(LUTKICE ZA DEVOJČICE: životna priča Čarne Ćosić (1974-2006), Novosadska Lezbejska Organizacija, Novi Sad, 2008.)
Piše: Nikolina Todorović
Publikaciju LUTKICE ZA DEVOJČICE: životna priča Čarne Ćosić (1974-2006), pripremila je Novosadska Lezbejska Organizacija, pod uredništvom Veronike Mitro i Biljane Stanković, u znak sjećanja na jednu od osnivačica i prvih predsjednica ove organizacije – feministicu, spisateljicu, aktivisticu i lezbejku – Čarnu Ćosić.
Ova obimom nevelika knjiga u sebi objedinjuje vrlo intenzivne, raznolike sadržaje: biografija Čarne Ćosić ispisana u prvom licu, u vrlo intimnom tonu, queer poezija Čarne Ćosić, kojom, uostalom, knjiga i započinje, potom pisma njenih poznanica, prijateljica, suborkinja, isječci intervjua iz novinskih članaka, pa sve do intimističkih fotografija.
Na vrlo malom prostoru, dakle, ali sa mnogo ljubavi, prijateljstva i odgovornosti, uspješno je ukoričeno i sačuvano sjećanje na jednu od najautentičnijih lezbejki, feministica i aktivistica na našim prostorima, koja je, kako to ova knjiga potvrđuje, sve svoje identitete živjela – naglas.
Vjerom u lezbejsku otvorenost Ćosić je nastojala, kako navodi, osnažiti mnoge druge žene. Cijelo poglavlje u knjizi, naslovljeno pod Lezbejski identitet, posvećeno je upravo njenim razmatranjima o vlastitom lezbejskom identitetu. I zanimljivo, Čarna Ćosić započinje ovo značajno poglavlje veoma upečatljivo: Ja sam oduvek znala da volim žene. Ja to samo uvek nisam tako zvala (str. 45). U nastavku će ovu izjavu objašnjavati detaljno, navodeći, između ostaloga, da je još od djetinjstva, u periodu odrastanja, bila zaljubljena u djevojčice, osjećala nešto prema njima, da je, na tom tragu, njeno prvo iskustvo sa ženom uopšte i bilo sa jednom od njenih prijateljica u djetinjstvu, odnosno da su prvi put poljubile.
No, svoju prvu djevojku Čarna Ćosić upoznaje sa dvadeset i dvije godine. Ipak, od toga je možda i zanimljivija činjenica da sve to vrijeme nikada za sebe nije izrijekom svrstala u, kako sama definira, kategoriju – lezbejki. Riječ i pojam lezbejka jako dugo nije koristila da bi objasnila svoj identitet. To je bio neimenovani dio nje, piše na jednom mjestu, a potom dodaje: Sa dvadeset i pet sam mogla sebi da kažem: mene žene privlače seksualno i emotivno, ja sam lezbejka (str. 45).
U nastavku će Ćosić objašnjavati zašto joj je u jednom trenutku uistinu postalo važno da postoji i u toj kategoriji, odnosno da se otvoreno imenuje kao lezbejka. U suštini, odgovor na to je već u samom naslovu poglavlja, tačnije u činjenici da je to njeno identitarno obilježje. I to vrlo značajno. Seksualna orijentacija i jeste jedan dio našeg identiteta koji je zaista posebno važan, i koji se, bez sumnje, prelama i utječe na mnoge aspekte našeg života.
Jednako zanimljiv i značajan dio njene ispovijesti o lezbejskom identitetu jeste onda kada progovara o svjesnom momentu u trenutku kada je prvi put izgovorila – Ja sam lezbejka. Naime, Čarna Ćosić jako lijepo osvještava to da, uprkos činjenici da je privlače žene, postoji trenutak u kojem autovanje i otvoreno imenovanje ne predstavljaju samo artikulisanje žudnje, već postaju i politički angažiran čin. Koliko god da su me žene privlačile ja to jesam i birala – piše Ćosić. A birati u ovome slučaju, čini se, znači izabrati progovaranje umjesto šutnje, borbu umjesto skrivanja.
