Izvor i foto: VoxFeminae
Piše: Marijana Camović
Ako bi se netko u Crnoj Gori usudio javno reći da je muškarac u tijelu žene sigurno bi bio predmet podsmijeha jako dugo. Ako bi kazao da je žena u tijelu muškarca riskirao bi i linč. Transrodne osobe ni danas nisu dobrodošle u (primitivno) društvo. Ipak, riječ ’virdžina’ ni kod koga ne izaziva negativne emocije iako je riječ o ženama koje su živjele životom muškaraca. Za njih, valjda zbog surovog života na koji su primorane, svi imaju razumijevanja.
U obiteljima bez muške djece običaj je bio da najmlađa kći preuzima ulogu nasljednika, domaćina i osobe zavjetovane na celibat, koja će dok je živa nositi prezime svojih predaka. Od treće ili četvrte godine počinjao je odgoj drugačiji od onoga kojem su podvrgavana ženska djeca. Virdžine, ostajnice ili tobelije, kako su ih još nazivali, karakteristične su za Crnu Goru, Albaniju i Kosovo. Običaj je nastao početkom 19. stoljeća i od tada do danas zabilježeno je oko 150 slučajeva. Nezabilježenih je, pretpostavlja se, mnogo više.
Priča o posljednjoj crnogorskoj virdžini
Stana Cerović je već neko vrijeme jedina, posljednja, virdžina u Crnoj Gori. Rođena 1930. i neke godine, sada već pritisnuta starošću, nije u stanju da prima goste i razgovara s novinarima. S novinarkama nikad i nije voljela razgovarati. Njezin sestrić Bašo Cerović, koji sada brine o njoj, kazao nam je da je Stana slabo pokretna, da je postala zaboravna, da ne bi bila u stanju razgovarati s nama i dodao:
“A i šta bi Vam rekla. Sve što je imala već je ispričala novinarima iz cijelog svijeta koji su dolazili ovdje zbog nje.”
I u pravu je. Gotovo da nema medija u regiji, pa i šire, koji nije pisao o Stani i njenom neobičnom životu koji je provela u jednom od najsurovijih planinskih krajeva Crne Gore, u selu Boan, kraj Šavnika.
Ipak, njezina priča zaslužje biti ispričana, kako zbog predstavljanja svih apsurdnosti patrijarhalnog sustava vrijednosti, tako i zbog prikaza snage žena da opstanu i prožive svoj život izložene najekstremnijim izazovima.
Rođena u poznatoj porodici serdara i sudaca Stana je život provela na planini izolirana od civilizacije. Kontakti s ljudima su bili vrlo ograničeni, naročito posljednjih desetljeća kada su njeno i okolna sela opustjeli. Život je provela koseći, brinući o domaćinstvu, govedima, spremajući se za izuzetno hladne zime… O onome što se događalo u njenoj okolini i državi ima samo posredne informacije i olako osuđuje sve novotarije koje joj nisu bliske i tvrdi da su na štetu muškaraca. Naročito joj smeta to što su sela napuštena, a ljudi prisiljeni živjeti u gradovima u kojima se ne mogu snaći i često rade nedostojanstvene poslove.
Sve to uvijek je objašnjavala na svoj način, arhaičnim crnogorskim jezikom, možda teško razumljivim onima koji je prvi put čuju.
Imala je četiri sestre, a dva brata su rano umrla. Ocu je obećala da neće napuštati kuću i da će sačuvati prezime. Pričala je da je otac molio da ga ne ostavlja, a majka da se uda jer “ne valja da ostaje”, na šta joj je odgovarala “ajde u kuću, ako ti se ne sviđa kod mene i tate idi đe god ‘oćeš”.
Obećanje ocu je održala iako priznaje da joj nije lako jer joj teško pada samoća. “Tuga hvata, sama. Uđem, upalim svjetlo, sjedem ovdje, malo se isplačem i tek onda vatru ložim. Sama kao ‘tica na grani”, pričala je Stana 2013. godine .
Mizoginija kao neizbježna posljedica neobičnog života
Počela je pušiti u petoj godini, orati u sedmoj, a ubrzo je naučila i pucati. Suknju je, kako kaže, nosila jednom, samo kad je počela ići u školu. Ulogu domaćina je preuzela ranije nego što se nadala – otac joj je umro kad je imala 15 godina.
Prezir prema ženama nikad nije krila, a ravnopravnost spolova smatra nemogućom jer “nikad nije bilo da je žena pametnija od muškarca”.
