Bitno je ulagati u kapacitete trans zajednice

Piše Mirza Halilčević

Vidljivost transrodnih osoba svakako je jedna od tema koja bi načelno trebala da ima svoje mjesto u javnom diskursu. Situacija je takva da se često za to mjesto treba izboriti ponekad pa i unutar samog LGBTIQA pokreta. S tim u vezi jednako je važno govoriti i o privilegijama i potencijalnoj solidarnosti i prostorima gdje bi se ona mogla manifestirati. Nemali je broj primjera represivnih politika i opstruisanja koja se događaju na više nivoa, a samo jedna od tih svakako je nedavni slučaj zabilježen prilikom pokušaja organiziranja ulične akcije povodom Međunarodnog dana vidljivosti transrodnih osoba. Podsjećanja radi, tada je aktivistima/kinjama Sarajevskog otvorenog centra onemogućeno okupljanje pod izgovorom kako je riječ o neprimjerenom događaju. Takvi podaci samo dokazuju kako je kulturna stigma vezana za ovo pitanje još uvijek izrazito postojana i isključiva.

Povodom Međunarodnog dana vidljivosti transrodnih osoba, u prostorijama Sarajevskog otvorenog centra održana je i diskusija Živjeti transrodnost u BiH i državama regije. Diskusija je organizirana s ciljem razmjene iskustava, dijeljenja pozitivnih praksi, izazova, političkih i svakodnevnih, a opet sve s ciljem što sistematičnijeg unaprijeđenja kvaliteta života transrodnih osoba. Iz Crne Gore na diskusiju su doputovali Hana Konatar i Jovan Džoli Ulićević, iz Hrvatske Arijan Kajtezović, a svoju priču i iskustva podijelila je i Elena, transrodna osoba iz Bosne i Hercegovina, dok je moderator diskusije bio Isić Liam, transrodni aktivista. Gosti/šće su nesebično dijelili svoja iskustva spoznajnih procesa, tranzicije, socijalnih izazova, te iskustva rada sa trans zajednicom. U duhu diskusije o radu i teškoćama poveo se i razgovor o sveopćoj posvećenosti, vrijednosti, pomacima, isplativosti i u konačnici o življenju trans identiteta u njegovoj punini i cjelovitosti.

Početkom diskusije svi okupljeni i zainteresirani imali su priliku da čuju i kako su tekli procesi spoznavanja transrodnih identiteta, odnosno, kako je to tada izgledalo, mimo današnjeg poznavanja rodnih i kvir koncepata.

Koliko se ja sjećam, meni su oduvijek branjene ružičaste sveske koje sam kao dijete htjela da nosim u školu. Meni je to vjerovatno bio moj neki način prepoznavanja, ali dobro se sjećam da mi je tada rečeno da se radi o sveskama za djevojčice koje ipak nisu za mene. Pored toga se sjećam i da sam strašno htjela da prvi dan škole na oči stavim i kreon, pa su mi i to branili, ali sam ja to svejedno nekako uspjela izvesti, da bi me poslije učiteljica poslala da to operem. I sve je bilo tako, na nivou nekih izleta i igrica, sve do prvog Transpozijuma. Tad su mi stvari postale mnogo jasnije. Ispričala je Hana Konatar.

Recimo, ja sam se u tinejdžerskom periodu počeo intenzivno osjećati loše. Uzimao sam alkohol i prolazio sam tu neku svojevrsnu fazu autodestrukcije. I znam da sam jednom prilikom, po prvi put, nakon neke izvjesne burne noći uzeo da čitam novine koje inače nikad ne čitam, da bi se dogodilo da sam naišao na prvu javnu priču o transrodnosti ikada ispričanu u Crnog Gori. Bilo je to iskustvo transrodne osobe napisano na dvije čitave stranice. I sjećam se da su mi se tad počele paliti lampice, tad je mogao bih reći krenuo taj spoznajni proces, ili moguće imenovanje procesa... Objasnio je i Džoli.

Kako je svako iskustvo autentično i ispreplitano najrazličitijim faktorima, od dobnih, rodnih, preko klasnih i socijalnih pitanja, pa sve do kulturnih i političkih, ova diskusija bila je pravo iskustveno bogatstvo. Kako je svako od gostiju imao priličnu zanimljivu pozadinu, naročito je bilo zanimljivo pratiti kako i na koji način se razvija ili razlikuje priča ovisno od utjecaja koji se vežu za istu. Arijan, jedan od gostiju, imao je priliku da odrasta i živi u Bihaću, Kanadi i Zagrebu u kojem se trenutno i zadržao. Kako kaže obzirom da je i bio dijelom LGBT pokreta imao je priliku čitati i istraživati o transrodnim identitetim, što je dijelom učinilo i da započne sa svojim preispitivanjem, mada, kako je ispričao, jednako mu je bio i značajan događaj gdje je u Bihaću sa svojim rođakom snimao šaljive klipove u kojima je tada imao ulogu repera – muškarca. Kako kaže, reperski angažman ga nikada nije nešto naročito privlačio, ali nije mogao kriti oduševljenost onim što je vidio u klipu, odnosno, onim što je on predstavljao i ono što bi on mogao biti. Neposredno je poslije toga i uz svo istraživanje, snalaženje na internetu otišao i na prvu radionicu namijenjenu transrodnim osobama. Izdvaja, kako je to ujedno bio i njegov prvi susret uživo sa drugim transrodnim osobama, što je, kako se pokazalo poslije, imalo značajnu ulogu u daljem procesu spoznavanja i prepoznavanja.

