Intervju uz dopuštenje prenosimo iz Urban magazina
Pokušajte zamisliti kako izgleda željeti igrati lastiš ili između dvije vatre a drugi vas primoravaju da igrate fudbal. Pokušajte zamisliti kako je to kada obična vožnja gradskim prevozom postane noćna mora, a kako je kad vas niko ne pozove na rođendansku proslavu uprkos znanjima, kvalitetima i vještinama koje posjedujete. Teško je, ali pokušajte zamisliti kako je kada zbog reakcija drugih na ono što je isključivo vaša priroda nerijetko imate suicidalne misli.
Društvo, deklarativno tolerantno, ovako najčešće postupa prema osobama koje se osjećaju suprotno biološkom identitetu. Tranzicija jedne divne banjalučke Bojane bila je bolna, ali je težina puta nije pokolebala u nastojanjima da u svakom segmentu realizuje svoj istinski rodni identitet. S čitateljicama i čitateljima Urban magazina podijelila je iskustvo života transeksualne osobe u Bosni i Hercegovini. Nadamo se da ćemo i ovim putem simbolično podržati one koji/e to tek planiraju učiniti i reći im da nikada nisu sami/e, ma koliko određene situacije i trenuci izgledali bezizlazno.
LGBTI prava su dio ljudskih prava. Nemojte to zaboraviti!
Piše: Kristina Ljevak
U Bosni i Hercegovini život trans* osoba podrazumijeva najmanje dva nivoa problema, mada znam da ih ima i mnogo više. Ova dva dominantna su diskriminacija okruženja, nerijetko i onog najbližeg porodičnog, a drugi je problem administrativne i zdravstvene prirode.
S čim je teže nositi se i da li u vlastitom okruženju i na širem planu prepoznaješ neke iskorake i pozitivne promjene?
Kada je u pitanju sredina u kojoj živimo, ona je od presudnog značaja jer upravo diskriminacija dolazi od ljudi koji nas okružuju i samim tim ograničavaju osnovno pravo na slobodu. Sve trans* osobe imaju slične životne priče, ali svaka od njih je priča za sebe. U mom slučaju je jako teško, pogotovo jer živim približno 24 km udaljeno od Banje Luke, i svaki dan sam izložena diskriminaciji i govoru mržnje. Putujem svaki dan autobusom na fakultet u Banju Luku, i kada se obučem ženstveno ili stavim neki modni detalj koji bi bio protiv mog biološkog pola, to predstavlja ogroman rizik za mene. Ljudi koje svakodnevno srećem u javnom prevozu ili na ulici, putu do odredišta skloni su da me ismijavaju, vrijeđaju i ponižavaju. Gledati zaljubljene parove na ulici kako držeći se za ruke uživaju u ljubavi i svojim vezama/brakovima, zatim gledati djevojke i žene kako nose ono što vole i žele bez straha od diskriminacije jer su rođene u svom pravom rodnom identitetu istovremeno je divno i nepodnošljivo. Divno je zato što vjerujem da ću i ja jednog dana biti kao one, ako doživim taj trenutak, a nepodnošljivo jer samo ja znam kroz šta prolazim i niko više. Zamislite kako se tek tad osjećam. Užasno, jadno, na ivici suza i srušenog samopouzdanja.
Kad su u pitanju administrativni problemi, njih nije bilo u velikom broju, već su to uglavnom posljedice neiskustva ili neinformisanosti o ovoj temi. Iako sam na početku procesa do konačnog prilagođavanja pola, moram priznati da su mnogi zdravstveni radnici imali razumijevanja i tolerancije kad sam ja u pitanju. Odlasci kod psihologa, s kojim mogu otvoreno da pričam o raznim stvarima kroz koje prolazim, od velikog su značaja.
PODRŠKA OKRUŽENJA KAO TEMELJ SNAGE ZA LIČNU BORBU
Čini mi se da se i u samoj LGBTI zajednici u Bosni i Hercegovini najčešće zapostavljaju „slova“ BTI i nerijetko stavlja fokus isključivo na probleme lezbejki i gejeva. Imaš li takav dojam i gdje najčešće pronalaziš podršku?
