Prikaz predstave “Ljudožderka”: O porodicama i pticama

Piše: Lamija Begagić

Autor fotografija: Draženko Jurišić, www.bnp.ba

Ljudožderka, tekst: Lejla Kalamujić, režija: Lajla Kaikčija, adaptacija i dramaturgija: Asja Krsmanović, Bosansko narodno pozorište Zenica, sezona 2018/2019

Na Velikoj sceni Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici koncem marta premijerno je odigrana predstava Ljudožderka. Radi se o prvom dramskom tekstu bh. književnice Lejle Kalamujić, koja se u Bosni i Hercegovini ali i regiji proslavila izuzetnom proznom zbirkom Zovite me Esteban čiji su dijelovi, u adaptaciji Asje Krsmanović, inkorporirani i u ovaj dramski predložak.

Navedena je zbirka doživjela nekoliko izdanja i prijevoda, a njena se autorica njome upisala u rijetke, ali značajne, predstavnice jugoslovenske queer književnosti.

Predstavu je režirala rediteljka Lajla Kaikčija, a u njoj igraju: Lana Delić, Sabina Kulenović, Uranela Agić – Burina, Nusmir Muharemović, Saša Handžić i Dina Mušanović.

Dvije rake za dvije mrtve majke

Scena je ogoljena, njome dominira crna boja. Nije to, naravno, slučajno. Umirat će se na njoj tokom trajanja komada mnogo puta.

Prvo je umrla majka. Lejlina majka. Lejla je ne pamti, imala je godinu dana, majka dvadeset i dvije. O majci zna tek iz priča nane, dede, bake i djeda – jedine porodice koju je zapamtila.

Jedna od tih priča kaže da je netom pred smrt išla doktoru, na kontrolu. Imala je probleme sa srcem, kaže priča, ali lijekove nije pila. Kad je zabrinuti doktor upitao zašto ih ne konzumira, priča dalje kaže da je majka, nasmijana, rekla: „Konzumiram kćerku!“

„Ja sam bila obmana koja ju je ubila“, reći će, pomalo zlokobno, ta kćerka, Lejla, koju je na daskama maestralno oživjela jedna od ponajboljih glumica zeničkog BNP-a, Lana Delić.

Godinama potom, za svaku će narednu smrt, Lejla, djevojčica koja je morala prebrzo odrasti, kriviti sebe.

Nakon majke, umrla je zemlja – metaforička druga majka – Jugoslavija. Ona kojoj je ponosna mala Lejla svečano deklamovala pionirsku zakletvu u Domu kulture na Vratniku.

Rascijepio je, taj raspad, i Lejlinu porodicu, očevi su roditelji najednom postali „samo muslimani“, majčini „samo Srbi“.

Uslijedile su selidbe, odlasci iz ratom poharane zemlje, pa vraćanje u nju. Nova sastavljanja, nova rastavljanja. I onda opet nove i nove smrti…

Malo je ko u našoj savremenoj književnosti o umiranjima i raspadanjima porodica, a tema je to golema i raspisana, pisao kao Lejla Kalamujić. I mada je tematski i narativni okvir kojim se kreće u ovom dramskom tekstu sličan onom u njenoj proznoj zbirci, u ovoj ćemo se predstavi intenzivnije kretati od individualnog/ličnog ka kolektivnom/političkom i nazad.  

Prateći tokom trajanja komada raspade i rastroje država, društava i ideologija, pratit ćemo i razvoj i rast glavne protagonistice, sve do njenog gotovo katarzičnog raspada u mentalnom rastrojstvu.

A ta scena gubljenja razuma, scena u kojoj se svi protagonisti sudaraju sa drugima i sami sa sobom, daleko je najpotresnija scena u predstavi koju su rediteljka Kaikčija i ansambl, uz pomoć odličnih vizuala i ogoljene scenografije, doveli do perfekcije.  

