tom smislu, kako objašnjava, događaji poput radionica, druženja i partija imaju mnogo širu ulogu od same socijalizacije – oni postaju prostor susreta, prepoznavanja i osnaživanja. Govoreći iz vlastitog iskustva, Enver ističe: “Radionice, druženja i partiji nisu samo način da se zabavimo, već i da upoznamo ljude iz zajednice sa različitim iskustvima i identitetima. Prije uključivanja u rad Organizacionog odbora ja sam bio in the closet, bilo me je strah da me iko vidi na queer eventima, a kamoli da me neko iz porodice vidi da otvoreno podržavam našu borbu za jednakost. Nakon što sam upoznao neke od najhrabrijih članova zajednice poput Lejle Huremović i Lade Bonaveri-Tvrtković, primijetio sam da taj strah od „saznanja“ odlazi, jer su one, i ostali članovi Organizacionog odbora, stvorile tu zajednicu za kojom svi mi članovi odbora težimo stvoriti je i u drugim gradovima, gdje će se mladi osjećati sigurno od prijetnji i slobodno biti svoji.”
Naša treća sagovornica dolazi iz male općine na sjeveru Bosne i Hercegovine, mjesta sa nepunih 30.000 stanovnika. Riječ je o sredini koju je prije devedesetih godina odlikovala izražena etnička raznolikost, razvijena privreda i živ kulturni život prepoznat širom bivše države. Ratna razaranja nisu zaobišla ni ovaj grad. Promjena strukture stanovništva, urušavanje ekonomije i kontinuirana iseljavanja prema većim centrima i inostranstvu ostavili su dugoročne posljedice na njegov društveni i razvojni tok.
U takvom kontekstu odrastala je i Altea Šehić, koja se odnedavno doselila u Sarajevo, a čije iskustvo jasno oslikava razliku između života u maloj sredini i glavnom gradu. O tome govori:
“Život u manjoj sredini je kao da stalno hodaš na prstima. Svi se znaju, svako svakom viri u tanjir, a kamoli u to koga voliš. Vidljivost ti je tu više teret nego sloboda – ne možeš biti ‘samo osoba’, uvijek si ‘onaj/ona’. Podrška je najčešće tiha, iza zatvorenih vrata, jer se ljudi boje šta će komšije reći. Pripadaš tom mjestu jer je tvoje, ali se stalno osjećaš kao stranac u rođenoj kući.”
U poređenju s tim iskustvom, Sarajevo se ne pojavljuje kao idealiziran prostor, nego kao mjesto koje donosi jednu sasvim drugačiju vrstu slobode, onu koja proizlazi iz anonimnosti i distance. O tome Altea kaže: “Kad to uporediš sa Sarajevom, razlika je nebo i zemlja, ali ne zato što je Sarajevo savršeno, nego zato što ti daje luksuz da budeš nebitan. Na ulici, u manjoj sredini si pod lupom, a u Sarajevu si samo lice u masi. Ta anonimnost je zapravo najveća sloboda – možeš popiti kafu, a da ne razmišljaš ko te gleda i šta će se sutra pričati o tebi.”
Njeno iskustvo posebno otvara pitanje cijene te slobode, koja, kako kaže, postoji u oba konteksta, ali se plaća na različite načine.
“Cijena slobode je zapravo ono što najviše boli. U manjoj sredini, ako odlučiš da budeš to što jesi, cijena je često samoća. Plaćaš je time što postaneš tema svake kafe, što te porodica možda krene „sklanjati“ od očiju javnosti, ili što se jednostavno povučeš u sebe jer je tako lakše preživjeti dan. Tamo je sloboda skupa jer te košta mira na sopstvenoj ulici. S druge strane, u Sarajevu tu slobodu isto plaćaš, ali na drugi način. Plaćaš je tim korakom u nepoznato, odlaskom od svega što znaš, ali taj „račun“ rado namiriš jer zauzvrat dobiješ sebe. U malom mjestu slobodu kupuješ šutnjom, a u većem je kupuješ hrabrošću da konačno progovoriš svojim glasom. Na kraju shvatiš da je najskuplja ona sloboda koju nikad ne proživiš.”
Iz razgovora sa našim sagovornicama i sagovornicima jasno se ocrtava obrazac izražene centralizacije, svojevrsnog „šarenog“, gotovo izdvojenog balona LGBTIQ+ života, koncentrisanog u Sarajevo. Takva dinamika nije izolovan slučaj, već rezultat sporih i nedovršenih tranzicija iz jednog društveno-političkog sistema u drugi, u kojima su pitanja ljudskih prava često ostajala na margini.
Ipak, ono što ovi glasovi pokazuju jeste da promjena nije nemoguća niti nedostižna. Naprotiv, ona se već dešava kroz rad zajednice, djelovanje nevladinih organizacija, ali i kroz sve prisutniju podršku institucija. Kontinuirana edukacija državnih službenika, uposlenih u centrima za socijalni rad, organima za zaštitu sigurnosti svih građana, zdravstvenih i prosvjetnih radnika, kao i odgajatelja, ostaje jedan od ključnih koraka u izgradnji društva koje razumije i prihvata različitosti, bilo da je riječ o rodnim identitetima ili seksualnoj orijentaciji.
Dom ne bi trebao biti mjesto iz kojeg se odlazi da bi se pronašla sigurnost. Sigurnost ne smije biti luksuz, niti izbor između šutnje i samoće. Dostojanstvo i pravo na život bez straha i nasilja temeljna su ljudska prava, a ne privilegija. U tom smislu, svaka osoba treba imati jednake šanse i mogućnosti da živi autentično, bez obzira na to u kojem gradu ili zajednici živi.
