Mama vas je zamijenila u stomaku

Da nisam kao ostale, znala sam još od malena. Simpatije su uvijek imali duge kose i crte lica nalik na ženske. Prvi razred osnovne škole je kada sam se prvi put „zaljubila“, u drugaricu iz razreda. Bila je, khm, preslatka plavuša s najgorim karakterom, ali, bože moj. Onako privržena za mamu, odmah sam joj ispričala o tom događaju. Smirivala me govoreći da sam to sebi umislila i da će brzo proći. Uplakana, jer ništa od toga nisam razumjela, povjerovala sam joj, ali sam ubrzo prestala razmišljati o njenim riječima. Osjećaji nisu prolazili. Na školskim izletima, djevojčice su se uvijek držale za ruke, a ja sam osjećala da je to ispravno. Kako sam odrastala, svoje emocije prema djevojkama sam odbacivala, nisam se htjela pomiriti s tim da su one te koje su činile većinu mojih misli. Biti drugačiji u malom gradu nije lako, pa mi nije trebao još jedan dodatak tom mom čudnom paketu. Nisam poznavala nikog tko je prolazio kroz borbu kao ja i bilo mi je teško nositi se s tim osjećajem da sam sama. Bio je to period jake depresije i pada samopouzdanja. Svi su nestrpljivo očekivali kada ću im reći da imam momka, što je stvaralo dodatni pritisak. To skoro svakodnevno pitanje „Jesi li našla momka?“ mi se gadilo, posebno jer ga nisam ni tražila, niti sam ga željela.

U srednjoj školi sam se polako upoznavala s LGBT tematikom, tabu temom, koja je za sve bila prilično nepristupačna, iako sve češće spominjana. Pričalo se o tome veoma kratko i veoma površno. Bilo je mi lakše jer sam se sve više susretala sa momcima i djevojkama koji su se nosili s istim problemom kao i ja, pa je osjećaj usamljenosti polako nestajao. Ukratko, bila sam sretna. Uz njih sam smatrala da sam normalna i da pripadam nekoj skupini, iako je bila veoma mala.

S jakim osjećajem privlačnosti prema jednoj djevojci, prvi put sam se susrela kroz sport. To nije išlo dalje od pozdrava i pokoje riječi, onako usput, dok smo trčale gore-dole po dvorani. Poslije nekoliko godina sam shvatila zašto se tamo nisam osjećala kao uljez, da to nije bilo zbog treninga i ljubavi prema sportu. Sami pogledi tih djevojaka su vrištali upomoć, isto kao i moj. Kada ovo ne bi bila sredina u kojoj se ne smije pričati o istospolnoj privlačnosti, mogle bismo pomoći jedna drugoj, prihvatiti same sebe što je najvažnije i najteže.

Dugo sam razmišljala o coming outu i kome to prvo reći. LGBT osobe nisu prihvaćene, ne znam samo od koga više. Da li od nena, baka i djedova, navijačkih skupina ili vjerskih ustanova. Tipičnim djevojkama je gadno, a momcima služi kao neka zabava, ništa ne fali pogledati dvije djevojke kako se poljube, ali, eto, pedere treba pobiti, tako kažu. Slušati stalno da je privlačnost prema istom spolu bolest nije ohrabrujuće da se nekom potrči i prizna da se pati od te neizlječive bolesti. Ali, ipak je želja za slobodom jača i to me ponukalo da kažem svojoj najboljoj prijateljici. Uopće nije bila iznenađena jer je to već znala, samo je čekala kada ću to izgovoriti. Čak se čudila što to nisam ranije uradila. Najviše podrške sam doživjela sa njene strane i njeno odobravanje je jedino što mi je zaista bitno. Roditeljima i danas ne pomišljam reći, tako da sam odlučila reći bratu. Očekivala sam da će on razumjeti, da neće biti negativne reakcije, ali sam umjesto toga dobila „Otkud sad to!?“ Bio je začuđen i u glavi je sebi posložio da je to faza i da će me proći. Par puta sam mu znala ispričati poneku stvar vezano za djevojke koje su mi se sviđale; kako sam zaljubljive prirode uvijek ih je bilo. Slušao me je i činilo se da je sve u redu, njegova podrška mi je bila prijeko potrebna jer je on bio jedini član obitelji kojem sam osjećala da mogu reći. Njegovo neslaganje sa mojim odabirom se ispoljilo kada sam ga zamolila da mi posudi crne starke za dejt jer se moja obuća nije slagala uz odabir odjeće za tu večer. Nije mi ih htio dati dok nisam rekla s kim idem. Odgovor „Sa jednom djevojkom“ je bilo ono što mu nije odgovaralo. Preblijedio i rekao da bi mi dao da je sa bilo kakvim momkom, ali s curom nema šanse. Pokušala sam mu ispričati šta mi se dešava i tražila od njega par riječi, neki savjet, ali on nije želio da me sluša, to mu je bilo gadno i nije ga zanimalo. Tada sam odlučila da se neću više nikome outirati jer ako me brat ne prihvata, nisam mislila da će iko drugi razumjeti. Poznanici i ostali prijatelji su na osnovu mog izgleda donosili zaključke da sam lezbača, bez ikakve priče sa mnom o tome, govorili su to drugim ljudma. Dešavalo se da mi se na Facebook-u javljaju ljudi i pitaju jesam li gay, oni su čuli od nekoga, pričalo se o meni u gradu. Odjednom je moje ime postalo lako pamtljivo, šuškalo se i došaptavalo kada sam prolazila. Moje negiranje i laganje nije ništa promijenilo, možda samo još više probudilo u ljudima želju da znaju, tako da su mi počeli prilaziti dok sam sjedila po kafićima; čak su i konobari propitivali. Ljudi očito da nemaju srama, sve ih zanima i žele sve znati. Nije nekulturno nekome prići i bez pozdrava pitati „Ej, jesi l’ ti lezbejka?!“ Starije društvo, prepametno i s puno iskustva govori da je sve samo faza, proći će, svi su oni to probali. Najgori komentar bio je “Mama vas je zamijenila u stomaku, ti si trebala biti muško, a tvoj braco žensko“, kao i jedan od strane momka koji je u svojim jadnim pokušajima da me zbari rekao da sam prelijepa da budem lezba, žao mu je ako tako i jeste. Mnogima se svidio moj izgled, ćelava glava i mršavo tijelo, odjeća koja mi je bila preuska ili preširoka, ali ništa im nije bilo zanimljivije od tog trača, to ih je privlačilo. Izlasci su se pretvorili u pomno praćenje svakog mog poteza, načina na koji govorim o pojedinim temama, između ostalog i o LGBT populaciji. Bila sam predmet koji su htjeli da nauče. Stvorili su u meni nesigurnost i kroničnu nervozu, da više ne znam kako se prema sebi ponašati. Moj coming out prema dvije osobe se pretvorio u outiranje čitavom gradu, gdje ja ni u jednom trenutku nisam rekla da sam lezbejka, biseksualna ili nešto sasvim treće. Zbog toga što su me drugi obilježili, ne volim obilježavati sama sebe i postavljati si granice. Time prema sebi postupam kao što su i oni. Seksualna orijenatacija se tiče samih nas i nikog drugog, nemaju pravo nama objašnjavati nas. Kao manjina, ne dobijamo ni ono osnovno, a to je poštovanje.

K.A., 17 godina

Tekst preuzet iz publikacije Više od etikete. O ženama koje vole žene.

Komentari

komentara