Lamija Begagić: Jezik za, a ne protiv nas!

Piše: Lamija Begagić

Recimo to odmah: mada mi je godinama to jedna od omiljenih aktivnosti i svuda oko sebe tražim platformu za nju, u ovom tekstu, ni riječju, neću prozivati akademsku zajednicu, neću govoriti o školi kao altiserovskom ideološkom državnom aparatu, neću nijednim zarezom ni uzvičnikom pozivati na pravednije obrazovanje koje bi djecu učilo etičkim vrijednostima a ne etničkim zapišavanjima. Neću o školi kao oružju uperenom u pogrešnog neprijatelja, ali hoću o jeziku kao oružju (neka mi se oprosti militarna terminologija) što, ako se njime ispravno rukuje, razbija predrasude kao glinene golubove.

Jezik je česta tema naših malih porodičnih razgovora. Priča o njemu donekle se intenzivirala selidbom u drugu državu i novi, dotad nepoznat, jezik. Stavljala sam je na stol mnogo i posljednjih mjeseci kada se pričalo o Deklaraciji o zajedničkom jeziku. Sve je to jedan jezik, ponavlja sin, kao dobro utreniran đak.

Kćerka, pak, rado propituje jezik do u beskraj gledajući crtani film o Marti, psu koji pojede supu sa slovima pa iznenada progovori. Kako ne zna sva pravila novonaučenog ljudskog jezika, ona nas često nasmijava kada neka prenesena značenja tumači doslovno, miješa sinonime i igra se jezikom na način blizak djeci.

Jezik u našoj kući nije tek sredstvo komunikacije, on je često predmetom analize.

U njega, dakako, ubacujemo posuđenice, neke strane riječi dekliniramo po pravilima našeg jezika. Činimo to namjerno, najčešće u šali, u opuštenim porodičnim zadirkivanjima. Ne mogu to sad ishendlati, govori sin svojoj sestrici, a ona, imitirajući Martu, izmijenjenim glasom upitne intonacije govori: Is-hen-dja-ti?

Tako, naime Marta na slogove rastavlja riječi koje prvi put čuje, a onda joj Helen, njena gazdarica, a u našoj sam kućnoj igrici to ja, rastumači novu riječ.

Neki dan me sin, u nekom tinejdžer – omraženi roditelj-autoritet verbalnom okršaju pokušao uvrijediti govoreći mi da po cijele noći buljim u kompjuter. Nakon kraće tišine, čekajući da tenzija opadne i primiri se zatalasani okean, nasmijala sam se i rekla mu: Znaš, sine, moram da ti se autujem: mama ti je ovisnica o Netflixu. Zaigrao mu je osmijeh u kutu usana, krio ga je, dakako, bio bi izdajnički da ga je realizovao do kraja, a onda ozbiljnim glasom upitao: Šta moraš da mi se?!

Da ti se autujem! – ponovila sam.  Bila sam opet Helen, ovaj put starijem djetetu, onom koji je tek imao da nauči ponešto o autanju kao aktivističkom i svakom drugom činu, o procesima samospoznaje, o toleranciji i prihvaćanju. Znao je za lezbejke i gej muškarce, znao je štošta terminološki, mada je u svoj vokabular riječi vezane za LGBTI pitanja rijetko puštao.

Jednom me je, dok smo se vozili tramvajem nekim europskim gradom, ugledavši kroz prozor gay bar pitao postoje li i “L” barovi. Minute vremena i kilometre mašte uložila sam u igru pretvaranja da ne razumijem o čemu govori dok se nije usudio ta smiješni eufemizam zamijeniti riječima: lezbejski bar.

Riječi su oružje. U riječima su stvari, ljudi, njihovi životi. Riječi biramo, kao što biramo kako ćemo se prema ljudima odnositi. Kada za nekog kažemo da je tek slovo, kad mu ne dodijelimo niti riječ, šta o njemu/njoj, tabuizirajući ga/ju, mislimo?

Nisam, kako obećah na početku, prozvala u ovom kratkom zapisu niti školu u čijim nastavnim planovima  i programima ne postoje riječi na L i G, a autovanje je termin zatvoren u ormar. Ispunila sam vlastito obećanje.

Udžbenici jesu mjesto gdje riječi žive, ali tek jedno od njihovih prebivališta. One žive i za porodičnim ručkovima i svim onim mjestima susreta, gdje jedni od drugih, govoreći čak i o Netflixu, neprestano učimo.

Samo govoreći ih i puštajući stalno vani ćemo lakše izbjeći situacije u kojima na kursu konverzacijskog engleskog, gostujući profesor, izvorni govornik iz Velike Britanije, povede sa polaznicima kursa govornu vježbu upitavši ih kako bi se da su poslodavci ponijeli kada bi im se uposlenik ili uposlenica autovali, a devet od deset polaznika i polaznica odgovori pitanjem: a šta je to coming out?

Situacija je to koja se desila mojoj prijateljici, lezbejki, koju je više od strepnje nad potencijalnim odgovorima kolega i kolegica s kursa, zateklo neznanje i neupućenost koje je, ubrzo potom, u potpunosti razumjela, jer poneke riječi ostaju u našem društvu zauvijek homerovski iza ograde zubne.

Koristite jezik. Ne kao manipulaciju, već kao igru, kao književnost. Da kojim slučajem moje urednice od mene traže posve jasnu poentu ovom tekstu, onu školsku, knjišku ideju, ona bi bila baš to.

Komentari

komentara