Razgovarao: Ajdin Tinjak
U tranzicijskom procesu kroz koji prolazi Bosna i Hercegovina na putu ka pridruživanju porodici zemalja EU, ponekad neutemeljeno i neuporedivo, ali uvriježeno i opće prihvaćeno je da sve procese i stanja na društveno-političkom polju upoređujemo sa nekom od razvijenih zemalja članica EU. Često nas taj besmisao poređenja sa boljima obeshrabruje u trci da napravimo promjene koje vode ka poboljšanju postojećeg, ali i tjera da radimo više i bolje nastojeći makar zadržati prednost nad onima koji su iza nas. Pa kada je riječ i o segmentu ljudskih prava kompariranje je neizostavno, ali svjesnost o realnim mogućnostima u datim okolnostima postoji i kada je riječ o tim procesima – prave se mali, ali stabilni koraci. Istina, daleko smo od Holandije i teško da ćemo kao podneblje i kultura u kojoj živimo ikada biti poput Holandije, ali nas to ne sprečava da gradimo mostove i pokušamo povući paralelu između “gdje su oni” i “gdje smo mi”.
Naš sagovornik je Mirza Softić, osnivač i urednik portala Novinar.me. Mirza je diplomirao novinarstvo na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, a magistrirao političke komunikacije u Holandiji. Već duži niz godina živi i radi u Amsterdamu, a njegove tekstove i analize o društvenim i političkim tokovima prenose domaći, regionalni, ali i portali van našeg govornog područja. Otuda i ideja da s novinarom sarajevskog porijekla s amsterdamskom adresom, u kontekstu ljudskih prava i sloboda (ali i još ponečega), razgovaramo o paralelama BiH-Holandija koje se povlače.
LGBT.ba: Opće je poznato da BiH i u oblasti ljudskih prava kaska u odnosu na zapadnoevropske zemlje jer mnoga zakonska rješenja čekaju na usvajanje i implementaciju. Vidite li s distance okruženja u kojem se nalazite gdje je problem? Zašto ne pravimo iskorake?
Ja mislim da nije toliki problem u zakonima koliki je u samim sudovima, koji kršioce ljudskih prava neće kazniti, ili će slučaj razvući do unedogled. Kad god mi se desilo da sam bio involviran u neki sudski slučaj, bilo kao akter, ili kao svjedok, nisam se baš mogao pouzdati u njihovu efikasnost. Naši zakoni su prepisani iz Jugoslavije, ali su se u tom sistemu ljudska prava mnogo više poštovala nego što je to slučaj danas. Sve što smo poboljšali u zadnjih 20 godina, rijetko kad smo i primijenili.
Ipak, ne bih se složio da je “opšte poznato” kako se u zapadnim zemljama više poštuju ljudska prava. Mnogo toga je na zapadu upakovano i sofisticirano, a u praksi isto ili gore nego kod nas. Primjer je recimo zapošljavanje, gdje iz istih razloga ni u Holandiji neće zaposliti homoseksualca, ženu, stranca, itd., samo nikada to neće doći do izražaja.
Po mom mišljenju je poštenije da vam neko kaže kako niste podobni jer ste stranac, gay i sl., pa da onda ne gubite vrijeme i ne aplicirate za posao.
Mi ćemo teško napraviti iskorak sve dok se bavimo trivijalnim pitanjima, kao što su identitet, identitet i identitet. Ko o čemu, mi o identitetu, dok nam svijet odlazi svjetlosnim godinama. Ali mislim da to nije toliko grozno kao što mediji predstavljaju. Ipak mi živimo u Evropi, uglavnom imamo pristup školovanju, većina ljudi ima krov nad glavom, većina ljudi nije gladna, itd. Naravno, sve dobro što i danas imamo se oslanja na Jugoslaviju, kad nestane toga, jadna nam je majka.
LGBT.ba: Već dugo živite i radite u Holandiji i dobro poznajete društvene prilike koje vladaju u toj zemlji. Možete li povući paralelu između položaja LGBT populacije u Holandiji i BiH?
LGBT ljudi su kod nas isključeni iz mnogih sfera društva, ali na njihovu sreću, ipak se dosta dobro drže, s obzirom kakvi su im uslovi. Oni u Bosni moraju biti triput bolji od ostalih da bi uspjeli, a to je žalosno. Žalosno je što se potencijal tih ljudi, koji su često geniji, ne želi iskoristiti.
U Holandiji ti ljudi ne iskaču iz društva i ne strše kao kod nas. Možete ih vidjeti na svakom koraku i niko od toga ne pravi bauk. Ja se družim sa svima, pa i sa njima, i nikad u životu nisam imao negativno iskustvo. Međutim, u Bosni sam sa LGBT populacijom imao vrlo negativna iskustva jer se u nekim stvarima nisam slagao sa mainstream ubjeđenjima naših LGBT predstavnika. Kod nas je nekako sve ekstremno, pa tako i oni. Vrlo često traže toleranciju, a i sami nisu tolerantni, i to me strašno nervira u Bosni.