Uglavnom je takav dojam da se sve svodi na gej i strejt, i kada bismo samo tako promatrali ljude, mnogi bi bili nezadovoljni i isfrustrirani jer u životu nije sve crno i bijelo, kao što nisu svi isključivo muškarci ili žene. Takav stav je ograničen i većina ljudi misli da kada na ulici vidi biološkog muškarca koji se oblači ženstveno ili ima afinitete prema ženskoj odjeći, da je on „peder“, a to zaista ne mora biti tako. Istina je da se među LGBT populacijom nekako najviše priča o gejevima i lezbejkama, njihovim potrebama, ali u posljednje vrijeme osjećam da se sve više priča o trans* osobama, ako ne ovdje, onda u svijetu. Pruženu ruku prijateljstva, razumijevanja i podrške mi pružaju mnogi iz Sarajevskog otvorenog centra i veoma sam im zahvalna na tome.
Kad je u pitanja ostala podrška tokom moje tranzicije, tu bih se zahvalila svom malobrojnom ali jakom društvu, koje je većinski strejt i koje je svjesno težine ove moje borbe, ali i mogućih posljedica. Porodica je nešto odakle sve počinje i to je temelj svakog društva, pa samim tim imam koliko-toliko razumijevanja i podrške od ljudi koji imaju istu krv kao ja, i oni su upoznati s mnogim dešavanjima na mom trnovitom putu do uspjeha.
Kako u najkraćem izgleda život trans* osobe u Bosni i Hercegovini? Ti se ne predstavljaš uvijek i svugdje u svom ženskom identitetu. Koliko je frustrirajuća ta bipolarnost na dnevnom nivou i činjenica da neko zbog netolerantnosti drugih ljudi ne može realizovati svoja osnovna ljudska prava?
U najmanju ruku je NEPODNOŠLJIVO i FRUSTRIRAJUĆE. U porodici, kao i u mnogobrojnoj rodbini koja eventualno nešto zna o meni u tom smislu, bukvalno svi mi se obraćaju u muškom rodu. Društvo, koje čini 90 procenata ženskih osoba, podržava me i veliki dio njih me oslovljava u ženskom rodu. Kad je u pitanju obrazovanje, studiram italijanski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Banjoj Luci, i tamo osjećam veliku slobodu da se izražavam u skladu sa svojim osjećanjima i rodom. Devedeset procenata profesora koji mi predaju ima visok prag tolerancije i ono što je jako važno, što smatram jednim od najvećih uspjeha tokom studiranja, jeste upravo to da mi se obraćaju u ženskom rodu i da me posmatraju kao takvu. Zamislite kako bi bilo da i na fakultetu moram da skrivam sebe u svim pogledima, da mi se kolege nastave obraćati u muškom rodu, da budem ono što nisam?! Sva sreća da sam nakon razgovora s prethodnim i sadašnjim šefom odsjeka naišla na veliko ohrabrenje i solidarnost, i veoma sam im zahvalna na tome.
Prilikom rijetkih pokušaja da nađem neki posao, pored obaveza na fakultetu, nailazila sam na oštre i neprijateljske poteze od poslodavaca. Iako sam se predstavljala na nekim mjestima kao muškarac, a na nekim kao žena, u oba slučaja bi sve završilo neslavno, pretežno nepovoljno po moju psihu.
MOJA PRIVRŽENOST ONOME ŠTA SAM JAČA JE NEGO IKAD
Kako je tekao tvoj proces coming outa prema ljudima koji te prepoznaju i oslovljavaju u tvom ženskom identitetu?
Prvo sam rekla za svoju seksualnu orijentaciju, a nakon određenog vremena i za osjećaj rodne pripadnosti. Bilo je i pozitivnih i negativnih reakcija. Porodici je ispočetka bilo teško da se nosi s tim, jer nisu ni razmišljali o tome da bi njihovo dijete moglo biti drugačije od ostalih. Mislili su da je to samo prolazna faza u životu i da će sve kad-tad doći na svoje. Moja privrženost onome ko sam i šta sam ostala je na snazi i jača je nego ikad.
Društvo me je prihvatilo i njima je najvažnije kakva sam osoba, kakav je moj karakter, da nađemo zajedničke poglede na svijet i teme za razgovor, a one druge ćemo uzajamno poštovati.
Kako je tekao lični proces spoznaje i jesi li na tom putu imala neku podršku? Kada si spoznala da tvoj biološki identitet nije onaj kako se i istinski osjećaš?
