U BiH je još uvijek bolje ne govoriti o LGBTI osobama

Donosimo vam još jedan tekst nastao nakon Škole za studente/ice novinarstva i komunikologije i mlade novinare/ke – Odgovorno novinarstvo: LGBTI osobe i mediji, koja je održana od 15. do 17. marta 2017. godine.

Piše: Adis Jamak

Biti dio LGBTI zajednice nije lako, pogotovo u Bosni i Hercegovini, a i medijsko izvještavanje o LGBTI osobama često pati od predrasuda kojima je podložno kompletno društvo.

Opće je poznato da je naše društvo opterećeno brojnim predrasudama i stereotipima.  Najčešće, žrtve su marginalizirane grupe, odnosno oni koji pripadaju kategoriji „drugih“ i „drugačijih“. LGBTI osobe  najčešće su predmet žestokih rasprava, popraćenih brojnim uvredama u online svijetu.

Zakon o istospolnom partnerstvu još nije prepoznat u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine. Jedan od osnovnih uslova europskih integracija jeste zabrana diskriminacije i nasilja, te jednakopravnost.

U Unsko-sanskom kantonu, kao i u svim drugim dijelovima BiH žive LGBTI osobe. U ovom dijelu Bosne i Hercegovine ova tema daleko je poznata kao tabu i najčešće se o njoj ne govori. A, ako i da, onda je to pretežno sa neodobravanjem.

LGBTI osobe  kroz svoj lični razvoj nailaze na razne teškoće. Pri pronalasku svog identiteta suočavaju se sa najvećim životnim strahovima, a poražavajuća činjenica je da im sredina u kojoj žive ne ide u prilog. Obično, LGBTI osobe se osjećaju odbačeno, pate od manjka samopouzdanja, a kolege iz škole ih zadirkivaju. Često su meta ismijavanja, ili još žalosnije, meta napada.

Kada se baziramo na odnos porodice i osoba koje su se kroz svoj lični razvoj autovale, dolazimo do zanimljivih otkrića. Obično, porodica  je najčešće ta koja pokaže otpor i nerazumijevanje prilikom otkrivanja svog pravog identiteta. S vremenom, neke porodice prihvate svoju djecu, ali daleko je više onih koji na takve stvari burno reagiraju.

Istraživao sam kako je biti gej u jednoj porodici, u mjestu gdje vladaju tradicija i stari običaji? Kako okolina gleda na tu spoznaju i koliko su ljudi spremni prihvatiti različitosti u svojoj sredini?

Razgovarao sam sa dvije osobe, koje su pristale naći se sa mnom i ispričati svoje priče. Nažalost, nimalo sretne. Imena osoba nećemo otkrivati iz sigurnosnih razloga, ali imenovat ćemo ih sa V.V. i A.S.

Moja priča počinje još otkako sam bio mali. Oduvijek sam znao da sam nekako drugačiji. Nisam znao što mi je,ali znao sam da nisam kao ostali dječaci u razredu. Tek nekoliko godina kasnije, odlučio sam potražiti na internetu više informacija o promjenama koje sam osjećao na sebi. Nisam to znao baš najbolje objasniti. Tada mi je postalo jasno da sam gej. Djevojčice i cure me nikada nisu zanimale. Ali, držao sam to u sebi, sve do jednog dana kada me jedna kolegica nije direktno upitala sviđaju li mi se muškarci? – priča nam V.V..

Ovim riječima započinje dirljiva priča našeg sugovornika V.V.,  koji dalje dodaje:

Osjećao sam se čudno sa tim pitanjem, ali ipak sam rekao da mi se sviđaju i osjetio sam se nekako olakšano. Na moje iznenađenje, rekla mi je da je to u redu i da joj je drago što sam joj se otvorio. Tada sam polako počeo vraćati svoju sigurnost, jer sam znao da nisam sam. Ona mi je bila podrška u najtežim trenucima.

No, kako je vrijeme odmicalo i kako je V.V. sticao sve više samopouzdanja, shvatio je da je skupio dovoljno snage i hrabrosti da konačno svojoj porodici kaže da mu se sviđaju muškarci.