“Ne mogu se sa ljudima ravnati. Kad ih danas čujem… Kažu ‘imam pravo kao ljudi’, a ja kažem ‘je li tako, maco, jes’. A kad se nešta teško radi neće da pomogne… Tačno je, da nema žena ne bi bilo ljudi ali treba se ljudski ponašati”, pričala je Stana.
Uvijek svjesna da je ipak žena govorila je, “E da sam muško, znala bih kako bih, no ne dade prokleta sudbina.”
Osim Stane, u porodici Cerović zbog nedostatka muškog potomka cijenu su platile i njene starije, sad već pokojne, sestre Borika i Koka koje su morale ostati uz Stanu i izvršavati kućne, ženske, poslove. Stani, kao neformalnoj “glavi porodice” nije priličilo da kuha, pere i održava domaćinstvo. Ona je radila vani, muške poslove, i kada bi došla kući sve je moralo biti spremno.
Kako su živjele druge virdžine
Stanin život je nezaobilazan primjer svake priče o virdžinama, a osim za novinare/ke ta pojava je zanimljiva i antropolozima/kinjama i etnolozima/ginjama. O njoj govori i etnolog Predrag Šarčević, ali osim njezinog navodi brojne druge primjere žena koje su u Crnoj Gori, Albaniji i na Kosovu preuzimale uloge muškaraca.
Jedna od njih je i Mikaš (r. Milica) Karadžić, kako navodi. Ova poznata crnogorska virdžina iz plemena Drobnjaka, za koju se govorilo da je “čudo u svijetu”, rođena je oko 1865. godine nakon smrti svoga oca. Njena majka, udovica, budući da nije imala muške djece, odlučila je Milicu prekrstiti u Miraša (nadimak Mikaš) i obući ju kao muško. Navodi da se igrala s dječacima, čuvala goveda i da nitko nije smio spomenuti da ona nije dječak.
“Već u to vreme, ovu virdžinu su svi poštovali kao pravog muškarca: ‘Miraš je viđen u družini. Đe će on sada za pregaču (kecelju)?’ govorili su ljudi. Ipak, njegov identitet ih je zbunjivao: ‘I jes’ i nije, pa to je najgrđe!'”, navodi Šarčević i dodaje:
“Sam Mikaš smatrao bi najvećom uvredom da ga neko nazove ženom. Prema jednom zabilježenom svjedočanstvu, ko bi ga na taj način uvrijedio mogao je očekivati da dobije ‘brus u glavu, ili čibukom’. Mikaš je dugi niz godina živio sam na porodičnom ognjištu i u državnim knjigama bio je upisan kao domaćin. Imao je sva prava koja imaju muškarci, uključujući i pravo glasa. Kad je umro, sahranjen je, po odobrenju svještenika, u muškoj odeći. Posebnu zanimljivost u vezi sa ovom virdžinom predstavlja činjenica da, osim nekoliko puta u ranoj mladosti, nije imala ‘ženski cvijet’ (menstruaciju)”, naveo je Šarčević.
Zanimljiv je slučaj Tone Bika, o kojem Šarčević također govori.
“Rođena je početkom 20. vijeka u sjevernoj Albaniji, ali je kasnije živjela u mestu Tuzi, u Crnoj Gori, nedaleko od Podgorice. Bila je najstarije dijete u porodici. Imala je dva mlađa brata koji su rano umrli, tako da je u svojoj devetoj godini odlučila da ona sama postane ‘sin’. Roditelji su bili ponosni zbog ove njene odluke, a njeno pleme, Klimenti, poštovalo ju je kao pravog muškarca. U petnaestoj godini je, po običaju, dobila od oca pušku, kao sva muška djeca. Kasnije, kad je Tone već bila napunila dvadeset godina, njeni roditelji su ipak dobili sina, ali ona je nastavila da bude ‘muško’ i prema njemu je igrala ulogu starijeg brata.”
“Pred kraj Drugog svjetskog rata, Tone je bila pripadnik nacionalnog antikomunističkog gerilskog pokreta i komandovala je jednim odredom. Zbog toga je poslije rata išla na robiju. Iz zatvora je izašla 1951. godine. Ona i brat su ilegalno prešli jugoslovensku granicu i našli su utočište u Tuzima, na teritoriji plemena Gruda. Osnovali su zajedničko domaćinstvo, a Tone je bila glava kuće. Obavljala je samo muške poslove. Djeca njenog brata zvala su je babá (otac). Mnogi ljudi nisu ni znali da je Tone ženskog pola. Sahranjena je u svečanom muškom odijelu. Njeni rođaci i prijatelji su takođe željeli da prilikom sahrane javno nariču, ali su spriječeni jer Grude to ne čine za osobama ženskog pola. Njen brat i danas žali što je Tone bila lišena ove poslednje muške počasti”, zapisao je Šarčević.
