2018. godina za prave LGBT priče?

Autorica Emili Ema Sedlar, tekst prenosimo sa CroL.hr

 

Ova bi godina mogla biti važna za LGBT filmove od kojih su neki obradili i “teže” teme poput “liječenja” homoseksualnosti, stigmatizacije oboljelih od HIV-a, zabranjenih veza… Što to, ako uopće, može promijeniti, razgovarali smo s nekoliko sugovornika iz filmskog miljea.

Brojni su roditelji svojoj djeci, tako, prikazali film “Love, Simon”, priču o srednjoškolcu koji skriva da je gej te se putem interneta zaljubljuje u nepoznatog dečka iz iste škole. Priča je to iz perspektive adolescenta koji pokušava imati normalan život, a istovremeno se suočiti sa svojim identitetom.

Ova je godina donijela i neke mračne teme poput “liječenja” homoseksualnosti, kao u drami “Boy, Erased” i “The Miseducation of Cameron Post”, koji je bio prikazan na Sundance Film Festivalu.

Također, na zagrebačkom Festivalu Tolerancije prikazan je film “Disobedience”, o dvije žene koje se upuste u ljubavni odnos te se suoče s nizom problema jer pripadaju strogoj ortodoksnoj židovskoj zajednici.

Publika može presuditi neautentičnim projektima

Neki su se dokumentaristi odlučili okušati i u nekim drugim strogim zajednicama gdje je homoseksualnost i dalje tabu tema. Takvu priču donosi dokumentarac “Quiet Heroes” koji prikazuje krizu AIDS-a u konzervativnom Salt Lake Cityu, gdje mnogi oboljeli zbog religijskih uvjerenja ne dobivaju pomoć i podršku koja im je potrebna.

Naši nam sugovornici govore zašto misle da je 2018. važna godina za LGBT filmove te što najavljuje.

Armando Ibanez dugogodišnji je redatelj i aktivist koji najviše obrađuje teme poput LGBT prava i imigracije u SAD-u. Mnogim aktivistima je poznat po filmu “Undocumented Tales” u kojem je razgovarao s ljudima koji ilegalno žive u SAD-u. U posljednje se vrijeme okreće LGBT temama, ne samo u dokumentarnim, nego i u igranim filmovima.

“Mislim da Hollywood napokon obraća pažnju na to što mi, publika, želimo gledati na ekranu. Ne zbog društvenih mreža, već zato što imamo i moć tražiti i bojkotirati projekte koji našoj publici nisu autentični. Vidite samo sto se dogodilo sa Scarlett Johansson ili filmom ‘Stonewall’ Rolanda Emmericha”, kaže Ibanez i ističe kako on nije jedini koji tako razmišlja. Slično misle i drugi filmaši.

Također, Ibanez je priznao kako mu je trebalo dosta godina da počne govoriti o svojoj seksualnosti, pa je sve dotad patio od depresije i anksioznosti. “Živimo u svijetu gdje nam ljudi uglavnom govore da ne smijemo postojati. Putem filma i pričanja priča možemo svojim ljudima reći da se ponosimo time što jesmo te da nema ničeg pogrešnog u našim emocijama i identitetu”, istaknuo je Ibanez.

“Freddy se nije oženio jer je bio zaljubljen u dečke”

Glumica Ina koja inače dolazi iz Splita, a radi u New Yorku kao teatrologinja, prikazala je film “Love, Simon” svojoj osmogodišnjoj unuci i ispričala kako ju je pripremila za film te kakve su bile njezine reakcije.

“Pošto moja unuka, zajedno sa mnom, obožava Freddyja Mercuryja, ja sam joj objasnila da se Freddy nije oženio jer je bio zaljubljen u dečke. Tumačila sam joj kako nije bitno kakvu osobu voliš, kakvog je izgleda ili spola, bitno je da postoji prava ljubav”, ispričala je Nina.

Dodala je kako joj se unuka veselila filmu, te su dugo poslije analizirale protagoniste. “Unuka mi je stalno bila tužna tijekom filma, jer Simona nitko nije razumio , jer je drugačiji od ostalih. No tu sam joj govorila kako je poruka filma da se ne treba bojati niti sramiti ono što jesi i tko si”.

“Samo se kukavice boje istine, a ovaj film govori kako se nije lako suočiti s istinom, iako se ta istina nalazi u nama samima”, poručila je.

LGBT filmovi mogu razbijati stereotipe, ali i potaknuti stigmatizaciju

Marco Castro Bojorquez meksički je aktivist i redatelj koji se, kao i Ibanez, bavi aktivističkim temama u filmu te promicanjem glasa manjina u medijima.

Smatra da filmovi LGBT tematike mogu razbijati stereotipe, ali i potaknuti stigmatizaciju ako ih produciraju ljudi s nedovoljno kulturnog razumijevanja: “LGBT osobe su na filmu češće pogrešno nego ispravno prikazane. Zato je Ibanezov projekt ‘Undocumented Tales’ savršen primjer filmova kakve bi ljudi trebali gledati, pa njegov rad doživljavam kao prozor u oslobođenje”.

Devedesetih je, prisjeća se, mrzio queer filmove jer je mislio da su “užasni”. U to je doba volontirao za Frameline, međunarodni LGBTQ filmski festival u San Franciscu. Danas snima filmove kojima, smatra, bolje prenosi poruke i pozive na akciju: “Usprkos aktualnoj američkoj administraciji i anti-LGBT agendi, queer zajednica se ne da, a film može biti efikasan alat za borbu protiv nepravde u svijetu.”

Njegov idući projekt govori o majkama koje su izgubile djecu zbog nasilja, samoubojstava ili HIV/AIDS-a, a kaže kako se nada da će ubuduće vidjeti više filmskih ostvarenja koja se bave temama transrodnosti, kao i da će biti više programa koji podržavaju transrodne filmaše.

Komentari

komentara