Pila sam kafu s viskijem ispred prozora u spavaćici koja je padala po podu čija mi je čipka prekrivala grudi, dok je u toplom krevetu ležala iza mene osoba s kojom sam provela pola godine svog života, dok je zora svitala iznad velegrada. Vani je vjetrovito, lišće je opalo davnih dana ali grane kao da hvataju zrak ispružene i gole prema nebu čekajući tople dane, dane ljubavi kad će ponovo postati zelene, mlade, obnovljene i snažne, a ptice će pjevati u njihovim krošnjama i voditi ljubav. I drveće čeka vrijeme za ljubav. Pila sam kafu i promatrala scenu samo za sebe – žena na prozoru, netko u krevetu, soba u tišini i zimsko jutro napolju.
Vodili smo ljubav. Uživala sam u dodirima, u vrelim tijelima koja se prepliću sve do sitnih sati, u svakom udisaju tražeći još, požuda me sinoć savladala kao nikad a ja gladna… Sad sam sita. Mirna i zadovoljna, a opet u pozadini je titrala riječ koja je sad sve promijenila. Ta riječ mijenja oblike i okvire života koji živiš, mijenja srž jedne veze, odnos snaga, tebe, kafu koju piješ, korake kojim hodaš i sve ostale riječi koje ubuduće izgovoriš. Volim. Volim. Volim te. Da. Rekla sam to sinoć prva, dala sam snagu osobi koju volim dajući joj do znanja koliko je volim. I sada sam gola. Osjećam kako mi zrak prodire kroz spavaćicu, kožu, tkivo, mišiće i sve do organa, sve do srca koje daje krv u kojoj je sad kafa s viskijem i kako mi spoznaja o ljubavi ide kroz žile parajući sve moje živce.
Vrijeme za Ljubav. Dok pijem kafu iz velike bijele šolj gledam s vremena na vrijeme kako mirno spava. Crte lica odaju da smo imale lijepu noć, da je nešto drugačije, da se može konačno smiriti u trijumfu i pobjedi. Gledam obrise posteljine, tijela koje me zadovoljilo sinoć, ruka koje su dirale moje grudi i onda te usne koje su iz mog uzdaha izmamile volim te. Nije to bilo ono volim te srce dodaj mi pepeljaru, čašu, idemo u kino, izbaci smeće, operi suđe, izvadi veš iz mašine, kupi mi nešto. Ovo ‘Volim te’ je značilo početak novog vremena za koje nisam bila spremna. Naravno da sam voljela, volim, ali nisam smjela dati do znanja u kojoj mjeri volim jer nije bilo vrijeme za ljubav. Ta čarobna rečenica mijenja sve kad je izgovoriš pravilno, iskreno, direktno ili u polusnu kada grad spava, a ti nesvjesno zagrliš nju ili njega i to kažeš. Tada mijenjaš sve. Ja sam promijenila sve. Znam to. I nisam to smjela uraditi. Trebala sam biti strpljiva, pažljiva, a nisam mogla i stvorila sam od vremena jedne obične ljubavne veze -vrijeme za ljubav.
Mnogi naprave istu grešku. Kažu prekasno ili prerano, preglasno ili pretiho, nikad ili nekad kad je već svejedno voliš li ili ne. Podcijenimo moć te rečenice. Moć koju dajemo drugoj osobi nad sobom. Šta ako nas on ili ona ne voli onoliko koliko smo mi to rekli u našem ‘Volim Te’? Šta sad? Postavljam sebi milion pitanja, želim da budem opuštena, da se pretvaram kako se ne sjećam, da ne znam. Zna se. Krevet je upio moju istinu. Volim. Ja uistinu volim a u sebi osjećam kako nisam spremna za to. Osjećam se poput djeteta koje treba naučiti hodati i poput nekoga tko hoda po ledenom jezeru ne znajući koliko je debeo led ispod i duboka voda… Moja kafa se hladi, sunce se rađa iznad nebodera, vjetar puše jače. Ostalo mi je pitanje za jednu kolumnu – Koliko nas je napravilo istu grešku? Reći u pogrešno vrijeme ‘Volim te’? I koliko nas je tim jednostavnim riječima od vremena jedne ljubavne veze stvorilo vrijeme za ljubav?
Svanulo je. Na prozoru jednog stana je šoljica popijene kafe s mirisom viskija u zraku, zrake sunca obasjavaju krevet na kojem su dvoje osobe vodile ljubav prošle noći, jedno ‘Volim Te’. Parfem vanilije, mošusa i papra se osjeti na praznom jastuku gdje nema te djevojke, stan je miran, spavaćica leži kao istopljena svijeća na podu pored prozora kao da se istopila ta djevojka u svili i magiji novog dana. Mirno lice u krevetu otvara oči… Zna da je voljeno i da sad ima moć nad tom djevojkom jer ona voli, treba i želi tu ljubav koju je dala i učinit će sve da je dobije. Vrijeme za ljubav. U tom prostoru i vremenu je nedostajala samo djevojka koja voli. Njeno vrijeme još nije došlo.
Piše Hainsia Olindi