Kad samo pomislim na početak prije svih početaka, dođe mi da tu daleku prošlost zauvijek sahranim, ali nemoguće je, i zbog toga cijenim sve ono što mi se desilo, jer svaka neprijatnost i poniženje su bili preteča onog što sam sad, a kad uporedim ta dva perioda, trenutno imam snagu i želju da se izborim za sebe, ma koliko to bilo teško i nedostižno. U osnovnoj školi, a to me je pratilo i u srednjoj, najveći problemi su bili aktivno učestvovanje na predmetu Fizičko vaspitanje te putovanje autobusom od kuće do škole. Od samog presvlačenja pred ostalim dječacima u svlačionici, zatim priče o simpatijama i sportu, a vrhunac je bilo izvođenje nastave, koje je za mene predstavljalo mučenje, patnju i nezamislivu bol. Profesori fizičkog su bili veoma grubi prema meni nakon što sam prestala da učestvujem na časovima, te je klupa bila moj jedini spas. Stalno sam izmišljala nove izgovore i pokušavala da bar tu ne proživljavam neprijatnosti. Zauzvrat sam dobijala jedinice i osude kako tog tako i razrednog profesora. Kome reći da se osjećam kao djevojčica a ne kao dječak, da volim igrati lastiš ili između dvije vatre a ne grubi fudbal ili košarku? Tu dolazimo do školskog psihologa, koji je bio prisutan samo formalno i nikako više. Meni je s ove tačke gledišta apsurdno da psiholog zaposlen u osnovnoj ili srednjoj školi vodi evidenciju o izletima i ekskurzijama, te samo ponekad pozove učenika kojem prijeti obnavljanje godine. Pitala sam se šta je s nama ostalima, koji imamo niz drugih problema kao što su porodični, ekonomski i, oni najvažniji, društveni. Iako sam imala strah od priznanja svoje seksualne orijentacije i rodnog identiteta u srednjoj školi, sigurno bih uspjela da napravim određeni progres da se bar neko zainteresovao za mene. Svi su me viđali u pozadini mnogih dešavanja, nije me bilo ni na jednom osamnaestom rođendanu, druženja van škole su bila ograničena, a ostvarenje u ljubavi je izgledalo kao nedostižna želja.
Ono što se dešavalo tad dešava se i sad, a to su diskriminacija i prezir prema meni kao drugačijoj osobi od većine, a autobus je zatvor iz kojeg ne možete pobjeći kad želite već kad treba da izađete na stanicu. Svaki dan, ne računajući vikende, trpjela sam verbalne napade, psihološke torture, a bilo je čak i fizičkih nasrtaja zbog moje povučenosti i feminiziranog ponašanja. Prošlo je više od 10 godina od tih dešavanja, desio se mali progres ka naprijed kako u mojoj glavi tako i među ljudima, ali sve je tako isto i bolno. Slušati kako vam neko govori na sav glas pred 30–40 putnika, pretežno đaka, da ste „peder“ (gej), kako vas treba linčovati i ubiti ravno je samoubistvu. S te tačke gledišta, ništa se nije promijenilo, mnogi na mene gledaju u neprijateljskom smislu i često čekaju trenutak verbalnog i psihološkog iživljavanja nada mnom kako bi mogli da budu strastveni posmatrači nečijeg propadanja.
PODRŠKA PORODICE JE OD PRESUDNOG ZNAČAJA
Da li si otvorena prema svojoj porodici, jesi li imala njihovu podršku i koliko je podrška porodice generalno važna?
Da, oni u potpunosti znaju sve vezano za moju seksualnu orijentaciju i rodni identitet. Osjećam da imam njihovu podršku, kao što i oni sami kažu, iako se plaše za moju bezbjednost. Generalno, podrška porodice je od presudnog značaja jer svi dolazimo iz neke porodice, nebitno da li je u pitanju jedan, dva ili više članova. Kad te porodica podrži, onda nije bitno koliko je tanak led po kojem hodaš, znaš da imaš nekog ko je uz tebe. Ovo važi ne samo za porodicu nego za sve one koji mi žele dobro, razumiju da ovo što radim može biti veoma opasno i da predstavlja mač s hiljadu oštrica, ali su i dalje uz mene, u dobru i zlu.
Odakle si crpila informacije dok si prolazila kroz ličnu tranziciju?
Za veliki broj informacija koje su mi bile potrebne i koje su i dan-danas važne zaslužni su internet kao i mjesta i organizacije koje pružaju ono što je meni potrebno da znam.
Teško je govoriti o „planovima za budućnost“ ovakve vrste, ali kako vidiš u perspektivi vlastiti rodni identitet i da li ćeš biti spremna da pred svima budeš ono što i jesi?
