Filmovi o LGBTI iskustvima nisu žanr ili kafa pa da ih se preferira ili ne

Foto: Fortissimo Films

Piše: Mirza Halilčević

Filmove o LGBTI iskustvima ne bi trebalo raditi bez ozbiljnije istraživačke pripreme. Niti bi se iko trebao osjećati pozvanim da daje paušalne komentare o filmovima koji tematiziraju živote LGBTI ljudi. Filmovi o LGBTI osobama nisu žanr, niti su stvar žanrovskih preferencija. Životi LGBTI osoba nisu kafa pa da se kroz filmsku umjetnost prema njima izražava naklonjenost ili nenaklonjenost. Rad sa LGBTI iskustvima, bilo kroz film ili bilo koji drugi medij, zahtijeva razumijevanje homofobije, seksualnosti i diskriminacije. Jedino takav pristup može se smatrati profesionalnim i, u drugu ruku, društveno angažiranim. Film je svačiji medij, a umjetnost, da bi zadržala svoju primarnu funkciju, mora ostati društveno osviještena i angažirana.

Na zatvaranju ovogodišnjeg Omladinskog filmskog festivala u Sarajevu prikazan je film Closet Monster, koji predstavlja pravi mali rudnik simbolizma. Radnja filma prati odrastanje, kao i period seksualnih oscilacija centralne figure – Oscara Madlya (Jack Fulton – sedmogodišnji dječak). Režiser Stephen Dunn suptilnom dramskom naracijom publiku vodi u međusvjetove fantazije i apstrakcije, gdje svojim pomalo melanholičnim, a opet oštrim diskursom, dekonstruiše pojmove seksualnosti i osjećanja koja se za nju vežu. (Nastavak teksta sadrži spoilere o filmu!)

Dunnu bi se moglo zamjeriti što je o homoseksualnosti počeo govoriti iz perspektive disfunkcionalne porodice. Jedna od prvih scena filma jeste svađa Oscarovih roditelja što je, kako će se poslije i vidjeti, samo najava razvoda koji će uslijediti. U svom dječijem maniru, Oscar pokušava spriječiti majčin odlazak, što mu ne polazi za rukom, te svoj život nastavlja provoditi uz oca – Petera Madlya (Aaron Abrams). Naravno da u ovom slučaju nije isključeno da se i roditelji LGBTI osoba razvode, no uz predrasudu da je homoseksualnost posljedica lošeg odgoja, moglo bi se reći da je Dunn ovom motivu prišao pomalo neoprezno, pa skoro i stereotipno, obzirom da je u nastavku po obrascu socijalne stigme samohrane roditelje prikazao kao neuspješne i destruktivne u svom odgojnom svojstvu. Dunn će se u nastavku filma seksualnošću baviti pomalo sporadično, sve češće pozivajući u pomoć apstraktne motive, brutalnost i nestabilnost Oscarove podsvijesti.

U svijetu sveprisutnog vršnjačkog nasilja Oscar će se ubrzo sresti i sa tretmanom homoseksualnosti koji će ga surovo pratiti kroz njegov ostatak seksualnog razvoja. Svjedočenje silovanju metalnom šipkom ostati će scena urezana u podsvijesti ovog mladog dječaka. U ozračju vlastite zatečenosti otac će sedmogodišnjem Oscaru reći kako se sve to dogodilo jer je pretučeni dječak bio gej. Kakvo hibridno kreiranje potencijalnog zapleta!

Ulogu Oscara u adolescenciji utjelovljuje Connor Jessup. Prekretnicu ovog perioda predstavlja njegovo upoznavanje sa radnim kolegom Wilderom (Aliocha Schneider). Wilder će kod Oscara probuditi vibracije već pri prvom susretu, tražeći od njega da mu posudi svoju radnu majicu. Vraćenu majicu Oscar će nesmotreno mirisati nesiguran u ono što miris Wilderovog tijela budi u njemu. Samozadovoljavanje u toaletu Oscar će stimulisati guranjem majice pod nos pokušavajući da što intenzivnije da osjeti Wilderov miris. U trenutku kada ga preplavljuju valovi zadovoljstva u Oscaru će se otvoriti krletka seksualne mašte za koju ni ne sluti da krije upravo – metalnu šipku. Na prelazu u svijet apstrakcije u Oscaru se budi ono za što je vjerovao da je davno potisnuo – osjećaj krivice i mogućnost da se bude kažnjen za homoseksualno uživanje. Hirurškim rezom Dunn ovdje bez imalo dvojbe prelazi u svijet LGBTI mazohističkog preispitivanja koje se temelji upravo na uskraćivanju seksualnog zadovoljstva ili općeg zadovoljstva izazvanog življenjem u skladu sa seksualnim identitetom. Ekspresija autohomofobije, vizuelno potpomognuta apstraktnim motivima podsvijesti, u ovoj sceni ostvaruje svoj puni potencijal.

Pored seksualne zbunjenosti, moglo bi se reći da Oscara prate i drugi ormari. Ormar pun majčine odjeće u očevoj kući također može predstavljati čudovište iz naslova filma. Emotivno čudovište s kojim se treba suočiti. Dunn je zaista oštroumno, pa skoro i pomalo “hinjski”, iskoristio termin ormara kao prostora skučenih emocija i neosvijetljenog prostora. S namjerom ili ne, ovdje se izuzeta majčinska figura nameće kao izazov za prevazilaženje, što je skoro pa frojdovska teza o ulozi majke u odrastanju svake osobe. Oblačeći majčinu jaknu i navlačeći njenu šubaru na glavu, Oscar pristaje na izazov zvani “utjecaj roditeljskih odnosa na moj razvoj”. Tako maskiran u sebe on odlazi na zabavu na koju ga je Wilder ranije pozvao.

