Ima izać’, nema nazad

Izvor: Bona časopis
Foto: Martina Salov

Ovaj osvrt pišemo iz dva razloga: da proslavimo historijski trenutak u kojem je naš grad bio istinski naš, i da namaštamo budućnost u kojoj taj osjećaj solidarnosti i pripadanja nije samo trenutan.

Historijski trenutak

Bh. povorka ponosa nije bila jedan savršen momenat, već niz momenata koje smo po samom završetku Povorke prepričavale jedna drugoj, da se uvjerimo da nismo sanjale, namaštale ili umislile: od starijih ljudi koji su nas pozdravljali sa svojih balkona, preko djece koja su nam sa prozora slala puse, do djevojaka koje su pored nabildanih, homofobnih muškaraca skakale i mahale iza stakala tržnih centara – ljubav koju smo osjetile dala nam je osjećaj nepobjedivosti.

Sve smo skupa djelovale kao dio dobro uhodane mašine, i učesnici i učesnice Povorke, nas oko 3.000, koji smo skupa koračali okruženi mnoštvom duginih boja i transparenata, i novinari koji su svoj posao radili uglavnom odgovorno i profesionalno, i policija koja je bila dovoljno neupadljiva da smo mogle zamisliti budućnost u kojoj nema potrebe za militarizacijom Povorke. Sve ovo, stanovnici i stanovnice koji razumiju potrebu Povorke ponosa, hiljade učesnika i učesnica, infrastruktura koja ih podržava, ne bi bilo moguće bez drugarica koje su mjesecima bile na prvoj liniji borbe, koje su rizikovale svoju bezbjednost i tjelesni integritet, koje su svoje vrijeme, mentalnu i emocionalnu energiju posvetile organizaciji Povorke, koje su istupale u medijima, koje su primale prijetnje, koje su prkosile, mjesecima, odvažno i odlučno. Bez njih, bez njihove hrabrosti, rada, ustrajnosti i ljubavi, Povorka ne bi bila ono što smo iskusile: ne bi bila toliko borbena i politična.

Ovom im prilikom, zato, želimo reći:

Drugarice iz organizacije, hvala vam! Hvala vam jer smo na jednom mjestu vidjele sve hrabre, prkosne žene koje volimo i kojima se divimo. Hvala vam što ste u Povorku uključile čitav niz političkih poruka, što ste pozvale na zaštitu izbjeglica koje ginu na našim ulicama i granicama uslijed nebrige domaće vladajuće elite. Hvala vam što ste zagovarale radnička prava i prepoznale da je bez klasne pravde nemoguće izgraditi bolji svijet, što ste uzvikujući parole poput “Park je naš!” skrenule pažnju na masovno oduzimanje naših javnih prostora. Hvala vam što ste govorile o reproduktivnim pravima. Hvala vam jer je vaša vizija budućnosti i boljeg društva istinski transformativna, jer pravda o kojoj sanjate nije pravda za nekolicinu, već pravda za sve. Hvala što ste stvorile prostor ne samo za nas, već i za jednu novu vrstu političke imaginacije.

Drugaricama iz Rukovodstva Sindikata radnika trgovine i uslužnih djelatnosti, hvala vam! Vaša podrška je bila historijska i nemjerljivo bitna. Pokazale ste nam šta je istinska solidarnost, a odgovornost je na svima nama da pratimo vaš put i skupa gradimo mreže otpora.

Drugarice iz drugih gradova i država, hvala vam! Hvala vam što ste dijelile svoja iskustva i znanje, što ste putovale, donosile transparente, zastave i zagrljaje. Hvala vam što ste stajale s nama, rame uz rame, i borile se za grad koji je i vaš.

Drugarice iz drugih generacija, hvala vam! Hvala na desetljećima neumornog rada. Društvo kakvo imamo, sa svim svojim manama, je ipak bolje i pravednije zbog vaše borbe. Znanje koje imamo, o feminizmu, aktivizmu, ustrajnosti koja ne zna za malodušnost, imamo zahvaljujući vama. Zahvaljujući vama ostajemo nepokor(e)ne.

Drugarice sa ulice, prozora i balkona, hvala vam! Svima koje su šetale sa nama – hvala vam na prkosu. Dale ste nam osjećaj da je u ovom gradu naša predanost slobodi jača od straha. Svima koje su mahale sa svojih balkona i prozora – hvala vam na podršci. Dale ste nam osjećaj da u ovom gradu još uvijek volimo ljubav, više nego se bojimo posljedica mržnje.

Izašle smo, nema nazad

Iskustvo nam govori da kapitalizam kooptira i komodificira progresivne pokrete, da zavadi pa vlada, da pokida veze solidarnosti i uvjeri nas da je lakše i važnije dobiti individualne bitke, nego kolektivni rat. Ova Povorka, prva do sada, bila je prepuna potencijala za istinske promjene i mogla bi transformisati način na koji se borimo za našu budućnost. Ono što slijedi je nekoliko redakcijskih razmišljanja o putu naprijed i o mogućnostima da očuvamo političnost i borbenost Povorke.

