Traženje azila: Sve ima svoju cijenu

11146148_1421572664815483_1611842142_nNerijetko se LGBT osobe iz BiH odlučuju da traže azil u drugim državama, gdje se prava LGBT osoba poštuju na mnogo većem nivou i gdje imaju priliku za bolji život. Marija Knežević je jedna od tih osoba, koja je iz BiH otišla u SAD i trenutno je u procesu prikupljanja dokumenata i građenja slučaja za dobijanje azila. S njom smo razgovarali o njenim razlozima za traženje azila, o procedurama, te o posljedicama i beneficijama dobijanja azila u SAD-u.

Razgovarala: Bojana Vasić
Foto: Privatna arhiva Marije Knežević

LBGT.ba: Zašto tražiš azil?

Odlučila sam se da tražim azil u Americi jer sam već 15-ak godina svjesna svoje seksualne orijentacije, koja se ne smatra normalnom u Bosni. Živjela sam tamo čitav život i doživjela razne neprijatnosti. Nadala sam se da će biti bolje, da ćemo i mi “nenormalni” dobiti neka prava, da nas neće gledati poprijeko, da se neću morati sakrivati po raznim ćumezima, uvijek u strahu da će nas neko vidjeti, da će nas neko napasti, verbalno ili fizički. Nekad verbalne uvrede znaju ostati više usječene u nama nego fizički ožiljci. Nemogućnost normalnog života, kakav zaslužuju svi, mi nije dozvoljavao da uspijem održati ljubavne veze, to me je najviše frustriralo. Konstantno vođenje duplog života, pretvaranja da si strejt, za porodicu, a sa druge strane stvarnosti gdje si gay, bilo je previše naporno i iscrpljujuće. U nekim trenucima, od svih tih laži, ni sama više nisam znala ni ko sam, ni šta sam. Tako da, čim sam dobila priliku da odem u Ameriku, odlučila sam se na traženje azila. Ovdje je život potpuno drugačiji, niko te ništa ne pita, niko te ne gleda poprijeko jer se držiš za ruke sa partnericom, nikog ne zanima koje si vjeroispovijesti, a ni koje si seksualne orijentacije, svi su dobrodošli. Živim na Floridi. Ovde je gay brak dozvoljen tek početkom 2015. godine, i imala sam čast da se vjenčam sa mojom curom (sada suprugom) među prvima. Ja imam tetku i tetka ovdje i oni su nam pomogli u svemu maksimalno, a dok smo pripremali veselje, nigdje nismo naišli čak ni na poprijeke poglede, a kamoli nešto drugo, počev od opštine gdje smo tražili dozvolu za brak, slastičara, cvjećara, frizera i ostalog uslužnog osoblja koje smo unajmili da bi organizovali proslavu kako smo željele. I sve je bilo savršeno. Jedino što je i njoj, a i meni falilo u tim trenucima, su naši roditelji i najbliži prijatelji, ali i ovdje smo uspjele da pronađemo nekoliko dobrih prijatelja, pa je ipak naša svadba protekla u najboljem redu, zabavi i u dobrom društvu sa dragim ljudima.

11078005_1421585648147518_247480945_nLBGT.ba: Da li si upoznata s procedurom traženja azila i posljedicama njegovog dobijanja?

Naravno, upoznata sam sa procedurom dobijanja azila, kao i sa posljedicama. Ja sam još uvijek u procesu prikupljanja svih dokumenata i građenja slučaja, ali kroz par sedmica ćemo aplicirati, pa ćemo vidjeti sta će biti. Nije bilo nimalo lako odlučiti to da si zarobljen tu i da ne smijes napustiti državu dok ne dobiješ zelenu kartu (to je proces od par godina), kao i to da se ne smiješ vratiti u rodni kraj, minimalno pet godina. Ali kada stavim sa jedne strane sve što mi je omogućeno ovdje i sve sto imam tamo, ipak se više isplati izdržati ovo, pa onda u budućnosti, stalno se nadam, da će i u Bosni biti bolje i da ću se možda nekad moći vratiti i hodati bez straha od toga da ću nekome upasti u oči jer sam “drugačija” od većine.

LBGT.ba: Čemu se najviše raduješ, a šta ti najteže pada kada razmišljaš o mogućnosti dobijanja azila?

Kada pomislim na dobijanje azila, najviše se radujem toj slobodi koju posjedovanje zelene karte omogućava, a najteže mi pada sto neću moći otići u Bosnu toliko dugo i što neću vidjeti moju rodbinu, moje kućne ljubimce, prijatelje, zemljake, kao i ulice grada kojima sam prolazila 26 godina, ali sve ima svoju cijenu.

11129684_1421572651482151_1255032123_nLBGT.ba: Da li smatraš da će ti se život poboljšati nakon dobijanja azila?

Svakako smatram da će se moj život promijeniti nabolje pri dobijanju azila, ako Bog da pa ga dobijem. Ne samo za socijalni život, nego i za pronalaženje posla, dobijanje unapređenja. Trenutno radim kao menadžerica za društvene medije za jednu veliku kompaniju i prilike za napredovanje su nevjerovatne, svaki čas imaš šansu za neki novi projekat, za neka nova iskustva, nova saznanja. Konkretno u mom slučaju, često me šalju na razne treninge i seminare, izuzetno sam zadovoljna koliko sam napredovala od dolaska u Ameriku pa do sad, a oni to sve primijete i nagrade. Važno je da se trudiš i dokazuješ, a naši ljudi su generalno dosta vriedniji od Amerikanaca, pa mi se čini da bolje prolazimo. Tako da što se tih stvari tiče, neuporedivo je sa Bosnom, bar sa mojim radnim iskustvom dok sam živjela u Bosni.

Komentari

komentara