INTERVJU: Conor Horgan: Film o Panti Bliss je o tome kako lično jeste političko

Razgovarala: Redakcija
Foto: Conor Horgan, Blinder Films

Ovogodišnji, drugi po redu, Sarajevo Irish Festival, koji će trajati od 16. do 18. marta, bit će otvoren dokumentarnim filmom The Queen of Ireland koji prati životno putovanje Rorya O'Neilla, odnosno drag performerke, kraljice svih kraljica Irske i slučajne aktivistkinje Panti Bliss, od malog grada u Irskoj do svjetske pozornice. Tim povodom smo za LGBTI.ba porazgovarali sa rediteljem filma, Conorom Horganom koji je govorio o procesu snimanja, referendumu o bračnoj jednakosti u Irskoj koji je bio jedna od centralnih tema filma, te o tome šta očekuje od prikazivanja u Sarajevu. Ovaj film, koji je osvojio nekoliko nagrada, će biti prikazan u četvrtak, 16. marta, na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, s početkom u 19:30, a ulaz je besplatan.

LGBTI.ba: Kako je nastala ideja da snimite dokumentarac o Panti Bliss? Kako je Rory reagirao na tu ideju?

CONOR HORGAN: Poznavao sam Roryja skoro 15 godina, prije nego što smo ga kontaktirali s idejom da napravimo dokumentarac. Ustvari, ideja je došla od producentice Katie Holly. Upravo smo završili snimanje našeg prvog zajedničkog igranog filma, koji je prije nekoliko godina prikazan u Beogradu u okviru Beogradskog irskog festivala, a koji se zvao 100 jutara. Dakle, upravo smo završili taj film i razmišljali šta bi dalje mogli, a ona je znala da ja Roryja poznajem od ranije, jer sam radio fotografije s njim za izbor Alternativne Miss Irske, što je jedno natjecanje u ljepoti, a to sam radio već nekih 15-16 godina. Izbor je ustvari velika dobrotvorna zabava na kojoj se prikupljaju sredstava za borbu protiv HIV-a i AIDS-a, koju sam ja fotografisao svake godine i na taj način davao doprinos njenom cilju.

Rory i ja smo tako već imali dobar profesionalni odnos, a ja sam imao iskustvo u pravljenju fotografija na kojima je on izgledao lijepo, te sam ga pitao da li bi bio za to da ga snimamo. Na početku je dosta oklijevao jer je veoma lijepo odgojen mladić, i kao većina lijepo odgojenih irskih mladića, imao je i irsku majku, i mislim da se plašio da ona ne bi bila oduševljena ukoliko bi se “promovisao” na takav način. Zato je oklijevao pristati da ga filmska ekipa stalno prati. Kada je pristao na film, imao je par zadrški i rekao je: “Uredu, ja sam pristao na ovo, ali nećete valjda od mene tražiti da prošetam rodnim gradom u haljini”. Ja sam mu rekao: “Naravno, to je posljednja stvar koju bih od tebe tražio.” Na kraju je ispalo tako da to i jeste bila posljednja stvar koju sam od tražio da uradi. On je to na kraju i učinio, i veliki broj ljudi taj čin smatra potresnim i dirljivim.

Njemu smo prišli zato što smo znali da će biti savršena drag queen. On je jedna od najboljih drag queens u Irskoj, ali je isto tako veoma politički pismen i artikulisan, i osoba koja je svake godine na paradi ponosa držala ključne govore. On je na mnogo načina upravo bio neoficijelni i nevoljki glasnogovornik LGBTI osoba u Irskoj, vrlo elokventan, duhovit i strastven glasnogovornik.

Kad smo mu prvi put prišli sa idejom da snimamo film, u Irskoj nije postojala zakonska opcija životnog partnerstva i nismo mogli ni pretpostaviti da ćemo jednog dana imati bračnu jednakost. Za nas je to bila daleka budućnost. Ali imali smo predosjećaj da će se, ukoliko dođe do borbe za prava LGBTI osoba, Rory nalaziti u središtu te borbe, a i mi, prateći ga kamerama.

