PIŠE: Vanja Šunjić
Zdravstveni sistem Republike Srpske transrodne osobe vidi kao seksualno neadekvatne
Cijena lijeka Neofollin koji podiže nivo estrogena i neophodan je transrodnim osobama u procesu tranzicije, u Hrvatskoj je u posljednje vrijeme skočila s 12 na 38 eura. Lijek se ne uvozi u Bosnu i Hercegovinu, te su korisnici ovog lijeka iz naše zemlje prinuđeni da ga kupuju na tržištu susjednih zemalja.
Bojana Kukilo, transrodna žena iz Laktaša kaže da hormone koje nabavlja u vidu ampula u Bosni i Hercegovini ne može nabaviti legalno, te ih je prvo nabavljala u Srbiji, ali zbog visoke cijene je počela da ih kupuje u Hrvatskoj.
„Sve je jako komplikovano. Kad se uzme u obzir da ja kao transrodna osoba teško mogu da dođem do zaposlenja, ne radim već godinu dana, hormone moram nabavljati preko Hrvatske i pri tom su cijene mnogo veće nego što su bile, onda se zaista nalazim u bezizlaznoj situaciji. Kao građanka ove države osjećam se razočarano i zapostavljeno. Kao da moj život u ovoj državi uopšte ne vrijedi.“- kaže Bojana.
Ukoliko bi se lijek Neofollin stavio na tržište Bosne i Hercegovine, to bi korisnicima olakšalo njegovu upotrebu, no ni to ne znači da bi bio na esencijalnoj listi i da bi fondovi zdravstvenog osiguranja refundirali sredstva za njegovu kupovinu. Iz Agencije za lijekove i medicinska sredstva Bosne i Hercegovine kažu da postupak registracije započinje proizvođač, odnosno pravni zastupnik sa sjedištem u BiH u ime inostranog proizvođača, te da se za pomenuti lijek niti jedan proizvođač nije obratio zahtjevom za registraciju.
„Za lijekove koji nemaju važeću dozvolu za stavljanje u promet u BiH, kolokvijalno rečeno koji nisu registrovani, Zakon o lijekovima i medicinskim sredstvima (“Službeni glasnik BiH”, br. 58/08) ostavlja mogućnost interventnog uvoza. Znači, lijekovi koji nisu registrovani, a neophodni su za liječenje jednog ili više pacijenata, mogu biti uvezeni na osnovu odobrenja entitetskih ministarstava nadležnih za poslove zdravlja, a na zahtjev veleprometnika.“- kaže Tijana Spasojević-Došen, šefica odsjeka za informisanje o lijekovima.
Spasojević-Došen objašnjava da kada je riječ o dostupnosti određenih lijekova na tržištu BiH, to prije svega zavisi od interesa proizvođača lijekova da plasiraju i registruju svoje proizvode u BiH, za što često nemaju interesa, jer smo malo tržište.
Bojana objašnjava da postoji više opcija uzimanja hormona, a ona je od samog početka tranzicije na injekcijama i blokatorima. Nema evidenciju koliko transrodnih osoba u BiH koristi ampule kao ona, a ko tablete ili nešto treće, no sigurna je da trenutno nikome od tih osoba nije lako. Ističe da ju je strah da nakon pet godina hormonske terapije ne dođe u situaciju da ostane bez hormona, a samim tim i bez terapije.
„Meni je to ozbiljan problem jer i da radim nije svejedno, a možete zamisliti kako je kada ste nezaposlena osoba i dolazite iz male sredine kao što su Laktaši. Kada je počela pandemija koronavirusa 2020. godine, ostala sam bez hormonske terapije na kraće vrijeme i tada sam osjećala kao da sam sama na svijetu. Kao zamjenu za svoju terapiju kupovala sam neke tablete, koje mi je majka pomogla da platim, jer ja nisam radila. No, to nije bila adekvatna, nego zamjenska terapija za mene.“
Do sada je Bojana refundirala sredstva koja je trošila za kupovinu lijeka koji joj ne neophodan, no to više neće biti moguće. Za nju je to vrlo izazovno, jer prije svake kupovine jednomjesečne zalihe Neofollina, moraće da sakupi novac koji joj neće biti vraćen, jer je izmjenama i dopunama Zakona o obaveznom zdravstvenom osiguranju Republike Srpske, propisano kada se zdravstvena zaštita ne finansira iz sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja.
„Između ostalog, precizirano je da obavezno zdravstveno osiguranje ne uključuje dijagnostiku i liječenje seksualne disfunkcije ili seksualne neadekvatnosti, uključujući impotenciju, zdravstvene usluge, lijekove i medicinska sredstva u vezi s promjenom spola i ukidanjem prethodne dobrovoljne hirurške sterilizacije (član 71. st. 13. Zakona o obaveznom zdravstvenom osiguranju).“ – kaže Nikolina Dušanić, šefica Odsjeka za odnose s javnošću Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske.
Dok zdravstveni sistem Republike Srpske transrodne osobe vidi kao seksualno neadekvatne, kršeći njihova ljudska prava i uskraćujući im zdravstvenu zaštitu, pred ovim osobama su izazovi sakupljanja novca za terapiju i za operaciju. Ukoliko osobe u toku tranzicije ostanu bez adekvatne terapije, ovaj proces stagnira, što ima nesagledive zdravstvene, psihičke i materijalne posljedice.
Iako se krše njena osnovna ljudska prava, Bojana ističe da ju je strah i da zbog toga pažljivo bira riječi kada istupa u javnosti.
„Ja se više ne osjećam bezbjedno i slobodno da živim i govorim u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini. Svjesna sam da ovdje nema ko da me zaštiti, i da u slučaju bilo čega, od diskriminacije do nasilja, nema ko da stane iza mene. Jednostavno nemam povjerenje u institucije. Mnogo je tu problema, nezaposlenost, mentalitet ljudi koji ovdje žive i još mnogo toga zbog čega mi je već otežan život. Na sve to nabavka hormona je konstantni problem, uz činjenicu da u BiH zvanično ne postoji tim za rodni identitet i mnoge druge životne prepreke.“ – ističe naša sagovornica.
Ona kaže da je mislila da će se ovdje svašta nešto pokrenuti, i da će, ako bude aktivan dio zajednice i ovog društva, moći stvarati pozitivne promjene. No, danas je potpuno obeshrabrena jer je strah za vlastiti život i misli da je najbolje rješenje da ode iz Bosne i Hercegovine.
„Ovdje nikad nisam bila srećna, ispunjena i ostvarena, a nakon napada na LGBTI aktiviste u Banjaluci u martu ove godine, uopšte se ne osjećam dobro psihički, niti sigurnosno. Sjećam se da nakon tih dešavanja nisam smjela izlaziti nigdje zbog straha za sopstvenu sigurnost, imajući u vidu da živim u malom mjestu kod Laktaša. Ni dan danas se ne osjećam slobodno. Kad padne mrak nigdje ne idem i to me psihički uništava. Osjećam se potpuno bespomoćno, u svakom mogućem smislu. Nadam se da ću se jednog dana svega ovog sjećati kao jedne noćne more koju sam morala preživjeti i da ću negdje tamo, gdje odselim, imati potpunu slobodu i bezbjednost.“ – za kraj poručuje Bojana.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
