Ovo je dio serije intervjua koja ima za cilj predstaviti dva zaboravljena slova u LGBTTIQA akronimu: Q i A. Prvi intervju je sa dvije queer sugovornice, u kojem nam govore kako su se nosile sa rodnim normiranjem u hetero svijetu, ali i o tome da ne mogu izabrati koji su dio LGBT-a zapravo.
Razgovarala: Jadranka Ćuzulan
Foto: NE-RO, Deviant art
LGBT.ba: Šta queer znači za vas? Kada ste prvi put čule tu riječ?
Kyra: Konkretno za queer kao pojam sam čula prije možda dvije godine. Vjerujem da ranije nisam ni mogla, jer sam sve što je queer, a vezano je za mene, vrlo loše razumjela, a i onaj dio koji sam shvatala sam poricala i pokušala da potisnem. Nisam sigurna zašto – kao mala sam valjda i previše puta čula riječi poput “lezbača”, koja me je jednog dana posebno opekla, izgovorena na najružniji mogući način. Iako nije bila usmjerena meni, znala sam da se odnosila nekako i na mene.
I odrastajući u takvoj sredini, kao osoba koja nikada nije razgovarala sa roditeljima o nekim “mojim” bitkama, nisam ni mogla doći ni do kakvog stava drukčijeg od nekog homofobičnog pristupa, pristupa koji sve što pokušava da ti kaže jeste “de budi malo normalna” na čisto bosanskom, uzimajući za normalno sve što ja nisam bila ni tad, a ni sad.
Tako da je mala ja odlučila da joj se, kao prvo, ni pod razno ne smiju sviđati djevojke i da joj se sviđaju samo dečkići, i da je samo i isključivo djevojčica. Pa sam pustila mami, koliko god sam mogla da pregrizem, da mi govori šta ne smijem obući “da ne izgledam kao dječak/muško”, ispirala sebi mozak sa “sviđa mi se i Damir i Admir i Mujo i Haso”, blah blah…
Dylan: Biti queer za mene znači biti što god poželim i kako god se osjećam, bez postavljanja bilo kakvih granica. Prvi put sam riječ čula na jednoj od radionica Sarajevskog otvorenog centra.
LGBT.ba: Kada ste se počele identificirati kao ‘queer’?
Kyra: Kao mala sam dobila taj ključni “hint” koji mi je pojeo i moj queer identitet i ključne dijelove mozga koji su mi možda mogli nekad vremenom pomoći da se ne plašim i sebe i svog identiteta i reakcije okoline. Pa bih se možda spasila svih onih propalih pokušaja da sebi svoje “gluposti” “izbijem iz guzice”.
Dylan: Počela sam se identificirati kao queer osoba onoga trenutka kada sam shvatila da su neke definicije i obilježja previše uski za mene i ne dopuštaju određenu slobodu, bilo u iskazivanju rodnog ili seksualnog identiteta.
LGBT.ba: Imate li podršku, bilo u svojoj široj okolini ili LGBT zajednici?
Kyra: Podrška – strani pojam. Mislim da sam izrod koji je možda neadekvatno naelektrisan u odnosu na pojam, značenje i efekat podrške u više-manje bilo čemu. A možda samo i ne znam kako pristupiti koječemu kako bih tu istu podršku možda i imala.
Dylan: U porodici niko ništa ne zna, osim mlađe sestre, koja apsolutno sve prihvata i razumije. U LGBT zajednici većinom ima podrške, ali i dalje postoje osobe koje ne razumiju sve to – misle da je previše apstraktno, da ne postoji, da ne znamo šta ćemo od sebe i da jednostavno trebamo izabrati koji dio LGBT-a smo zapravo.
LGBT.ba: Koji su problemi sa kojima se susrećete zbog svog identiteta?
Kyra: Problemi? Koji nisu? Valjda kasno Marko na Kosovo stiže pa zbog toga i neprihvatanje od strane što straight ljudi, što ljudi iz LGBT zajednice. Problemi s kojima se susrećem svakako su izazvani mojim krivim postupcima začinjenim nerazumijevanjem i netrpeljivošću svih onih koji su na toj nekoj drugoj strani kada pričam o podršci i problemima s kojima se susrećem zbog mog, što seksualnog opredjeljenja, što rodnog identiteta. Kako god, drago mi je da sam napokon izašla na kraj sama sa sobom i da radim na tome da od sad budem samo i isključivo ono što ja jesam i da sam to bez ustupaka.
Dylan: Većinom nerazumijevanje. Uz to dolaze i neka intimna pitanja. I naravno, pretpostavke o mom identitetu, odnosno, o tome šta sam ja zapravo. Identificirala sam se kao žena, lezbejka, a sada sam nešto sasvim drugo i to je nekima teško prihvatiti i shvatiti.
