Šta nas je naučio Kevin Spacey – izađimo iz ormara, i to s obrazom

Piše: Amar Bašić

Dvije vijesti objavljene prošle sedmice mogle bi utjecati na percepciju izlaska iz ormara (autiranja, coming outa, autovanja…) kako u Bosni i Hercegovini, tako i u cijelom svijetu. Prva je objavljivanje globalne studije koju su proveli ILGA i RIWI, i koja nedvosmisleno potvrđuje direktnu vezu između autiranja i sveukupnih društvenih stavova o LGBT+ osobama. Druga je iznenadno javno autiranje američkog glumca Kevina Spaceya u odgovoru na optužbe drugog američkog glumca, Anthonyja Rappa, za seksualno uznemiravanje 1986. godine, kada je Rapp imao svega 14 godina.

Sjedinjene Američke Države, a posebno Hollywood, prednjače u probijanju granica kada je u pitanju percepcija LGBT+ osoba. Velikim dijelom se to može pripisati ogromnoj medijskoj i pop-kulturnoj mašineriji koja će se pobrinuti da pikanterije “onog glumca iz House of Cards” završe u telefonima naših mama, tata, braće, sestara, prijatelja, prijateljica… Stoga mislim da je primjereno i relevantno da moguće implikacije ovog slučaja pretresemo i ovdje.

Anthony Rapp je optužio Spaceya za seksualno uznemiravanje. Spacey je na Twitter profilu priznao da bi takvo nešto uistinu bilo loše ukoliko se desilo, a on se baš i ne sjeća zato što je na toj davno zaboravljenoj zabavi bio pijan. Potom je brže-bolje potvrdio da je oduvijek imao veze i sa muškacima i sa ženama, izjasnio se da je sada gej, te nemušto dodao kako je vrijeme da se pozabavi vlastitim ponašanjem: “Moji najmiliji to već znaju, u životu sam imao veze sa muškarcima i ženama. Volio sam, i imao romantične susrete sa muškarcima cijelog života, i sada biram da živim kao gej muškarac. I želim da se s ovim (optužbama za uznemiravanje, op.a.) pozabavim iskreno i otvoreno, a to počinje sa preispitivanjem vlastitog ponašanja.” Ukratko, Spacey je udrobio svega pomalo, malo promućkao, i potpuno zanemario načine na koje to može ugroziti brojne mlade LGBT osobe širom svijeta.

U kolumni za Guardian, britanski novinar i aktivist Owen Jones kritikovao je Spaceya da je, s namjerom da relativizira optužbe za seksualno uznemiravanje, dao zlonamjernu municiju homofobima i anti-gej lobistima koji decenijama pokušavaju uvjeriti svijet kako su homoseksualnost i pedofilija jedno te isto. Najveća britanska LGBT organizacija Stonewall bila je jednako direktna u kratkoj izjavi povodom Spaceyeve objave: “Obično kada poznate ličnosti izađu iz ormara mi brzo odgovorimo sa čestitkama i razgovorom o tome koliko su uzori značajni. Ali to što je Kevin Spacey izabrao baš ovaj trenutak da izađe iz ormara nanosi štetu LGBT zajednici. Njegova seksualna orijentacija nema nikakve veze sa ozbiljnim optužbama protiv njega, i miješanje tih stvari je izrazito loše.”

Izlazak iz ormara je izuzetno težak i privatan čin. To je čin ogoljavanja i suočavanja – kako sebe tako i okoline – sa nečim što je oduvijek bilo tu, ali skriveno svojevrsnim plaštom nevidljivosti. Dok sam se ja pretvarao da je moja seksualnost nevidljiva, i većina ljudi oko mene su radili isto. Skidanje tog plašta je u konačnici grub čin, ali čin koji se ne može ublažiti. On uzdrma predodžbe do samih temelja na kojima su sagrađene. Jesam cis-muškarac. Ali neću naći djevojku. Neću se oženiti. Neću dovesti kući snahu. Možda neću imati dijete. Možda hoću, u kom slučaju će to ići teže nego većini heteroseksualne većine. Možda će neko htjeti da me tuče ili ubije samo zbog toga ko sam.

Iz perspektive osobe kojoj se autiramo, mi svijet izvadimo iz ležišta, malo ga razdrmamo, ali ga onda vratimo na svoje mjesto. Jer i dalje jednako vrijedim, kao osoba i cis-muškarac. I dalje sam sin i brat. Možda ću nekome biti otac. I dalje sam išao u školu. I dalje volim čitati. I dalje sam isti mudroser. I dalje imam kratak fitilj. I tako dalje. Razbijemo predodžbe, pa onda ukažemo koliko su one bile od početka nebitne. Sve je isto kao prije, samo što je sada umjesto snahe zet. Ponekad to traje godinu, ponekad deceniju. Neki imaju više sreće pa to prođe glatko, dok neki, nažalost, nikada ne dočekaju da njihove porodice i okoline prihvate stvarnost.