Veliki sam optimista po prirodi, iako se možda to ne može zaključiti na osnovu svega što sam rekla do sad, ali nisam kriva ja već oni koji su me okruživali i stezali obruč oko mene dok nisam pukla i progovorila o svemu ovome. Vidim sebe kao ostvarenu ženu u potpunosti, sa svim mogućim atributima koje jedna osoba ženskog pola može posjedovati. Ja već jesam žena, ali mnogo toga još treba da se uradi kako bih bila još veća. Faktor koji je definitivno najvažniji od svih jeste upravo okolina, odnosno sredina u kojoj živim, ograničena zbog ograničenih ljudi, na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Sva sreća pa je u Evropi i civilizovanom razvijenom svijetu sasvim normalno biti transeksualna osoba, voljeti i biti voljen bez obzira na sve moguće razlike koje postoje oko nas. Ponosna sam na sebe u svakom smislu, i nadam se da ću uspjeti da do kraja realizujem ono što sam započela, a svaki put kad uradim nešto novo u tranziciji, to za mene predstavlja pobjedu u nizu i eliminisanje prethodnih poraza. To su jačina i snaga koje imam i moram ih održati kako bih bila imuna na potencijalne izazove i neprilike u javnosti.
Da li si se podvrgla ili se planiraš podvrgnuti hormonalnoj terapiji?
Trenutno sam u procesu tokom kojeg bih trebala dobiti potvrdu za hormonsku terapiju od stručnog i specijalizovanog tima u Beogradu. Jedva čekam da počnem s upotrebom hormona jer su oni moj garant za ljepšu i ženstveniju budućnost.
Pretpostavljam da se život trans* osobe u Banjoj Luci bitno razlikuje od života u Berlinu, pa čak i u Zagrebu. Koliko je teško živjeti u manjim gradovima, a biti trans* osoba?
Izuzetno je teško, a pogotovo živjeti u nekom selu u blizini tog malog grada. To za mene predstavlja svakodnevno sukobljavanje sa stvarnošću, koja je brutalno ohola i surova i ne ostavlja prostora za različitosti u svakom pogledu. Ako si kuče koje sluša većinu, onda definitivno prolaziš i imaš svoje mjesto u balkanskom miljeu, a ako digneš glas kao otpor zabranama i ograničenjima, onda si izložen etiketiranjima i raznim vidovima zlostavljanja. Bolje je biti rob koji diže glas svaki put kad mu se stave lisice na ruke nego biti vladar koji nema svoje mišljenje, stav i hrabrost da bude ono što je. Nažalost, živjeti u maloj sredini nosi ogroman teret, pogotovo u mom slučaju, jer kakav je život ako ne smijem biti slobodna i raditi sve ono što želim a da to ne ugrožava druge?! To je život ravan nuli, život isprepleten suicidalnim mislima i bježanjem u mrak jer ne vidim svjetlost na kraju tunela.
Studiraš italijanski jezik i imaš brojna druga interesovanja. Koliko je tvoja tranzicija uticala na sve druge izbore i koliko si uopšte mogla birati?
To je bio moj izbor jer generalno volim učiti strane jezike, posebno romanske. Pored toga, volim psihologiju, novinarstvo i geografiju. To je uži izbor zanimanja i stvari koje me zanimaju i nadam se da ću naći način da se njima bavim, ako ne poslovno onda privatno. Svaki put kad se ispred mene pojavi neki izbor, bude mi jako teško da donesem odluku jer sam vaga u horoskopu i to itekako ima uticaja na mene, od biranja sitnica do velikih stvari kao što je zanimanje. Mislim da sam izabrala nešto gdje mogu istovremeno odlutati ali i biti tu negdje u svom svijetu. Kroz italijansku književnost su prošli mnogi pisci i umjetnici, zatim razne priče koje tako liče na moju. Inače, napisala sam dva romana, oba bazirana na istinitim životnim pričama, i kao da je vrijeme stalo kad sam došla do pisanja trećeg, jer upravo tu je tranzicija imala velikog uticaja i udaljila me od velike strasti, pisanja.
Da li si ranije u vezama pravila izbore koji su kompromisni kako bi se uklopila u heteronormativni okvir i imala manje poteškoća u svakodnevici?
Nikad nisam bila u vezi u pravom smislu te riječi jer čekam da počnem s promjenama, pošto su one donekle presudne za normalno funkcionisanje u društvu koje nema tolerancije za mene i moje sklonosti trenutno.
