Registrirano partnerstvo

A gay couple kisses next to their wedding cake during a symbolic group wedding on Valentine's Day in Lima February 14, 2011. The wedding was organized by the local gay community to create a discussion about the illegality of gay marriages in Peru. REUTERS/Enrique Castro-Mendivil (PERU - Tags: SOCIETY)Piše: Selma Dumpor

Model registriranog partnerstva je najzastupljeniji model pravnog priznanja zajednice života osoba istog spola, u zemljama Evropske unije. Putem ovog instituata, istospolnim partnerima ili partnericama pruža se mogućnost da ostvare određena prava i dužnosti, poput onih koja su priznati heteroseksualnim partnerima, uz određene izuzetke, koje se razlikuju u pojedinim državama koje su se opredijelile za ovaj model uređenja istospolne zajednice. Unatoč činjenici da zakonodavac nastavlja favorizirati brak i vanbračnu zajednicu kao forme zajednice života za heteroseksualne partnere, model registriranog partnerstva omogućava pravnu zaštitu drugačijoj zajednici života i normira prava i obaveze.

Registrirano partnerstvo, kao model pravnog priznanja istospolne zajednice života legalizovao se u: Danskoj, Švedskoj, Norveškoj, Islandu, Holandiji, Belgiji, Francuskoj, Njemačkoj, Finskoj, Luksemburgu, Engleskoj, Velsu, Švicarskoj, Andori, Sloveniji, Češkoj, Mađarskoj, Irskoj, Austriji i Lihtenštajnu, a u budućnosti, stoga se nadajmo da će se legalizovati i u Bosni i Hercegovini.

Registrovano partnerstvo se može definisati kao zajednica života osoba istog ili različitog spola, koje nisu u braku ili drugoj životnoj zajednici, između kojih postoji emotivna, intimna, seksualna, ekonomska veza ili koje se ponašaju slično bračnim partnerima, koja nastaje i proizvodi pravna dejstva od trenutka davanja saglasne izjave volja ili registracije pred nadležnim organom.

Registrovano partnerstvo nije istovjetno uređeno u svim državama. U nekim državama zakonodavac je prava i obaveze istospolnih partnera/ica uredio zakonom, dok je u drugim ostavio mogućnost da oni svoja prava i obaveze mogu urediti ugovorom. Razlika postoji i između država koje su prava i obaveze istospolnih partnera/ica uredile zakonom, a u zavisnosti od toga da li su prava i obaveze uredile zakonom koji se odnosi i na heteroseksualne i na istospolne partnere ili su ih uredili samo zakonom koji se odnosi na istospolne partnere.

Uslovi za nastanak i postojanje registrovanog partnerstva, uz određene izuzetke, ne razlikuju se od uslova za nastanak i postojanje braka. Zabrana postojanja dvije životne zajednice, nepostojanje srodstva, punoljetstvo, sposobnost za rasuđivanje i slobodna izjava volje uslovi su koji se zahtijevaju i u slučaju zasnivanja registrovanog partnerstva. Za razliku od uslova za sklapanje punovažnog braka, kao uslov za zasnivanje registrovanog partnerstva se normira i državljanstvo ili prebivalište jednog od partnera. U većem broju zemalja nepostojanje srodstva po tazbini, istovjetno kao i u slučaju istospolnog braka, ne predstavlja uslov za zasnivanje registrovanog partnerstva.

U nekoliko država EU partnerska zajednica se može ozakoniti bez sklapanja braka, u obliku registrirane partnerske zajednice. Ponegdje umjesto termina registrirano možemo naići i na termin građanska partnerska zajednica. Bitno je istaći da registrirana partnerska zajednica omogućuje dvjema osobama koje zajedno žive kao par registrirati odnos u relevantnoj javnoj ustanovi u državi boravka.

Razlike između država EU-a u tom području su ogromne, ne samo u smislu mogućnosti koje nude, već i u mjeri u kojoj su priznate partnerske zajednice sklopljene u inozemstvu (ako su uopće priznate). Kada je riječ o dvije ili više država EU-a, primjerice zato što su se partneri ili partnerice preselili nakon registracije ili su zajednicu registrirali u inozemstvu, moraju saznati zakon države koji se odnose na njihovu partnersku zajednicu, što će imati važne posljedice na njihova prava i obveze kao registriranih partnera.

Registrirane partnerske zajednice smatraju se jednakima ili usporedivima s brakom u nekim, no ipak ne u svim državama EU.

U državama u kojima se smatraju jednakima, omogućuju partnerima ili partnericama ostvarivanje jednakih prava na useljenje, primjerice registrirani partner imat će pravo doći i živjeti s partnerom ili partnericom koji se odluči preselite u te države.

U državama u kojima nisu dopušteni istospolni brakovi, ali su uvedeni neki oblici registriranih partnerskih zajednica, istospolni brak sklopljen u inozemstvu općenito omogućuje jednaka prava kao registrirana partnerska zajednica.

Ako je partner ili partnerica državljanin EU-a i ekonomski je ovisan o drugom partneru ili partnerici, morat će zatražiti pravo boravk (na osnovu prava na dolazak s registriranim partnerom) od vlasti države u koju se seli jedan ili jedna od njih.

Ako partner ili partnerica nije državljanin EU-a, registrirana partnerska zajednica bit će ključna za ostvarivanje prava na život u EU-u.

Potom, ako partneri ili partnerice žele ući u neku drugu državu EU-a koja uopće ne priznaje registrirane partnerske zajednice, partnerska zajednica će se smatrati valjano potvrđenim dugoročnim odnosom. Nova država mora olakšati ulazak i boravak drugog partnera ili partnerice.

S druge strane, prava na imovinu i prava na uzdržavanje za osobe u registriranim partnerskim zajednicama ne primjenjuju se na isti način u svim državama EU, prava koja su izvedena iz registrirane partnerske zajednice u jednoj državi mogu se znatno razlikovati u drugoj.

Iako je neminovno krajnji cilj aktivista i boraca za prava spolnih manjina priznavanje istospolnog braka, važno je spomenuti da i registrirana partnerstva mogu pružati identična prava koja uživaju heteroseksualni bračni parovi, samo pod drugačijim nazivom. Prema tome ne trebamo bježati od takvog modela priznanja istospolne zajednice, pravdajući se postojanja bojazni od nedovoljne ili neadekvatne zaštite istospolne zajednice.

Rad je nastao kao rezultat završene pravne škole LGBT ljudskih prava za studnete_ice pravnih fakulteta u BiH, Sarajevo, 17-19. oktobar 2014.

 

Komentari

komentara