LGBT.ba: Poznato je da je Holandija prva zemlja u svijetu koja je legalizovala istospolne brakove još 2001. godine. Amsterdam je poznat kao svjetski centar gej kulture, oblast ljudskih prava je zakonski uređena… Šta je danas, odnosno, postoji li problem LGBT populacije u Holandiji?
Ja mislim da ti ljudi nemaju apsolutno nikakvih problema u Holandiji. Naravno, uvijek postoje neki ljudi koji ih ne vole, ali ako tako gledamo, svako bi se onda mogao osjećati povrijeđeno ili diskriminisano. Mnogi naši LGBT ljudi dolaze u Holandiju i ostaju jer tu mogu biti ono što jesu, bez da ih mahala osuđuje i bez da ih komšija prebije jer su drugačiji.
LGBT.ba: Zapadnoevropske vlade daju veliku podršku projektima iz oblasti ljudskih prava i sloboda koji se implementiraju u BiH. Kako gledate na činjenicu da podrška domaćih institucija vlasti često izostaje u realizaciji takvih projekata?
Zapadnoevropske vlade daju podršku svakakvim projektima jer ne znaju gdje bi prije potrošili pare. Američka ambasada godinama podržava LGBT prava, i ljudska prava uopšte, a i sami imaju smrtnu kaznu, dok su legalizovali istospolne brakove bukvalno juče. O zatvorima, mučenjima i “demokratizacijama” širom svijeta da ne pričamo, to je vrhunac licemjerja.
Ipak, nije to tema. Domaće vlasti ne prepoznaju potencijal LGBT skupina. Jedino je Naša stranka javno podržala LGBT populaciju i svaka im čast na tome, ali onog momenta kada ostale partije prepoznaju potencijal, one će vrlo rado krenuti u odbranu tih ljudi. Bilo bi dobro i da se sami LGBT ljudi uključe u politiku, i da malo više stanu iza onoga šta žele, jer niko se neće boriti za njih dok se oni kriju. Ipak, jasno mi je da im je teško i ne osuđujem ih.
LGBT.ba: Jedan od najlakših načina sticanja holandskog državljanstva je upravo kroz instituciju “registrovanog partnera Holanđanina”. U kojoj mjeri su državljani BiH i zemalja iz okruženja upoznati s tim pravom i spremni tim putem doći do željenih papira. Znate li za primjere?
Znam nekoliko primjera gdje su ljudi došli preko partnera. Državljanstvo se dobije nakon tri godine, ukoliko položite najniži nivo holandskog jezika. Ne morate imati partnera Holanđanina, to može biti bilo ko ako ima boravišnu dozvolu i radi u Holandiji. Dosta ljudi dolazi na taj način i ostaje u Holandiji, ali ovdje postoji jedan drugi problem, a to je činjenica da stranci žive u paralelnom svijetu i rijetko su pomiješani s lokalcima, bilo da su rođeni u Holandiji (recimo Marokanci, koji žive ovdje decenijama, ali i dalje postoji jaz) ili da su tek stigli.
LGBT.ba: S obzirom na negativne društveno-političke okolnosti koje vladaju u BiH ali i aktivan nevladin sektor koji radi na izmjenama postojećeg stanja u oblasti ljudskih prava, kada se prema vašoj procjeni može očekivati da u BiH postoji visok stepen poštivanja ljudskih prava i sloboda?
Nevladin sektor na Balkanu ne radi mnogo, osim što uglavnom pere pare od stranih donatora. Znam samo nekoliko organizacija koje se zaista bave svojim poslom, ali neću ih imenovati.
Generalno u medijima postoji veoma loša slika unutar same BiH. Kod nas je svaka vijest crnjak, a uživamo u samoviktimizaciji. Mediji se takmiče ko će objaviti više loših vijesti, pa tako i o ljudskim pravima. Ja mislim da to nije toliko loše kao što se misli. Bio sam u mnogim zemljama, i recimo u EU se mnoge stvari ne poštuju. Recimo, Grčka skoro da ne priznaje nacionalne manjine, a to je potpuno besmisleno (priznaje samo tursku nacionalnu manjinu, a u zakonu stoji neki nenormalan broj koji morate ispunjavati za taj status). Amerika ne poštuje ljudska prava komunista i crnaca, Mađarska šikanira Rome i mnoge nemađare, itd.
Mi ćemo vjerovatno početi da se bavimo ljudskim pravima tek kada sredimo neke druge stvari, kao što su samopoštovanje, prestanak beskičmenjarenja prema Turskoj, Rusiji, Vatikanu, Njemačkoj, Americi, itd. Nisam siguran da ćemo mi doživjeti taj trenutak, ali naša djeca možda hoće. Ljudska prava su kod nas trivijalna stvar, mi se radije bavimo identitetom.
Čak i kada pričamo o ljudskim pravima, idemo u krajnost, pa tražimo da nam djeca uče bosanski umjesto srpskog, iako svi znamo da je to isti jezik. Tada ih radije ne šaljemo u školu, i samim tim im narušavamo njihova dječija prava, umjesto da se za te stvari borimo drugačijim načinima. Mi često klin izbijamo klinom, ali to ne funkcioniše tako. Tu opet dolazi nedostatak samopoštovanja, ali taj kompleks evropske periferije ćemo još dugo imati.