Smatramo da je iznimno važno u javnosti afirmisati presudnu ulogu žena u organizaciji bh. Povorke ponosa. Nije nam namjera zaglibiti u jeftine politike identiteta i pretvarati se da su “žene” ideološko-politički homogena grupa. Ali želimo istaći razliku između prisutnosti ženskih glasova prije i poslije Povorke. Žene su bile većina u Organizacionom odboru, najviše i najčešće su istupale u medijima u periodu od aprila do septembra, i najviše nasilja bilo je usmjereno protiv njih, posebno onih žena koje svojim izgledom i djelovanjem odstupaju od patrijarhalne, heteronormativne matrice. Ne treba zaboraviti da su desničarski skupovi protiv javnog okupljanja LGBTIQ zajednice u svojoj suštini bili ekstremno mizogini i antifeministički. Kontrast ovoj naglašenoj vidljivosti žena u visokorizičnom periodu prije Povorke je njihovo skoro pa potpuno odsustvo u medijskom prostoru posvećenom analizama ovog događaja. Većinu tekstova i polemika potpisuju novinari – neki koji su prisustvovali Povorci, neki koji nisu – uglavnom fetišizirajući liberalni duh tolerancije, kao da je ona prirodna pojava koja je naprosto isplivala na površinu 8. septembra, a ne rezultat mukotrpnog rada mnogobrojnih žena bez kojih Povorka ne bi bila moguća. Dok su narativ prije Povorke krojile uglavnom žene, reakcije na Povorku nameću heteroseksualni muškarci. Hipervidljivost heteroseksualnih muškaraca kao mislilaca, polemičara, analitičara i autora odraz je generalnog stanja u medijskom prostoru koji je još uvijek skoro isključivo muški i duboko heteronormativan. Pisanje i polemisanje o Povorci ponosa postalo je samo još jedna prilika da se autor ideološki pozicionira unutar medijskog prostora (kao tradicionalista, liberal, antifašista – ali ne izlazeći, pritom, iz patrijarhalne matrice), bez bilo kakvog ozbiljnijeg političkog angažmana. Nadamo se da ćemo ovim tekstom pokrenuti razgovor o feminističkom krojenju javne diskusije oko značaja i budućnosti LGBTIQ aktivizma, a ujedno želimo pozvati i urednike, novinare, analitičare da svoj prostor otvore za feminističke glasove i djelovanje.

Trenutno se među članovima i članicama Organizacionog odbora, te svima koji su pružili podršku Povorci ponosa, mogu primijetiti dvije struje: jedna koja teži gorepomenutoj liberalnoj komodifikaciji protesta LGBTIQ zajednice, i druga koja želi da Povorka ponosa postane sredstvo kojim ćemo se boriti protiv svakog oblika eksploatacije. U nastavku je naš skromni doprinos naporima da se očuva političnost Povorke:

Ne smijemo nasjesti na priču da je najteži bio prvi korak, da je trebalo samo probiti led, te da će od sada organizovanje Povorke ponosa biti stvar formalnosti. Naprotiv, sljedeće godine treba očekivati žešći i organizovaniji otpor. Ako smo mi nešto naučile, naučili su i oni. Onaj ko uzme slobodu zdravo za gotovo, obično je i izgubi. Ovo nije ni izblizu kraj naše borbe, već njen početak.

Ne smijemo dopustiti da Povorka postane ljudskopravaški ili korporativni događaj, na kojem će se političari dičiti napretkom na polju ljudskih prava, a istodobno promovirati ekonomske i zakonodavne reforme čiji je jedini cilj još veće osiromašenje i obespravljenje svih ljudi u BiH.

Povorka ponosa ne smije postati stjecište urbane elite koja će koristiti taj događaj da se odvoji od “onih” neukih i nedovoljno obrazovanih. Ne smijemo dopustiti da se Povorkom diče desničarske i liberalne (što će reći – desničarske) stranke koje će iskoristiti Povorku kako bi se busale u prsa tobožnjom tolerancijom Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Mi ne trebamo težiti toleranciji, tj. pukom trpljenju, već slobodi u njenom najradikalnijem obliku, slobodi koja ukida sve hijerarhije i ujedinjuje nas u zajedničkom traganju za pravednim životom.

Ne smijemo dopustiti da Povorka bude event stranih ambasada i time se ustoliči kao dio kolonijalne politike zapadnih sila na Balkanu. Moramo podsjećati, stalno (kao što je to urađeno na samom kraju Povorke), da borba za slobodu nije nikakva zapadna novotarija, već najslavniji i najvredniji dio naše historije. I da tradicija borbe traje i danas, u mjestima širom BiH gdje se ljudi, uprkos svim ispraznim floskulama o letargičnosti i apatiji, grčevito bore za svoje zajednice.

Podrška Sindikata radnika trgovine i uslužnih djelatnosti je presedan i Povorka bi se trebala razvijati u smjeru sklapanja savezništva sa radništvom. Za početak, na primjer, ovih dana rudari iz Breze i Zenice demonstriraju na ulici i štrajkuju glađu u rudnicima. Njihova borba mora biti i naša, i stajanje uz njih mora biti prvi korak ka izgradnji solidarnije mreže otpora kapitalizmu i klerofašizmu.

Drugarski,

Marina i Selma

Komentari

komentara