LGBT Čitaonica: Lejla Kalamujić: Priča “Adino jato”

Piše: Redakcija

Večeras s početkom u 19h održat će se književno veče “Poqueerena književnost” u okviru koje će se susresti slovenski i bh. književnici/e, a među njima će biti i bh. spisateljica Lejla Kalamujić. Njenu priču “Adino jato” predstavljamo posljednju ususret večerašnjem događaju, na koji vas srdačno pozivamo! Više informacija potražite na Facebook eventu.

Lejla Kalamujić (1980.) je književnica iz Sarajeva, koja je završila studiji filozofije i sociologije na Univerzitetu u Sarajevu. Autorica je dvije zbirke priča: Anatomija osmijeha i Zovite me Esteban, te dramskog teksta Ljudožderka, ili kako sam ubila svoju porodicu. Kratke priče i književne osvrte objavljuje u časopisima, te na internet portalima na prostoru bivše Jugoslavije. Priče su joj prevođene na nekoliko jezika.

Adino jato

Iznad sarajevskog aerodroma avion niskobudžetne kompanije se sudario sa jatom ptica – glasila je vijest dana. Putnici su prepričali da se prolomio jak udar, malo nakon što su se otvorila zakrilca. Učinilo im se da se avion ruši. Bio je to strašan osjećaj. Nekima su suze udarile u oči, drugima su molitve izbile na usta. Brzo su reagovali stjuard i stjuardesa. S osmijehom saopštili da je stvar normalna – često se desi. Avion je sletio bez problema. Zračni je promet neometano nastavljen.

Oni koji ga znaju, istina površno, rekli bi: miran momak, pomalo nesređen. Radi u tržnom centru na Ilidži, na odjeljenju pekare. Rijetko priča, ali uvijek uljudno pozdravlja. Zove se Ado. Život mu prolazi u malo koraka. Ali mu duša luta. Često zapadne u taj san.

Krkače nosi majku.

Ne zna kud, ali zna da ne smije stat’.

Besciljno hoda, a ona mu za potiljkom ponavlja: e, kakav bi’ ja život imala da te nisam rodila.

Budi se suha grla. Znojan. Tad pomisli da je život mogao teći na sto načina. Da možda ni otac nije morao otići na put, s kojeg se nikad nije vratio. Bilo je to davno. On ne pamti, a majka ne želi o tom da priča. Put je smrt. Kad odeš to je zauvijek. Život je ispao kako je ispao. Sami njih dvoje: ostarjeli sin i nepokretna majka.

Posao je naporan. Malo plaćen. Ali kao da ljudi danas imaju izbora. Ukrug se nižu isti dani. Doduše, napredovao je do zamjenika šefa. Vodi smjenu i plata mu je porasla za osamdeset i pet maraka. Mnogo je ljudi upoznao za pultom. Mnoge i ispratio. Neke pod zemlju, a neke u dalek svijet. Njega je zapazio jesenas. Dolazio bi pred kraj radnog vremena po kifle. Najčešće pet zrna i kukuruzne. Bio je lijep i nasmijan. Dosta mlađi od njega. Ime mu je Mirza. Završio je pravo, ali nema posla. Adi je rekao da drži golubove, pa je on na stranu počeo odvajati bajat hljeb. Pružio bi Mirzi zavezanu kesu, osmjehnuo se i rekao: za ptice. Mirza mu je bio zahvalan. Pozvao ga je da navrati, vidi jato i u njemu sigurno najboljeg Budimpeštanskog visokoletača u gradu.

Sve je bilo s pola glasa. Poljupci, zagrljaji, orgazmi. Mirza je stanovao u potkrovlju porodične kuće. Sprat ispod, njegov brat, snaha i njihove dvije kćerke. Adi nije bilo bitno da sreća bude glasna. Bitno je samo da je ima. A to su najsretniji mjeseci u njegovom životu. Dolazio bi poslije prve smjene. Satima bi ležali u krevetu i osluškivali golubove na tavanu. U tom su se krevetu smijali i plakali. Kad je stiglo proljeće, stajali bi pored otvorenog prozora, pušili i gledali u čisto nebo. A onda je Mirza rekao:

– Ja više ne mogu ovako.