Snimali smo preko pet godina. On je jako harizmatičan, zabavan i duhovit, ali pregledajući veliki broj slika, primijetio sam da imamo taj divni lik, ali nemamo priču. Falile su nam prepreke, preokreti, trebalo nam je da on upadne u neku nevolju, i onda je on, naravno, upao u nevolju i ta nevolja je na neki način vodila do referendum za bračnu jednakost. Dosta ljudi, uključujući i mene, vjeruje da Rory nije upao u tu nevolju, ovaj referendum ne bi bio naša stvarnost i još bismo mu se nadali kao nekoj dalekoj budućnosti.

LGBTI.ba: Kako je izgledao proces snimanja filma?

CONOR HORGAN: Prvih nekoliko godina snimanje filma je značilo da ja trčim okolo i radim kao (loš) kamerman, a pripravnik maše mikrofonom, što je trajalo otprilike tri godine jer nismo imali novca. Ali kako su se stvari promijenile i kako smo se našli usred jedne velike priče, novac je počeo dolaziti i pokrenuli smo kampanju za finansiranje koja je postala jedna od najuspješnih crowdfunding kampanja za ovakav film. Ljudi su zaista htjeli da nas podrže, što je bilo divno i napokon smo mogli unajmiti prave kamermane i ekipu – Katie Holly (producenticu) i Micka Mahona (montažera). Do trenutka kada se referendum desio u maju 2015, već smo snimili dvije trećine filma i editovali polovinu toga, tako da sam ja trebao da se skoro u potpunosti posvetim editovanju, ja sam radio s montažerom Mickom Mahonom, koji je genije i fantastičan u svom poslu. A onda bi izlazili i snimali još scena. Dogovorili smo se da Rory sedam dana nakon što je referendum održan ode u svoj rodni grad Ballinrobe na sjeveroistoku Irske, i učestvuje u showu, tako da čak i da se referendum nije desio, mi bismo imali svoj završetak. Ali naravno, referendum se desio i uspio, i taj dan je bio jedan od onih dana kada je bilo najljepše biti Irac. Svi su ljudi u Irskoj – dobro, možda ne svi, zasigurno ne oni koji su bili protiv, ali svi ljudi koje sam ja znao – bili toliko sretni da je Irskoj, koja je politički uvijek bila u zaostatku, bila data šansa da ispravi stvari i da smo uradili pravu stvar.

Kada smo se vratili montiranju filma, bili smo zabrinuti da naš kraj u Roryjevom rodnom gradu neće biti dovoljno jak, naspram rezultata referenduma, ali ovaj film je i o ličnom i o političkom, i o tome kako lično jeste političko. U toku snimanja ovog filma prava LGBTI građana/ki postala su političko pitanje, a u smislu rada na filmu, lično će uvijek biti bitnije od političkog. Tako smo završili sa političkim pitanjima i onda smo film zaključili privatnim pitanjima. Rory se trijumfalno vraća u svoj rodni grad.

LGBTI.ba: Šta je najvažnija stvar koju ste htjeli pokazati u kontekstu Roryjeve priče i da li smatrate da ste uspjeli?

CONOR HORGAN: Na više načina htjeli smo samo pokazati kako su se stvari desile i dati objektivan prikaz situacije, pokazati sve načine na koje su ljudi proslavili, plešući na ulicama. U sredini tog snimka sam ja kako prilazim kameri s ogromnim osmijehom na licu. Svi na tom snimku su presretni, kao da ne vjeruju šta se desilo. Iskreno mislim da se ne može znati kakav će film biti, niti kakva će priča biti ispričana, dok se ne snimi sve i dok se film ne počne montirati. Mi smo se od samog početka nadali da će film biti više o Irskoj nego o Roryju, i u tom smislu iskoristili smo Roryja i njegovu priču da pokažemo nešto o Irskoj, kako se ona mijenjala i koji momenti su doveli do te moćne promjene. Ne samo da smo vidjeli Irsku kako se mijenja u smislu bračne jednakosti, nego smo vidjeli Irsku kako gleda u drag kraljicu, ovog muškarca u ženskoj haljini, i govori “Ova osoba je ono što je dobro u modernoj Irskoj”. Tako je Panti, svojim riječima, postala “jebeno nacionalno blago”. I niko od nas, uključujući i Panti, to nije očekivao. I predivno je to što se desilo, jer Panti je kod nas sada kao kraljevna, kad bismo imali kraljevsku obitelj. To je ludo, predivno, i pokazuje da Irska ulazi u moderni svijet. Mislim da smo uspjeli u tome!

