Iako je u Bosni i Hercegovini Zakon o zabrani diskriminacije usvojen prije skoro 15 godina, LGBTI osobe i dalje često doživljavaju različite oblike diskriminacije, a najizraženija je u kafićima, klubovima, kao i drugim javnim mjestima. U Bosni i Hercegovini trenutno ne postoji javno mjesto gdje bi se LGBTI osobe okupljale i upoznavale, a svaki pokušaj pokazivanja intimnosti potencijalno bi moglo završiti fizičkim nasiljem, što ozbiljno utječe na mentalno zdravlje ovih osoba.
PIŠE: Mirnes Bakija
Tridesetogodišnji Sarajlija, koji je želio ostati anoniman, pojašnjava da u BiH ne postoji niti jedno javno mjesto gdje bi slobodno mogao pokazati intimnosti prema svom partneru.
“Takve stvari jednostavno izbjegavamo u javnosti, jer bi nam sigurno neko dobacivao nešto pogrdno, a moglo bi se desiti da zbog poljupca neko i fizički nasrne na nas. Potpunu slobodnu osjećamo tek kada otputujemo u neku od razvijenih zapadnih zemalja, jer tada se možemo zagrliti i poljubiti kada god poželimo, a da ni u jednom trenutku ne osjećamo strah. Zbog toga i razmišljamo da napustimo BiH”, priča ovaj Sarajlija.
Branko Ćulibrk, direktor Centra za mlade KVART iz Prijedora, ističe kako je grad u kojem on živi izrazito homofobična sredina, jer ne postoji niti jedno friendly mjesto gdje bi se LGBT osobe mogla okupljati i osjećati sigurno.
“Ovaj grad nikada nije imao neko otvorenije mjesto gdje bi se LGBT zajednica okupljala, iako postoji nekoliko mjesta koja se definišu kao alternativna, ali ni ona nisu toliko otvorena za LGBT osobe. Ono što je moje dosadašnje iskustvo da svaki pokušaj pokazivanja intimnosti na javnim mjestima doveo bi do upozorenja da prestanemo ili eventualno napustimo lokal u kojem se nalazimo”, započinje priču Ćulibrk.
On pojašnjava da je slično situaciju u cijeloj Bosni i Hercegovini, a ono što LGBT zajednica prepoznaje kao friendly mjesta su neki manji kafići u Banjoj Luci, Tuzli i Sarajevu, gdje su ljudi na neki način dobrodošli.
“U BiH ne postoji niti jedno LGBT javno mjesto, ne postoje ni kafići, ni klubovi. Ono što bih volio istaći da je u period 2000-tih u Sarajevu postojao klub koji je sada zatvoren. Tada je postojalo sigurno mjesto za ljude iz LGBT zajednice, gdje su mogli opušteno da dođu, druže se i upoznaju s drugima, te provodu slobodno vrijeme kako želi, a danas mi nažalost nemamo takvo mjesto u BiH. Trenutno sve aktivnosti koje se organizuju za LGBT zajednicu su uglavnom u privatnim i iznajmljenim prostorima, koje osiguravaju udruženja koja se bave LGBT pravima, te im se onda nudi sadržaj gdje mogu provoditi vrijeme i bez straha upoznavati druge”, govori Ćulibrk.
Osjećaj nesigurnosti na javnim mjestima
Branko Ćulibrk iz Centra za mlade KVART kaže kako su homofobija i nasilje izrazito prisutni u cijelom bosanskohercegovačkom društvu, što u velikoj mjeri utječe na mentalno zdravlje ovih osoba.
“Ja otvoreno komuniciram kada sam u javnom prostoru o svojoj seksualnosti, ali tu privilegiju i hrabrost nemaju ni neki moji prijatelji koji osjećaju određenu dozu strah da će biti osuđeni u komentarima, ali i potencijalno napadnuti. To jeste ono što je svakodnevnica LGBT zajednice u BiH, da su nasilje i homofobija i dalje jako prisutni, te da mi kao društvo još uvijek intenzivno radimo da se osjećamo sigurnije i slobodnije u javnom prostoru”, pojašnjava on.
Ćulibrk navodi kako je većina LGBT osoba umorno od učestvovanja u nekakvim aktivnostima nevladinih organizacija da bi za uzvrat dobili neku vrstu zabave i slobode. On pojašnjava da LGBT zajednica ima potrebu da kroz neke neformalne susrete i druženje se upoznaje s drugim ljudima, da se generalno gradi LGBT pokret iz jedne neformalne dimenzije.