To i jeste posebice važan dio njenog identiteta uopšte – sloboda i otvoreno izražavanje emocija. Veliki dio govora o lezbejskom identitetu Čarna Ćosić posvećuje upravo tome kako mašta o tome da ohrabri i osnaži druge žene da prihvate sebe i žive svoje autentične živote: I imam veliku potrebu da podržim sve lezbejke u svojoj blizini da osvoje bar taj mali deo sigurnosti i mogu sebi da pogledaju u lice i kažu: ja sam lezbejka i to je super! I baš sam ponosna zbog toga! Jer ja stvarno jesam. Ne mogu da zamislim uopšte da mi je frka da hodam ulicom, čak ni sa nekom totalno buč ženom, da se sa nekom držim za ruku ili da se ljubim na ulici. Ja bih volela da nikom nikad nije frka zbog tako nečeg. Ja uvek pokazujem šta osećam (str. 54).
Bilo mi je naročito zanimljivo čitati o tome kako Čarna Ćosić uistinu zagovara otkrivanje, autovanje, nesuspregnutu komunikaciju o orijentaciji; čitati to kako je imala podršku od roditelja koji su se sa njom znali i toplo našaliti o temi seksualne orijentacije, kako su je gotovo svi prijatelji/ice dobro prihvatili, kako nikada nije doživljela nezgodnu scenu na ulici, i slično… U prvi mah mi se, naime, učinilo da je to poprilično nekritički sagledan stav, da postoje toliko komplicirani i tragični razlozi zbog kojih se neki/e od nas nikada ne mogu ili ne usude autovati. Istina je da Ćosić o tome malo piše u ovome tekstu o lezbejstvu, ali ipak na nekoliko mjesta vrlo svjesno i solidarno progovara o tome. Štaviše, daje jako potresne primjere koji se tiču i njenoga života izravno. Na primjer, posebno zanimljiv dio teksta jeste onaj u kojem progovara o tome da je najviše problema u svojim vezama imala zbog činjenice da njene partnerice nisu imale hrabrosti da učine javnim svoj identitet. Ne samo da nisu smjele otkriti vlastitim prijateljima i roditeljima, nego su, kako piše, tražile od nje da ih ne upoznaje sa svojim roditeljima i prijateljima, odnosno da ih ne predstavlja kao – svoju djevojku. Jednake nevolje su se dešavale i onda kada bi Čarna dala neki intervju u kojem spominje djevojku…
Posebno je dirljivo, slijedom toga, što se nakon pažljivijeg čitanja osjeti da to preveliko insistiranje na autanju, zapravo dolazi iz najiskrenije brige i iskrene, ljudske potrebe da se životi pojedinaca i pojedinki ne pretvore u doživotno skrivanje i potiskivanje: Ja imam potrebu da svima kažem, vidite mi postojimo. I ta potreba je više radi nekih drugih žena (str. 53).
Priču o seksualnom identitetu Čarna Ćosić shvata jako ozbiljno, te tim slijedom u ovoj ispovijesti otvara i pitanja poput njenih prvih seksualnih iskustava sa muškarcima, koji su, kako otkriva, bili traumatski. Osim toga, značajno je i to što obuhvata mnoge važne teme seksualnih identiteta – od odnosa sa partnericama do pitanja slobode u vezama, prihvatanja i borbe sa društvom i okolinom.
Lezbejski identitet nije jedina tema ove publikacije. Povrh toga, unutar ove knjige Čarna Ćosić progovara o svome djetinjstvu, o tome kako je neprestano tragala za novim znanjima, putovanjima, ali, osim toga, ovo je i knjiga u kojoj saznajemo o njenim feminističkim i aktivističkim senzibilitetima, borbama, razvijanjima i putevima.
Feminizam je, kako navodi Čarna, za nju, njen vlastiti život i borbu sa njim, bio najvažnija stvar. Feminizam je hepi end – duhovito, ali vrlo slojevito i precizno zaključuje Čarna Ćosić na kraju svoje priče o aktivizmu. Feminizam za nju bio je put do sretnog društva, sretnih žena, sretnih muškaraca, sretnih priča, sretnih država i sretnih domova. Feminizam je podjednako dobar za sve, i to je feministica i aktivistica poput Čarne Ćosić jako dobro osjećala.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