Bilo mu je svega preko glave. Života bez posla. Ljubavi u sjeni. Tjeskobe. Straha. Počeo je pričati o Berlinu. Bio je gore dvaput. Jedan dobar prijatelj tamo je već godinama. Nedavno su se čuli. Pomogao bi im. Primio ih kod sebe na mjesec, dva. Dok se ne snađu. Mogao bi im srediti i neke poslove na crno, za početak. A onda polako. Samo je nebo granica. Pričao je brzo i puno. Ado je pušio šutke i koji put klimnuo glavom. Bilo mu je jasno da Mirza već dugo planira odlazak. Da je to njegova konačna odluka.

Na vezi se dugo vrtjela jedna te ista melodija. Ado je nervozno grizao usnu i hodao po sobi. Konačno se javila službenica. Govorio je polako. Trudio se da sve natenane objasni. Bio je gotovo siguran da su to njegovi golubovi. Svaki na nožici ima crveni prsten, rekao joj je. Cijelo je jato registrovano. Ako treba, može izdiktirati i serijski broj svakoga. Službenica je zamolila da ponovo pozove kroz pola sata.

Majci je prinio lijekove i čašu vode. U tanjir je izvadio dvije kutljače graha, narezao hljeb, pa odnio na stolčić pored kauča. Za poslije. Zatim je ušao u svoju sobu, otvorio prozor i pogledao u nebo. Bilo je nečeg okrutnog u tom ljetu. Zapalio je cigaru i ponovo birao broj na mobitelu. Nakon melodije, začuo se isti glas. Da, vrlo je vjerovatno da su to njegovi golubovi, rekla je žena. Ali kad je Ado zamolio da mu se dopusti da pokupi mrtve ptice, ona je sa žaljenjem ustvrdila da to neće biti moguće. Njegov ulazak na takav način na aerodrom smatrao bi se ilegalnim prelaskom granice.

Sati su sporo tekli. Druga smjene, puno posla. Posluživao je mehanički. Osmjehivao se i izvinjavao nestrpljivim mušterijama. A duša je lutala. Otišla u onaj dan kad su se rastali. Grlili se iskreno i snažno. Mirzi je došlo vrijeme da ide dalje, a on je morao ostati uz majku. Tako je ispalo. Bez ikakve ljutnje. Jedina briga pred polazak bila je šta s golubovima. Ado je dosta naučio o njima tokom tih mjeseci. Predložio je Mirzi da ih uzme. Na krovu garaže je podigao golubarnik. Sam ga je napravio. Mirza je otišao, a on je dobio svoje jato. Nisu potpuno izgubili kontakt. Ostali su prijatelji na Fejsu i redovno jedan drugom lajkali statuse.

Izašao je oko jedanaest. Ulice su bile puste. Dobro je poznavao teren. Prišuljao se iza aerodromske zgrade. Preskočio je ogradu, izvadio kesu i upalio bateriju na mobitelu. Brzo ih je našao. Ležali su izvrnuti na leđima. Ukrućene nožice strčale su nagore. Jednu po jednu pticu je stavljao u kesu, kad je iza sebe začuo:

– Halo? Šta to radiš?

Svjetlost mu je suknula u lice. Prišao mu je policajac. I njemu je objašnjavao, sve natenane. Ali ovog nije bilo briga. Učinio je prekršaj. Krajnje nelegalan čin. Sad slijedi hapšenje. Što je policajac bio glasniji, to se Ado više odupirao da čuje. Neka snaga stegla mu se u grudima. Nastavio je skupljati ptice. Život, ipak, ne može teći na sto načina. Njegov je takav, kakav je. Nikad nikom nije stajao na putu. Ničija smetnja nije bio. Ali sad su ga stvarno dotjerali do ruba. Teško je disao. Brada mu se tresla. Pod snopom svjetlosti trpao je golubove u kesu. Policajac se vidno zbunio:

– Pa dobro, šta će ti mrtve ptice?! – dreknuo je.

Na travi ih je bilo još desetak. Mislio je da će pući. Da će neki krik eksplodirati iz njega. Udahnuo je najdublje što je mogao. Pričekao koji tren, pogledao policajca, pa smireno rekao:

– I mrtve su moje. 

Komentari

komentara