“Ti kontakti i jesu naši lični kapaciteti koji nam pomažu da naše mentalno zdravlje ojačamo. Samo dijeljenje iskustava u zajednici pomaže jako dobro u očuvanju mentalnog zdravlja. Ranije nisu rađena istraživanja koliko homofobija, nasilje i nedostatak prostora za druženje LGBT zajednice utiče na mentalno zdravlje, ali u ovom period nakon pandemije korona virusa, imamo istraživanja koliko je mentalno zdravlje narušeno limitiranjem prostora u kojem se ljudi mogu nalaziti i družiti, komunicirati međusobno i dijeliti iskustva”, zaključuje Ćulibrk.
‘Život u strahu dovodi do anksioznih stanja, nepovjerenja u okolinu, te stalnog manjinskog stresa’
Irena Đumić Jurić-Marijanović, psihološkinja i psihoterapeutkinja udruženja ‘Novi dan’ Banjaluka, kaže kako je osjećanje pripadanja i sigurnosti osnovna ljudska potreba, te da u heteronormativnom društvu heteroseksualne osobe ovu potrebu zadovolje automatski po rođenju.
“Samo LGBT osobe znaju kakve su to stalne unutrašnje borbe i borbe s okolinom oko toga gdje, kada, kome, kako i da li uopšte otkriti svoj identitet, a najčešće iz straha od odbacivanja, ponižavanja, vrijeđanja, diskriminacije, ali često i nasilja. To nikada nije slobodan, opušten i autentičan život u skladu sa svojim potrebama. Takav život u strahu i frustraciji mora dovesti do nekog oblika anksioznog stanja, nepovjerenja u okolinu, te stalnog manjinskog stresa. Čak i mali kontakti s drugim osobama iz zajednice te prihvatanje od strane bliskih osoba, redovno smanjuju anksioznost”, pojašnjava psihoterapeutica.
Ona također ističe nepostojanje javnog mjesta na kojem će se LGBT zajednica osjećati sigurno, što dovodi da ove osobe žive u stalnom strahu, što u konačnici rezultira narušavanjem mentalnog zdravlja.
“Ne postoje sigurna mjesta. Postoje neka LGBT friendly mjesta – neformalna, gdje se pripadnici zajednice okupljaju i osjećaju malo sigurnije nego na drugim mjestima, iako je to često dvosjekli mač, jer neki se baš zbog toga osjećaju tu kao da imaju metu na čelu i da im zbog toga prijeti opasnost. Ovakva situacija dovodi do toga da LGBT osobe čuvaju u tajnosti svoj identitet, ne smiju se oblačiti, ponašati, govoriti, hodati slobodno, kako to inače rade kada su u okruženju gdje se osjećaju opušteno. Takođe, teško im je upoznati partnera ili partnericu, jer nisu sigurni kakvu će reakciju dobiti. Sve ovo dovodi do života u stalnom strahu i strepnji, što dugoročno dovodi do kontinuiranog stresa i anksioznosti. Zbog posljedica ovakvog života u strahu, skrivanja, nemogućnosti ostvarivanja svojih osnovnih ljudskih potreba za slobodom, povezivanjem i partnerskim vezama, mnogi razviju različita depresivna stanja”, kaže psihoterapeutica.
Tokom pandemije korona virusa, psihoterapeutica kaže da su se anksiozna i depresivna stanja kod LGBT osoba pojačala, jer su morali da borave sa svojim porodicama, koje ne znaju za njihov seksualni identitet, izolovani od prijatelja, partnera ili partnerica, koji za njih predstavljaju ‘oaze’ slobode i autentičnosti.
Nasilje ne smije proći nekažnjeno
U Bosni i Hercegovini djeluje više organizacija koje se bave pravima LGBT osoba, a psihoterapeutica pojašnjava da im se LGBT osobe mogu javiti za pomoć,
“To su Sarajevski otvoreni centar (SOC), Centar za mlade ‘Kvart’ iz Prijedora i Tuzlanski otvoreni centar (TOC). SOC ima i uslugu besplatne pravne pomoći, gdje osobe mogu dobiti konkretne pravne savjete u slučaju nasilja. Pored ovih organizacija tu su Udruženje ‘Sensus’ iz Mostara, Fondacija ‘Krila nade’ iz Sarajeva i Udruženje građana ‘Novi dan’ iz Banjaluke, gdje rade psihoterapeutkinje s dugogodišnjim iskustvom u radu s LGBT osobama”, pojašnjava ona.
Psihoterapeutica kaže kako se nada da će se u BiH uskoro stvoriti uslovi za slobodan i ravnopravan život LGBT osoba, te da će stalna borba njih i njihovih saveznika i saveznica uroditi plodom, posebno ističući kako se ne bi smjelo dogoditi da bilo koje nasilje prođe nekažnjeno.
“Iako dugo radim s zajednicom i pokušavam se staviti u ‘njihove cipele’ mislim da je jako teško zamisliti život koji žive u ‘oklopu’, a pri tome nisu nikome ništa skrivili, samo su se rodili i razvijali drugačije od većine”, zaključuje psihoterapeutica Đumić Jurić-Marijanović.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