LGBTI.ba: Film je prikazan nakon referenduma za bračnu jednakost. Da li to znači da nije uspio doprinijeti kampanji i da li je na neki način dugoročno doprinio borbi LGBTI osoba u Irskoj?

CONOR HORGAN: Da, referendum je prikazan u samom filmu. Iako film nije doprinio kampanji, Panti jeste. I njen govor na samom početku jedna je od stvari koja je potakla promjenu, jer su je tužili što je homofobnog novinara prozvala za njegovu homofobiju. Njen odgovor na tu situaciju definitivno je jedna od stvari koja je potakla vladu da raspiše referendum. Film je, dakle, zabilješka onoga što se desilo, a ne pokretač promjene. Smješten je u sjedište svih tih promjena i događanja.

LGBTI.ba: Kako je LGBTI zajednica reagovala na film?

CONOR HORGAN: 
Koliko je meni poznato, svima se svidio. A oni kojima se nije svidio se meni nisu javljali. Panti nije univerzalno voljena figura unutar gej zajednice, jer unutar gej zajednice i ne postoje takve figure. Ali, mislim da više ljudi voli Panti nego što je ne voli. Bila je jedna starija gej žena, koja je jedna od najradikalnijih novinarki u Irskoj, koja je imala jako veliku ulogu u pokretu za ženska prava, i ona se sukobila sa mnom u tome što nisam, po njenom mišljenju, adekvatno prikazao priče svih ljudi uključenih u promjene i sve ono što nas je kroz godine dovelo do toga. I mi to zaista nismo ni uradili, jer to nije ni bio fokus filma kojeg smo mi pravili. Mi smo u teatarskom smislu iskoristili Roryja i Panti Bliss da pokažemo način na koji su se stvari mijenjale. Spomenuli smo osobe koje su bile i borile se prije nas, i neke od njih su bile i u filmu, ali ne sve. Ali na kraju, ne možemo zadovoljiti sve i to je vjerovatno bila najkritičkija reakcija koju sam dobio od nekoga iz LGBTI zajednice, i to je ok.

LGBTI.ba: U okviru Sarajevo Irish Festivala ćete 16. marta održati i Q&A sesiju. O čemu planirate govoriti? 

CONOR HORGAN:
To će biti nešto kao neformalni razgovor sa pitanjima i odgovorima. Govorit ću o snimanju filma, i bit će mi drago da razgovor usmjerim u onom pravcu u kojem to prisutni/e budu htjeli/e, da govorimo o onome što oni/e žele saznati. Govorit ću o svemu, osim o Pantiynoj adresi i telefonskom broju, ukoliko bude nekih njenih superfanova.

LGBTI.ba: Šta su vaša očekivanja od dolaska u Sarajevo? Kalkve reakcije na film očekujete?

CONOR HORGAN: Znam da su, kad je Panti nastupala u Sarajevu prošle godine, morali dodatno osigurati nastup, jer, prema onome što sam čuo iz vijesti, Sarajevo nije najLGBTI-friendly grad, tako da ne znam kakve će biti reakcije publike. Nadam se da će im se svidjeti i da će pomoći. Znate, ovaj film smo prikazivali i u Belfastu, gradu koji se nalazi 150 km od Dublina, gdje se ljudi još uvijek mrze i sukobljavaju, i gdje je stav prema svim manjinama negativan i praćen fizičkim nasiljem, pa tako i prema LGBTI osobama. I tamo smo imali super reakcije, pogotovo od lokalne LGBTI zajednice koju su dotakle jake LGBTI teme u filmu. Nadam se da će prikazivanje filma u Sarajevu imati isti rezultat, da će ga ljudi doći vidjeti, da će im se svidjeti i da će od njega dobiti snagu i radost. U Irskoj se desilo da je jedna od osoba koja je radila na filmu imala iskustvo da joj njen ujak kaže kako je glasao “ne” na referendumu jer je bio protiv gej ljudi, ali bi, da je prvo vidio film, sigurno glasao “da”, jer je promijenio mišljenje. Ako film ima taj kapacitet i sposobnost da ljudima otvori oči, i pokaže im šta stvarno znači živjeti život LGBTI osobe, onda je to super i mi smo uspjeli.

Komentari

komentara