(Tanja Stupar Trifunović, Zmijštak, Arhipelag, Beograd, 2022.)
PIŠE: Nikolina Todorović
Nakon dva romana Otkako sam kupila labuda (2019) i Satovi u majčinoj sobi (2020), u biblioteci izdavačke kuće Arhipelag nedavno je objavljena i nova knjiga poezije Tanje Stupar Trifunović, nagrađivane bosanskohercegovačke književnice. Riječ je o nevelikoj i snažnoj zbirci pjesama, zaokruženoj u kratki, nesvakidašnji i veoma začudni naziv – Zmijštak.
Nova zbirka autorice Stupar Trifunović ističe se, između ostaloga, i svojom svedenom i čvrstom strukturom. Pjesme su podijeljene u četiri ciklusa: U oštro podne, Zmijštak, Istina je destruktivna sprava, Ispočetka. U svakom od ovih ciklusa može se izdvojiti zasebna tematska dominanta, ali i svi oni zajedno sačinjavaju objedinjenu i kompleksnu cjelinu. Ono što ipak ostaje prepoznatljivo i karakteristično za poeziju Tanje Stupar Trifunović, pa tako i za njenu posljednju zbirku, jeste slojevitost, asocijativnost i sugestivnost jezika, metaforičnost i višeslojnost, te naglašena narativnost unutar pjesama.
Premda je Zmijštak, u prvom planu, usredotočen i ponajviše motivisan preispitivanjem intimističkih sjećanja i toposa, ono što se ponajprije treba podcrtati jeste to da je poezija Tanje Stupar Trifunović uvijek savremena. Drugim riječima, autorica je uvijek i neprestano zagledana u savremeni trenutak i fenomene koji ga sačinjavaju. Sve ono što nas tišti i uznemiruje, žulja i deprimira, kao i sve ono što jesu činjenice doba u kojem živimo, naći će se u poeziji ove autorice.
Kroz kritičku i izoštrenu poetsku vizuru, posebnim senzibilitetom i nervom za opažanje, pjesnikinja predočava sliku modernog društva i trenutka i sve one ključne diskurse oko kojih gravitiramo.
To se možda posebice uočava u ciklusu Istina je destruktivna sprava, koji je u cjelosti posvećen preispitivanju najkompleksnijih društvenih konstrukata kakvi su, na prvom mjestu, na primjer, rat i sloboda, poraženi i osvajači, te, što je još važnije, prividne i vrlo tanane granice razlike između ovih naizgled oprečnih pojmova.
Međutim, pri ulasku u Zmijštak, čitateljice i čitatelje dočekuju tematski posve drugačije pjesme. Naime, ciklus U oštro podne, kojim autorica otvara zbirku, potpuno je posvećen ispisivanju ženske tjelesnosti i žudnje, ali i ljubavi.
Ispipavanje i ispitivanje tijela, tjelesnog spajanja i užitka, uz prisutne homoerotske motive, ali i nježne, veoma slikovite i snažne, momente ispreplitanja, upisivanja ožiljaka u tijelo, međusobnog prepoznavanja, saučesništva, slabosti i ranjivosti – sve su to dominantni motivi prvog ciklusa.
Premda je ovaj ciklus najkraći, on se bez sumnje posebice ističe svojom uspješnom poetskom artikulacijom ženske čežnje, erotike i tjelesnosti. Time što ženu postavlja kao nezasitog subjekta istraživanja i propitivanja vlastitog tijela, pjesnikinja uspijeva otvoriti mnoge važne teme, te otvoreno progovoriti o izloženosti i ranjivosti tijela, istrošenosti, ali i nasladama i zadovoljstvima koje ono sa sobom donosi.
U pjesmi U oštro podne, piše: mi smo jedna drugoj / i svani mi i smrkni mi / jutro je kamen spoticanja / ko si ti u kosti u kosi i iza lica (str. 7). Želja za otkrivanjem i propitivanjem žene, njenog bića i tijela, jedna je od najprisutnijih unutar ove knjige. Jednako tako – želja da se preda ljubavi. Zasigurno jedni od najljepših stihova u ovoj zbirci, jesu upravo oni kojima završava pjesma U oštro podne, a koji govore o ljepoti i neminovnosti predaje: ni u tebi kao ni u drugim osvajačima / nije bilo samilosti.