Nešto kasnije, kada sam imao 18 godina, odlučio sam reći porodici. Nisam znao kako napraviti uvod, jer su me već nekoliko godina unazad matretirali sa pitanjima tipa imam li curu, kada se planiram ženiti. Jedne prilike imali smo žestoku raspravu u kući, kada je otac ponovo počeo sa ponižavanjem mene i majke. Rekao mi je da sam bolestan, da nemam curu, na što ja više nisam izdržao i odlučio sam priznati cijelu istinu. Na trenutak je nastala tišina, a onda je uslijedilo najgore. Nekako mislim da je mama to predosjećala, ali ipak žena je sa sela i ne razumije mnogo toga. Sve joj je bilo nejasno, a otac je bio zgrožen. Nasrnuo je na mene, udario me, izbacio iz kuće i naposlijetku optužio majku da je ona kriva što je rodila „bolesno“ dijete. Da ne duljim, otac me nikada nije prihvatio, ni dan danas. Tada sam imao težak period u životu, bio sam sam. Ni sam ne znam kako, uspio sam naći neki posao i počeo se brinuti sam za sebe. Trenutno nisam u vezi, a sa ocem nisam u kontaktu. Majka me posjeti s vremena na vrijeme. Siguran sam da će u budućnosti biti bolje, mada isto tako znam da nije lako biti drugačiji u Bosni i Hercegovini.

Ovdje se završava tužna priča našeg sugovornika. Nažalost, V.V. ni dan danas nije uspio izgladiti odnose sa porodicom, niti dobiti njihovu podršku. On smatra da mu je upravo tada, u najtežim trenucima podrška porodice bila najpotrebnija. Drugi sugovornik mi je  u nekoliko rečenica rekao više o svojoj životnoj priči.

Ja sam shvatio da sam gej ili kako su me tada nazvali „bolestan“ sa 16 godina kada sam bio na jednoj zabavi. Tom prilikom sam upoznao jednog dečka, koji me indirektno zagrlio, a ja se nisam odupirao. Nekako mi je godilo. Kasnije smo se vidjeli, razgovarali i shvatio sam da sam drugačiji. Imao sam djevojaka, ali nije to bilo ništa posebno. Moja priča sa roditeljima i porodicom nema sretan kraj. Mama i tata su našli naše poruke, budući da su imali naviku preturati po telefonu i ličnim stvarima. Nisam imao argumente kojima bih opovrgnuo saznanja, iako nisam bio spreman za istinu. Ipak tako se desilo. Otac je u tom naletu bijesa uzeo nož i htio me povrijediti, brutalno me pretukao, rekao da odlučim: ili ću na liječenje ili iz kuće. Nisam imao odgovor. Nisam mogao trpjeti tu muku, ali nisam ni imao kuda. Prihvatio sam ovo prvo: liječenje. Iako nisam bio bolestan. Išao sam i kod psihologa, pa čak i kod psihijatra. Oni su mi samo pomogli da prihvatim sam sebe. U međuvremenu sam upoznao jednog dečka, kliknuli smo se na prvi pogled i danas smo u sretnoj vezi. Veza je na daljinu, ali funkcionira. Uspio sam završiti fakultet, naći dobar posao, a onda sam odlučio svima reći pravu istinu. Otac i majka me još od prvog saznanja ne prihvaćaju. Imam i mlađu sestru koju jako volim. Ona kaže da je to u redu.

A.S. dalje dodaje da je u trenutku svoga autovanja izgubio mnogo prijatelja, te ostao bez moralne podrške rodbine. No, ipak, kaže kako mu to u ovom trenutku i nije toliko važno.

Ne žalim zbog osoba koje sam izgubio. Sada se osjećam koliko toliko sretno, jer mogu biti ja. Okolina me ne gleda baš blagonaklono, pošto i sam i sa fizičkim izgledom „drugačiji“, iako meni to nije važno. Ali, ne vidim se baš u ovoj sredini. Volio bih da me roditelji jednog dana prihvate, ali mislim da se to neće dogoditi tako brzo. – kazao je A.S..

Iako postoji dosta pozitivnih priča prihvatanja u porodici, skrećemo pažnju na sve učestalije porodično nasilje nad LGBTI osobama, što možemo vidjeti i iz ove dvije priče. Roditelji koliko god bi trebali da budu podrška svojoj djeci, često bivaju dodatni teret u svladavanju svakodnevnih prepreka sa kojima se LGBTI osobe susreću.

Za kraj nadodajemo, da ovo nije samo problem pojedinca/ke, već i društva u cjelini, koje bi se skupa sa vlastima moralo uključiti u suzbijanju nasilja.

Komentari

komentara