Tu se u priču vraća Kevin Spacey. Mnogi, uključujući i mene, su u njegovom tvitu pročitali upravo pokušaj da se svijet pomjeri i vrati na svoje mjesto, samo što je sada umjesto snahe zet, a umjesto zeta četrnaestogodišnji dječak. I odjednom više ne govorimo o izlasku iz ormara, ma šta glumac glumatao. Na nama je da branimo vlastiti narativ i ne dopustimo neprimjereno poređenje LGBT života i identiteta sa pedofilijom i seksualnim uznemiravanjem. Najbolji način da to uradimo je – pogodili ste – da i sami izađemo iz ormara. No, to ne treba, poput Spaceyja činiti u oportunom trenutku, već uraditi to, kako se ono kaže, s obrazom, kako je to učinio, primjera radi, CNN-ov novinar Anderson Cooper.

Iako je bio out u poslovnim i privatnim krugovima, Cooper je 2012. odlučio i javno obznaniti svoju seksualnost. Obrazložio je to na sljedeći način: “Počeo sam se pitati nisu li neželjene posljedice čuvanja vlastite privatnosti zasjenile lične i profesionalne principe. Postalo mi je jasno da, šuteći toliko dugo o određenim aspektima privatnog života, odajem pogrešan utisak da pokušavam nešto sakriti – nešto što mi izaziva neugodu, stid, ili čak strah. To me pogađa zato što to jednostavno nije istina. (…) Činjenica je da sam gej, uvijek sam bio, uvijek ću biti, i ne mogu biti sretniji, komotniji u vlastitoj koži, i ponosniji. (…) I dalje se smatram povučenom osobom i nadam se da ovim neću ugroziti bar to malo privatnog prostora. Ali smatram da je vidljivost bitna, mnogo bitnija od čuvanja novinarskog štita koji pruža privatnost.”

O vezi između vidljivosti i percepcije LGBT osoba u društvu govori i istraživanje objavljeno 31. oktobra, punog naziva The 2017 ILGA-RIWI Global Attitudes Survey on Sexual, Gender and Sex Minorities, in partnership with Viacom, Logo and SAGE, provedeno u 77 država, anonimno putem interneta. Što je više LGBT osoba vidljivo u društvu, i što više ljudi lično poznaje nekoga ko je LGBT, to će stavovi cjelokupnog društva o pravima i potrebama LGBT+ zajednice biti otvoreniji i inkluzivniji – zaključak je istraživanja.

U brojkama, 55% ispitanih vjeruje kako sve osobe trebaju imati jednaka prava i zaštitu, uključujući i seksualne manjine. Međutim, ta podrška se penje na 73% među ispitanicima koji su potvrdili da lično poznaju neku LGBT osobu (41% od ukupnog broja).

Ništa drugačije nije ni u našoj zemlji, gdje je u istraživanju učestvovalo 3,218 osoba. Među njima, 51% se snažno ili djelimično slaže sa konstatacijom da seksualnim manjinama treba osigurati jednaka prava. 24% ispitanih je reklo da se snažno ili djelimično ne slažu sa ovom konstatacijom, dok je 24% suzdržanih. Tek 30% ispitanih je reklo da lično poznaje nekoga ko je LGBT, 52% je uvjereno da ne poznaje, dok 18% ne zna. Ove brojke pokazuju poboljšanje u odnosu na ranija istraživanja, ali i služe kao podstrek da pojačamo borbu za vidljivost u javnom prostoru.

Izlaskom iz ormara pomažete prvenstveno sebi. Suočavate i sebe i druge sa istinom koja, nakon što se ogoli, uopće nije strašna. Onda pomažete vašim prijateljima, prijateljicama i porodicama, koji se također uvjere da ste još uvijek ljudsko biće sa dobrim i lošim osobinama, i da kao takvi zaslužujete jednak tretman i slobodu kao i svi drugi. Potom pomažete drugim LGBT+ osobama koje ohrabrite da slijede vaš primjer. I na kraju, kako smo vidjeli iz istraživanja, pomažete cjelokupnom bosanskohercegovačkom društvu jer razbijate predrasude i činite da cijelo društvo bude otvorenije. Kada je društvo otvorenije, manje je nasilja. S manje nasilja, još više ljudi će se otvoriti. Naposljetku, to se opet vraća vama. S otvorenijim društvom bez nasilja, i vi imate siguran prostor za život.

Da se vratim i na građanina Spaceya – trebamo izlaziti i djelovati, što masovnije i što češće, između ostalog i kako bismo spriječili eventualne oportuniste da zloupotrijebe legitimnu borbu za vidljivost.

Komentari

komentara