Replike koje protagonisti u toj sceni izgovaraju, one koje je Lejla slušala kroz razne faze svog emotivnog rasta, miješaju se, kao u kakvom romanu struje svijesti, u neki košmarni eho iz kojeg će se Lejla buditi u godinama koje slijede.

Kad poljubac nije samo poljubac

U jednoj od prvih scena predstave, u predvečerje rata, Lejla, dijete iz „miješanog“ braka pita očeve i majčine roditelje šta je ona.

Ti, dušo, budi šta god ti želiš!

Mogu li ja biti ptica? – pita djevojčica.

Ne možeš, to ne možeš, ne može čovjek postati ptica… – odgovara joj neko.

Nije to prvo „ne možeš“ koje je Lejla čula od baka i djedova. Već je jedno uslijedilo nakon što im je, pripremajući se za recitovanje pionirske zakletve, zaigrano saopštila kako se zaljubila u Sanelu.

Ne može to – kroz smijeh je rekla baka Brana – devojčice se zaljubljuju u dečake, a dečaci u devojčice.

Tadašnja Lejla, obuzeta euforijom nadolazeće važne priredbe, prešla je preko te bakine opaske, prihvatajući je kao neku opću istinu, nejasnu, ali takvu.

Godinama kasnije, neće niti baka Brana, niti bilo ko od porodice, biti osoba kojoj će saopštiti vijest da se zaljubila. Ne u Sanelu, doduše, ali da u devojčicu. Podijelit će to sa svojom psihijatricom.

Dvije su važne teme, pored smrti i raspadanja porodica/zajednica/država, o kojima je Lejla Kalamujić progovorilau ovom dramskom tekstu, ali i svom prethodnom opusu: istospolna ljubav i mentalno zdravlje. Obje velike i obje u našim književnostima i našim teatrima skrajnute, zanemarene i potcijenjene.

Nemjerljiv je doprinos ove autorice jugoslovenskom queer pismu, kao što je nemjerljivo važan poljubac dvije protagonistkinje na jednoj bosanskohercegovačkoj sceni, a zenički je BNP pokazao svoju otvorenost za ovu temu i u nekoliko ranijih teatarskih projekata.

Mada ta scena bliskosti, nade i ljubavi i nije u fokusu naše pažnje, mada nije ni blizu upečatljiva i potresna kao gore navedena scena ludila, ona nam je važna upravo radi te njene nevažnosti i normalizacije istospolne ljubavi, kako u umjetnosti, tako i u svakodnevici.

Kuća od šećera

Uz metaforu ptice koja bi nekuda da odleti, a krila joj uporno nedostaju, jaka je u ovom komadu i metafora kuće koja se kroz cijeli komad stalno iznova ruši i gradi: čas je na Vratniku, pa na Grbavici, pa u izbjeglištvu Vojvodine gdje je, nikako slučajno, Lejla proslavila trineaesti rođendan uz tortu u obliku kuće od piškota, teške deset kila.

Kuće se tope kao od šećera, da bi se iznova pojavile gdje im se najmanje nadamo: u oridinaciji psihijtrijske klinike ili u slučajnoj raki „viška“ koju su grobari iskopali kad je umrla Lejlina majka.

Ima li nade, pitamo se, zagledani u crnu pozornicu, nakon što smo sahranili sve te protagoniste i protagonistkinje i porušili sve te kuće?

I ako je ima, kamo se tako dobro sakrila?

A onda nam se, u jednoj od posljednih scena, nada javi u liku Lejline djevojke, one koja uz nju spava i kraj nje se budi, zašuškana njenim strahovima od gubitka.

Jer sve što Lejla ima, pored krivice da je ubila svoju porodicu, nada je da je, u trenucima predaha između straha i krivnje, izgradila sebi novu – nada kojoj se još uvijek plaši pogledati u oči.

Predstavom Ljudožderka naša je teatarska scena dobila snažan komad o raspadu, bolesti i smrti, ali i o oslobađanju, ljubavi i nadi da čovjek ipak može postati ptica.

Komentari

komentara