Film Closet Monster bi se bez sumnje mogao interpretirati danima, od čega bi i Oscarovo prvo seksualno tjelesno iskustvo moglo predstavljati simboličan motiv za analizu. Sigurno da bi bilo zanimljivo pokušati obraditi utjecaj psihoaktivnih supstanci uslijed prvog seksualnog zadovoljstva. Ili submisivnost koju Oscar utjelovljuje i apstraktnost metalnih šarafa koje povraća nakon seksa… Ipak, svim imalo zainteresiranim preporučujemo gledanje filma, a u nastavku teksta donosimo i kratak razgovor sa Kenanom Musićem, direktorom i selektorom Omladinskog filmskog festivala Sarajevo.

Kenan Musić, selektor OFF-a

LGBTI.ba: Koji su selektorski principi Omladinskog filmskog festivala Sarajevo?

KENAN MUSIĆ: Omladinski Film Festival Sarajevo za cilj ima prvenstveno i jedino: promociju mladih filmskih profesionalaca, nebitno kakve su njihove tematike. OFF je zahvaljujući kvaliteti svog programa, ali i naporima da se stvori jedinstven Festival namijenjen isključivo mladima, postao platforma koju mladi autori, ali i publika posljednje tri godine ne zaobilaze i prepoznaju kao novi “meeting point” za sve generacije.

Kreiranje naših selekcija nije uvjetovano ničim osim kvalitete priče i filma. Nismo od onih festivala koji će u svoj program uvrstiti i promovisati sve teme samo da bi se svima dopali i zadovoljili balans ili time prikupljali sredstva interesnih vladinih ili nevladinih organizacija. Ne podilazimo publici ili manjim ili zapostavljenim grupama, ali imperativ nam je promovisati slobodu govora, izražavanja i izbora bez ikakvog potenciranja da li je nešto ispravno ili ne.

LGBTI.ba: Otkud ideja za prikazivanje filma Closet Monster na OFF-u?

KENAN MUSIĆ: Film Closet Monster nije selektovan zbog svoje tematike, ali je selektovan kao jedan od dva filma glumca Jessupa, koji tumači glavnu ulogu i to u programu “Best of Connor Jessup”. Ovo je program koji se kod nas održava već treću godinu. Film Closet Monster je jaka i dramatična priča sa jakom i jasnom porukom. Urađen je genijalno, skoro pa savršeno. Veoma diskretno i kroz light motive i metaforička sredstva ukazuje na problem i bavi se tematikama koje su očito problematične i u drugim državama svijeta, a ne samo u Bosni i Hercegovini. Govorimo o filmu pobjedniku Toronto Film Festivala i o filmu o kojem su mladi ljudi rekli da mijenja poglede na ovakve teme.

LGBTI.ba: Koliko je bitno imati ovakve filmove na omladinskim filmskim festivalima?

KENAN MUSIĆ: Bitno je imati filmove koji promovišu mir, ljubav i toleranciju. Bezobrazno i bezobzirno je imati filmove koji će konstantnim prikazivanjem i promocijom stvoriti utisak kao da se vrši agresivna propaganda jedne ili druge opcije. To ne mislim samo za LGBT, već i za druge tabu teme našeg podneblja. Meni je bezobrazno i bezobzirno kada mi neko pušta horore ako ih ne volim. I tako posmatram svaki vid druge različitosti i nametanja, a koje nastaje kada se nema mjere u promociji ličnih stavova i izbora. I to je nešto što bi festivali trebali znati balansirati, a nama to sad za sada ide dobro.

LGBTI.ba: Kakav je bio ostatak programa OFF-a?

KENAN MUSIĆ: Naš festival nijednu od tema ne tretira kao tabu temu jer sam ja, kao selektor festivala, mišljenja da nijedna od ovih tema ne može biti tretirana izolovano i posebno, jer se samo tako onda u društvu bude averzija i pogrešan stav. Agresivno potenciranje problema i konstantno isticanje istog kao rezultata nedemokratskog i tradicionalnog društva stvara još veću averziju i odbojnost kod ljudi. Upravo iz tog razloga naš festival sve, ali baš sve teme – ugroženost Roma, nasilje u porodici, vršnjačko nasilje – tretira isto, i zato ne volimo praviti spektakl od toga što je OFF zatvorio film koji govori o LGBT populaciji. Svakako, za informaciju – OFF je ove godine u glavnom takmičarskom programu predstavio još tri filma sa ovom problematikom i to upravo iz razloga što kao imeprativ držimo promociju slobode govora i ličnog izbora, ali se ograđujemo od propagandnih materijala i nametanja nečijeg izbora drugima.

Na kraju dana, ni umjetnici/e i kulturni radnici/e nisu oslobođeni/e moralnih građanskih odgovornosti, niti oni kao takvi predstavljaju izolovani dio društva. Umjetnost bi trebala da bude u službi građana/ki, a ne u službi pojedinaca/ki koji će je zloupotrebljavati za odbranu ličnih stavova. Bitno je uslijed svega zadržati građansku trezvenost kao moralni imperativ, jer je samo tada moguće stvarati umjetnost za ljude, za građane i građanke.

Komentari

komentara