Kauboji i Indijanci

two-spiritsPiše: Emina Žuna
Foto: Fotografija Navajo para iz kolekcije Muzeja New Mexica, 1866. godina, Izvor: ITVS

Moja predstava o Indijancima je, kao i kod većine ljudi, zasnovana na načinu na koji su oni predstavljani u filmovima i stripovima. U djetinjstvu se ona formirala na stripovima kakvi su bili Zagor ili Tex Willer i na lošim hollywoodskim westernima. Većina nas je čula za Bika koji sjedi, Ludog konja, Crvenog oblaka ili poglavicu Džeronima koji je pripadao Apačima, kao što nas je većina gledala crtani Pocahontas i filmove Posljednji Mohikanac i Ples s vukovima. Prikaz Indijanaca je u njima manje-više isti, i iako u moralnom smislu on varira od okrutnih divljaka koji su skalpirali doseljenike, do pravednika koji su samo branili svoje živote i teritorij od iskvarenih Zapadnjaka, u hijerarhijskom i rodnom smislu je slika o njima predstavljena na prilično shematizovan način. Indijanci su bili podijeljeni u plemena koja su imala drugačija vanjska obilježja i nazive, ali su svi bili u dosluhu s prirodom koja im je tvorila sistem vjerovanja prema kojem su živjeli. Na čelu svakog plemena je bio poglavica, a unutar plemena je naročito njegovan kult ratnika i društveno uređenje je, barem prema prikazima, bilo prvenstveno mužjačko-patrijarhalno i tačno se znalo kakve su uloge pripadale muškarcima, a kakve ženama. Ženama je obično dodjeljivana sporedna uloga i skvo su uglavnom bile sakrivene u šatorima gdje su se brinule za djecu i radile ko zna šta. Međutim, novije revizije indijanske kulture i historije su pokazale da to ima malo veze s istinom i da se radilo o kršćansko-zapadnjačkom prikazu indijanskih zajednica koje su nastojale da iz njih ‘izbrišu’ sve ono čemu su svjedočile, a što im je predstavljalo grijeh.

Duane Brayboy u tekstu čiji bi bukvalni prevod glasio Dva duha, jedno srce, pet rodova, objavljenom u Indian Country, piše kako je jedna od prvih stvari koju su kršćanski kolonizatori sebi dali u zadatak da unište kod Indijanaca bila tradicija ‘dva duha’. Naime, sva indijanska društva su poznavala više rodova: muškarce, žene, žene s dva duha, muškarce s dva duha i transrodne osobe. Ono što se razlikovalo među plemenima koja su govorila i različite jezike, bili su nazivi za ljude različite seksualne orijentacije pa su npr. Navaho Indijanci imali svoje, Lakota svoje, Čejeni svoje, ali su svi oni značili ono što bi u engleskom prevodu predstavljalo ‘two spirits’ ili dva duha, a označavalo je muškarce koji su se osjećali kao žene i žene koje su osjećale kao muškarci. Jezuiti, francuski kolonizatori i Britanci su odmah u tome složno vidjeli grijeh koji valja iskorijeniti. Tako su španski katolički monasi zajedno sa uništenjem astečke civilizacije uništili i tradiciju ‘dva duha’ i rijetki su zapisi o njoj. Jedan od njih je onaj španskog istraživača Cabeza de Vaca iz 1530. koji piše kako su Indijanci na Floridi obučeni u žensku plemensku odjeću, a većina takvih svjedočanstava je također uništena.

Autor dalje piše kako su djeca u nekim plemenima čak nosila i rodno neutralnu odjeću dok ne bi dosegla dob u kojoj bi odlučila kojem rodu pripadaju, a što je onda bilo popraćeno različitim ceremonijama zrelosti koje su priređivali. Nakon toga su ljudi sa ‘dva duha’, a koji su npr. bili žene rođene u tijelu muškaraca, mogli biti ratnici, lovci i učestvovati u svim aktivnostima u kojima učestvuju muškarci rođeni u tijelu muškarca. S druge strane, žene rođene u tijelu muškaraca su mogle da se bave aktivnostima kakve su bile kuhanje, čišćenje, odgoj djece. Osobe s ‘dva duha’ su čak bile cjenjenije u intelektualnom smislu jer se smatralo da životu pristupaju iz oba ugla (i muškog i ženskog), a vjerovalo se da imaju i umjetničke sklonosti i veću sposobnost saosjećanja. Brayboy navodi da su kod Lakota Indijanaca npr. bile najnormalnije prihvaćene istospolne veze i smatralo se nedostojnim i neprihvatljivim ukoliko bi se od osobe ‘s dva duha’ zahtijevalo da se ponaša u skladu sa svojim biološkim spolom.

Nakon kolonizacije Amerike, od tehnološki i civilizacijski ‘naprednijih’ Evropljana izmišljani su različiti načini na koje se postupalo s Indijancima i Indijankama ‘s dva duha’, da bi ih se kaznilo za njihove grijehe. Tako ih je, naprimjer, Kolumbo bacao u jame sa izdresiranim psima koji bi ih trgali na komade. Najžalosnije je što su i sami Indijanci vremenom preuzeli zapadnjačko-kršćanske poglede na ljude ‘s dva duha’, te se na njih počelo gledati kao na izopačene i bolesne primjerke. Autor navodi kako su u indijanskim rezervatima česta bila samoubistva ljudi koji nisu mogli da se pomire s tim i žive sa sobom. O toj temi je 2009. i Lydia Nibley snimila dokumentarac Dva duha u kojem je pokazala kako je nametanje evropsko-američkog zakona o zabrani istospolnih brakova bilo pogubno u indijanskim zajednicama i do čega je dovelo, i može služiti kao preporuka svima koji žele dodatno da se upoznaju s ovim pitanjem. Sve je to dovelo do toga da istina o ljudima ‘s dva duha’ na Zapadu ostane skoro potpuno nepoznata do 60-ih godina i seksualne revolucije kada su je ponovno razotkrili aktivisti LGBT orijentacije.

Da se opet vratim na početak – ništa se od ovoga, naravno, nije moglo ni naslutiti u svim onim američkim filmovima o Indijancima i vjerujem da se većina ljudi s tim upoznala nekad kasnije u životu. Utoliko bi bilo krajnje vrijeme da se budući filmski, stripovski, književni i svi ostali prikazi Indijanaca revidiraju i da se budućim generacijama prikazuju onakvima kakvi su uistinu bili. Da se pokaže kako su ‘nerazvijeni’ Indijanci bili daleko napredniji od Zapadnjaka, stoljećima živeći slobode kojima mi još uvijek težimo i kako su Bik koji sjedi, Pokahontas i Džeronimo možda bili neki potpuno drugačiji likovi.

Komentari

komentara