Tema aktivističkih uspjeha i pomaka skoro da je bila jedna od primarnijih, no, ono što se učinilo zanimljivim jeste i mogućnost uviđanja različitih kulturnih, ali i dobnih razlika i prilika. Elena, transrodna žena iz Sarajeva, koja je kako objašnjava odrasla nedaleko od prostorija SOC-a, još je kao dijete krišom uzimala mamine haljine i oblačila ih kad niko ne bi gledao. Elena danas ima nešto više od šezdeset godina, što značajno mijenja perspektivu iz koje ona posmatra priču o transrodnim identitetima. Kako se prisjeća, mama ju je tada podržavala, a danas je podržava i njena supruga. Elena nema straha i ne boji se izaći na ulicu u odjeći koja čini da se osjeća udobno i ugodno, bilo da je u dugoj haljini ili miniću, mada, kako primjećuje, čini se da su ipak današnje generacije u odnosu na nju u velikoj prednosti. Poslije mnogo godina stagniranja, slomova, nejasnoća, te pored redovnog života, partnerske i roditeljske  uloge, trebalo joj je mnogo vremena da pronađe prave informacije i da imenuje svoje potrebe i izazove. Elena je podijelila i brojna iskustva sa kojima se suočavala kao žena. Događalo joj se da su je pratili, prijetili, dobacivali, ali ona naglašava, uvijek je svoj transrodni identitet živjela promišljeno i svjesna okoline u kojoj se nalazi.

Kako se pitanje o transrodnim identitetima usko veže i za aktivistička pitanja i ponekad nemjerljive rezultate, tema političkih izazova navela je i ovaj put goste i gošće da podijele svoja iskustva kada je riječ o radu sa zajednicom i pomacima koje ne uočavaju, odnosno, uočavaju.

Ja zaista imam osjećaj da se stvari mijenjaju. Čini mi se bitnim za napomenuti da i mi ponekad živimo u svom aktivističkom zvonu, pa često ne vidimo taj odnos i perspektivu koja se događa izvan. S druge strane, bitno je jednako i znati recimo da se sa LGBT aktivizmom u Crnoj gori počelo 2010 godina, te da je osam godina kasnije zaista učinjeno mnogo toga i na nivou zajednice, ali i na širem planu. Ponekad je dobro koliko je to moguće izmaći se i biti objektivni posmatrač, to vraća nadu. Objasnila je Hana.

Iako svjesni svojih kapaciteta i resursa, ono oko čega su se svi složili jeste da je najbitnije ulagati u kapacitete trans zajednice i promišljanje iste. Bitno je znati šta je u kom momentu bitno za zajednicu, imati integrisanu sliku o istoj i promišljati socijalne politike. Događa se i to da je nedostatak ljudstva ponekad veliki problem, te da veliki dio birokratskog posla onemogućava aktiviste/kinje da se na najbolji mogući način otvore zajednici i stave na raspolaganje. Kako je Arijan poentirao, bitno je za trans zajednicu otvoriti prostor, omogućiti im resurse i prepustiti njima da biraju instrumente i načine na koji će se svako ponaosob boriti protiv represije. S druge strane, čini se bitnim za izdvojiti i činjenica da organizacije s trans predznakom bilježe i kontinuirani rast osoba koje se pojavljuju i javljaju za savjet, podršku i pomoć. Organizacije tog tipa često nude i psihološko savjetovanje, ali i vršnjačko, što se i pokazalo kao potrebno i bitno, te je u vezi s tim značajno i za izdvojiti i da organizacije civilnog društva postaju prepoznate kao sigurno mjesto i servis koji omogućava adekvatnu podršku.

Kraj diskusije obilježilo je i pitanje o potencijalnoj selidbi, mogućoj prekvalifikaciji ili ostajanju. Za sada je kako stvari stoje situacija pozitivna. Trans zajednica može još uvijek računati na potencijale ovih aktivista/kinja. Kako su istakli, oni/e vole svoj posao, vole svoje zajednice, i čini im se jednako bitnim i da ostanu u sredinama u kojima jesu, da vide koje su to promjene koje mogu napraviti u istima. Nemaju namjeru mijenjati svoju trenutnu okupaciju, osim potencijane mogućnosti bavljenja drugim tipom ljudskih prava, mada, ne bi se bunili ni kada bi prepoznali ni neke nove ljude koji bi bili spremni preuzeti dio obaveza i odgovornosti.

Komentari

komentara