Glavnina pjesama u ovom ciklusu u sebi sadrži i homoerotske motive, a autorica Tanja Stupar Trifunović, na tom tragu, zaista veoma lijepo i intenzivno predstavlja momente tjelesnog i emocionalnog stapanja između dvije žene. Možda ponajbolje unutar naše regionalne književnosti, ova autorica govori o tome da je dodirivanje izvana uvijek i dodirivanje iznutra, duboko grebanje ispod ožiljaka i intime.
I zaista, Zmijštak je knjiga u kojoj će preispitivanje intime od početka do kraja biti u samom tematskom središtu. Ne samo da autorica ogoljeva tjelesnu i emocionalnu intimu žene, već se u ovoj zbirci dotiče nečega što je usitinu najintimnije, najdublje i najkompleksije unutar svih nas. To je – porijeklo.
Gotovo da je nemoguće zamisliti išta toliko kompleksno kao što su odnosi prema zavičaju i porijeklu. Tanja Stupar Trifunović se u ovoj knjizi bavi upravo tim procjepima unutar nas, načinima na koji se uvijek i neprestano, mislima ili tijelom, vraćamo u zavičaj, te načinima na koji smo uslovljeni porijeklom i mjestom iz kojeg dolazimo ili, možda ipak tačnije reći, iz kojeg gotovo bespovratno odlazimo.
Zavičaj je klupko zmija / ujeda opštim mjestima (str. 19), piše autorica u pjesmi Zavičaj, a ti su stihovi važni za raspetljavanje slike zavičaja kakvu pjesnikinja predstavlja u svojoj zbirci. Prvenstveno, važno je naglasiti da je i sam naslov Zmijštak zapravo naziv mjesta kojeg autorica spominje u svojoj zbirci. To je lokalni naziv za izvor, mjesto na koje se išlo po vodu, u zavičaju kojeg autorica evocira.
Već samo ime mjesta podsjeća na nešto strašno i tamno. Tanja Stupar Trifunović u ovoj zbirci uistinu poropituje tamna mjesta zavičaja. Ona ga, naime, lišava opštih mjesta i stereotipizacije. Tako za nju zavičaj u Dalmaciji više nije samo asocijacija na more, sunce, maslinu, galeba, ali su to i dalje izrazito važni motivi ove zbirke. Međutim, autorica veoma uspješno i poetski zrelo predočava sve te tipizirane motive tako što podastire njihovu realnost – o tome kako peče, o tome kakav je krik, o nedostatku plodnosti, o surovosti i grubosti, unutar prirode i unutar ljudi, ponajprije o tome govori ova zbirka.
Slijedom toga, zavičaj, u ovom konkretnom slučaju, više se vezuje uz gubitak, smrt i najužu porodicu. Stoga će, naravno, sjećanje postati jedan od glavnih pokretača za ponovno obilaženje i dozivanje zavičaja. A u svemu tome – roditelji i porodica kao stubovi tog sjećanja. Nekoliko sjajnih i potresnih pjesama u ovoj zbirci, posebice u završnom ciklusu Ispočetka, govori upravo o kompliciranim odnosima roditelja i djece, starenju, daljini, smrti i nemogućnosti pomirenja sa njom (Nema razloga da se plače za mrtvima, Dugme…).
Nova zbirka pjesama Tanje Stupar Trifunović uveliko je obilježena riječju ispočetka. Zbirka, zapravo, i završava nevjerovatno dirljivim opisom žene koja je umorna stavlila glavu među ruke i osjetila kako joj lice drži primalja (str. 57). Utoliko više, Zmijštak je knjiga koja svojom atmosferom, senzibilitetom i snagom čitateljicama i čitateljima omogućava ono najvrijednije što književnost i poezija nude, a to je da osjete, dožive, primijete, osvijeste, otkriju i iskuse raznolik svijet i kompleksno postojanje – ispočetka.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