Hir Ljuš je netipična virdžina iz sela Donji Crni Breg na Kosovu, prema podacima do kojih je došao Šarčević.
“Rođena je oko 1900. godine. Postala je virdžina u svojoj 17. godini. Već je bila vjerena, ali, pošto joj je umro otac, rješila je da raskine veridbu i da ostane u roditeljskom domu kako bi se starala o mlađoj braći i sestrama. Majka se protivila njenoj odluci, a čitavo selo ju je nekoliko puta molilo da se se ipak uda, što je ona uporno odbijala. Nosila je mušku odjeću i mušku kapu (ali nešto manju). Obavljala je pretežno muške poslove na imanju i u domaćinstvu, ali je znala i ženske jer je odrasla i vaspitavana kao djevojka. Za razliku od većine drugih virdžina kretala se pretežno u ženskom društvu, nije išla na groblje niti u džamiju sa muškarcima, a žene se pred njom nijesu skrivale. Uopšte, poštovala je sve običaje koji su važili za žene muslimanske vjere u Metohiji. Očekivalo se da će nakon smrti biti sahranjena po ženskom obredu.”
Tko sve može biti virdžina/tobelija
Šarčević navodi da je do sada najobuhvatniju tipologiju poznatih slučajeva ponudila etnologinja i antropologinja dr. Ljiljana Gavrilović, koja ih je podijelila u pet vrsta.
Prvu vrstu čine djevojke koje se odriču prava na udaju i postaju tobelije zbog nedostatka odraslih muškaraca, dok ne odraste netko od mlađih muških članova obitelji (u praksi su to najčešće tobelijin mlađi brat ili bratić). Takav zavjet se obično ne daje javno, već djevojka svojevoljno skraćuje kosu i oblači neki dio muške odjeće, obavještavajući na taj način zajednicu da je preuzela status tobelije. Za vrijeme trajanja zavjeta takve osobe stiču ograničenu pravnu i poslovnu sposobnost; na primjer, imaju pravo da prisustvuju plemenskim skupštinama, ali bez prava glasa. Kasnije se one mogu i udati, što se, međutim, u praksi gotovo nikad ne događa.
U drugu grupu spadaju djevojke koje se privremeno zavjetuju na život u celibatu zato što se muški članovi njihove porodice nalaze pod prijetnjom krvne osvete (“duguju krv”), usljed čega su primorani ostati u kućnom pritvoru i ne mogu obavljati svoje uobičajene aktivnosti. Prešavši u status tobelije takve djevojke mogu se baviti i poslovima koje inače rade samo muškarci. I one po isteku zavjeta mogu stupiti u brak.
Treći tip, sada već u okviru trajnog odricanja od prava na udaju, predstavljaju albanske djevojke koje se zavjetuju na celibat da bi raskinule zaruke. Raskidanje zaruka je, inače, ukoliko zahtjev dolazi od žene, u tradicionalnoj kulturi Albanaca legitiman povod za krvnu osvetu. Zavjet se u ovom slučaju daje javno, nakon čega tobelija gotovo po pravilu preuzima mušku rodnu ulogu u obitelji i društvu. U slučaju da prekrši zavjet i uda se za drugog muškarca, obitelj bivšeg zaručnika ima pravo na krvnu osvetu.
Četvrta vrsta tobelija se ne odnosi na djevice već na razvedene žene koje se zavjetuju da se više neće udavati; zavjet se daje u krugu dviju obitelji i nema javni karakter, ali u slučaju da se takva osoba ponovo uda, obitelj bivšeg supruga ima pravo na krvnu osvetu. One skraćuju kosu ali ne mijenjaju ime i obično ne nose mušku odjeću; kreću se u ženskom miljeu i obavljaju uglavnom ženske poslove, ali im je dozvoljeno da se druže i s muškarcima.
Petu vrstu čine djevojke koje se zavjetuju na celibat i preuzimaju ulogu i identitet muškarca zato što u obitelji nema muške djece. Mnoge virdžine koje pripadaju ovom tipu proglašene su za ’sina’ odmah po rođenju i od malih nogu su odgajane kao dječaci. Ni u ovom slučaju zavjet se ne daje javno. Štoviše, biološki spol takvih osoba može ostati potpuna tajna za njihovu okolinu. U javnom i privatnom običajnom pravu one posjeduju sve muške povlastice.
Tužan život virdžina, ali i njihovih obitelji, opisan je u i filmu srbijanskog reditelja Srđana Karanovića Virdžina koji je snimljen 1991. godine u Hrvatskoj, u kninskom selu Polača.
