Lamija Begagić: Sretan ti dan prvi, draga Druga!

Piše: Lamija Begagić

Danas je taj veliki dan! Svake godine si kažeš da nećeš od njega praviti dramu: to je tek običan septembarski dan, uglavnom još sunčan i ljetni, pokatkad siv i kišovit pa ne možeš obući onu kul košu što si je kupila na raspustu, od prvog zarađenog džeparca. To je tek običan septembarski dan, nekad ponedjeljak, odnedavno, ma kako se ibretila tome, umije biti i srijeda ili četvrtak. Nema drame, nema frke, nema ushita, nema grandioznih Facebook statusa, nema ludih selfija, nema razloga za hype. Prvi dan škole, so what?!

Da, prvi je u novom razredu, da, neko je počeo nositi naočale, neko skratio kosu, a ona (the ona!) je uradila taj pink ombre zbog kojeg će garant popiti poparu od svih profa redom, ali nju (the nju!) za to šta će drugi pričati ionako odavno već boli jajnik!

Da, prvi je u novom razredu, da, otišla je još jedna generacija, rasuli se po faksovima, sad ne gledaš starije cure, jer vi ste sad najstarije u školi!

Da, zadnji je ovo razred u srednjoj, zadnji u školi, zadnji septembar u životu, Nebesima hvala, od kojeg će se praviti fuss, kao da Zemlja prestane da se okreće tog prvog kad zazvoni za prvi čas u prvoj smjeni…

Da, ništa novo, od osnovne uvijek isto, tek koji koračić naprijed, naspram ona tri džinovska nazad.

Prisjećaš se te neke davne sebe: jesi li se ikad, zapravo, s radošću, ili bar s onom slatkom strepnjom, pozdravljala s augustom ili bi uvijek leptire u stomaku gušila ona lopta tijesta što je rasla unutra i plavila sve pred sobom – kao da se neko dobrano zanio s kvascem, pa taj monstrum ne bi prestajao rasti!

Možda u prvom osnovne, možda u drugom, u trećem već si blago odstranjena sa saobraćajne i prebačena na literarnu, iako nisi voljela čitati, dočim si bicikl vozila i na zadnjem točku, spretnije od svih djevojčica i dječaka u generaciji. Od trećeg su već počele nesanice i provlačile se kroz cijeli kraj augusta dok si vodila sa sobom te duge noćne razgovore: obući što želim ili što oni žele, pričati im da sam provela ljeto ganjajući loptu s rođacima ili lagati da sam češljala grive ljubičastih jednoroga?

I eto ga već, dok si trepnula, sedmi i prva simpatija, i eto ga deveti i odluka da na maturu ideš u sakou i vansicama i da smogneš hrabrosti i pitaš je da plešete.

I možda jesi, negdje pred kraj osnovne, možda na tren i pomislila da si naučila plivati, da si razvila već te kožice, da su zadebljale i na rukama i na nogama… Onog trena možda kad si odlučila da je red da saznaju da nemaš kolekciju konjića, mada ih naravno, ni druge cure već odavno nisu imale. Udahnula si i zaronila, autala si se gotovo cijelom razredu, bilo je guravo, ali pratila si kako rastu: najgori među njima govorili bi i dalje da ne misle oni da je baš to skroz prirodno ili normalno, ali ti si, eto, raja, pa mogu se praviti da to o tebi nikad nisu ni saznali.

Pomislila si evo ga, to je taj korak. Nisi računala da škola nije samo u klupama, zaboravila si, huda ti, mora da si bila silno zaljubljena ili na krilima adrenalina, zaboravila si na one klupe u zbornici i njih što u njima sjede, zaboravila si na one neke daleke, koje još nikad ni vidjela nisi, koji stoje iza nekih katedri na kojekakvim univerzitetima i pišu planove i programe, i kroje udžbenike iz kojih učiš.

I lako za tebe, ali uče i tvoji iz razreda, isti oni koje si s mukom odgajala, i evo im taman objasnila da nisi jednorog, ni čudnovati kljunaš, i ne fale ti hromozomi, nit ih imaš viška, i nije te tata zanemarivao, ni mama ostavljala… Taman si pomakla planinu, a onda su oni došli i podmetnuli dinamit.

U knjigama je pisalo drugačije. S katedri su govorili drugačije. U trpezarijama gdje su ručali s roditeljima govorilo se drugačije.

Ponovila si ciklus još jednom kad je napokon došla srednja škola. Osjećala si se kao da si prošla prve linije oba svjetska rata, a ne devet godina odgoja i obrazovanja. Po prvi put imala si djevojku iz škole. Gurala su ti se brda opet, sad si već pored plivaćim kožicama bila opremljena cijelim arsenalom odbrambenih mehanizama, bicepsima, tricepsima i inim –cepsima. Htjela si da znaju i u njenom odjeljenju, i u tvom, i u susjednim galaksijama, ali ona te pogledala kao da si i sama s nekog Kriptona stigla i aterirarala ravno u gimnaziju. Krila si se, šta si mogla, glumila da si joj BF, puštala je da izlazi s likovima, čekala je pola sata pred povratak kući: imala bi izlaz do pola 11, dok bi njima govorila da je do 10. Naučila si se sažeti, sabiti se u trideset minuta, naučila si se kratiti, cenzurisati, smjestiti se u manje od školskog časa.

Naučila si da u školi nisi naučila ništa. Ili si naučila da od nje ne očekuješ ništa.

A onda si pred kraj prošle školske upoznala The Nju (znam da te nervira ovo veliko Nj i ovo The, i mene, patetično je, ali najlakše nam dočarava to kolika je ona, ustvari). Upoznala si je, mada si je znala već godinama: tri ste godine dijelile školu, hodnike, klupe i pitanja s testova. Upoznala si i sebe, opet, nakon ratovanja s osnovnom, nakon povratka u ormar kroz gotovo cijelu srednju. Učile ste skupa, tek jedno nepuno polugodište, prelazeći sve one lekcije koje je škola propustila da vam da u tih dugih i trnovitih dvanaest godina.

Naučila si iz udžbenika da si devijantna, da si problem savremenog društva, da si produkt zapada, da narušavaš postavke tradicionalne porodice. Naučila si od nastavnika da radiš što se od finih djevojaka očekuje, naučila si od vršnjaka da šutiš i lažeš.

Ali si naučila i da ustaneš, i da znaš za šta i za koga si digla ruku. Naučila si i da će uvijek postojati prijatelji koji će je dići za tebe. I da će nekad biti dovoljna jedna brižljivo preporučena knjga neke entuzijastične profe bosanskog, uz mig ili podignut palac, da izdržiš do sljedećeg zvona.

I naučila si da se stvari mijenjaju i da si juče prezirala rozu, a danas obožavaš taj njen ombre i mantraš, smiješeći se, kako je roza najtoplija boja.

Sretan ti dan prvi, draga Druga, tebi i svim tvojim drugarima i drugaricama i rijetkim onim koji vam vrata škole pridržavaju da ponosno u nju uđete i iz nje, kao ti nagodinu, bolji izađete.

Komentari

komentara