Znanje je moć, škola je noć: Koliko (ne) znamo o Stonewallskoj pobuni

Piše: Lamija Begagić
Foto: Wikipedia / New York Daily News

Prije neke dvije godine, prijatelji, prijateljica i ja, počeli smo, po uzoru na pub kvizove, praviti queer kviz koji se održavao na nekoliko različitih javnih mjesta u Sarajevu. Proces izrade pitanja i kategorija bio je svakako zabavan, ali za mene često i edukativan i višestruko koristan. Pomalo mi je, bit ću iskrena, i neprijatno priznati da sam tek tada, iz kategorije “Historija LGBTI pokreta”, saznala za Stonewallsku pobunu: kada je kolega postavio pitanje vezano za ovaj važan događaj. Istina, meni su u izradi ovog kviza delegirane druge kategorije poput “Književnosti”, “Umjetnosti”, “Filma”, dok se historijom pokreta uglavnom bavio kolega i prijatelj Amar koji je o Stonewallu govorio i za potrebe ovog teksta. 

No, to i dalje nije izgovor za moje neznanje, a usudim se biti oštra prema sebi pa reći – i ignoranciju. Jer, načina da se sazna i edukuje o ovoj, za historiju svih nas, važnoj pobuni je bilo i mimo sveznajućeg Googla – niz publikacija i knjiga objavljivanih u regiji i kod nas (ovdje bih posebno preporučila knjigu objavljenu u izdanju Queer Zagreb: Pobuna koja je rasplamsala gej revoluciju Davida Cartera), pisale su i govorile i ovom događaju. Pročitala sam ih, dakako, sve, nakon što sam se za taj dio povijesti zainteresovala, te pogledala niz filmova na istu temu. 

Kako se  približavala nemala i dragocjena godišnjica – 50 godina od ove pobune, rodila se ideja da pišem upravo o tome, i o samom događaju, jer nikad se ne zna šta će kome biti izvor znanja (ono što je meni bio naizgled bezazleni ozabavljeni pub kviz), ali i o tome koja su to neophodna znanja koja su dio historije ljudskih prava i gdje ih naučiti, te, na koncu, koliko se globalni kontekst jedne ovakve obljetnice može povezati s aktuelnim „pisanjem historije“ kroz organizaciju prve povorke ponosa u Bosni i Hercegovini. 

Kako je i kome prekipjelo…

Stonewallska pobuna se desila nakon jedne od mnogobrojnih racija u boemskom kvartu Greenwich Village u New Yorku. Većinu ugostiteljskih objekata u tom dijelu grada držala je mafija, a njima je bilo više-manje svejedno ko je klijentela, sve dok uspijevaju zaraditi na švercu cigaretama i alkoholom. Zato su neki od tih objekata, uključujući i Stonewall Inn, postali okupljališta gdje je LGBT zajednica mogla slobodno da izlazi. Međutim, premda je postojala prećutna saglasnost, policija je često vršila racije i maltretirala LGBT osobe. Nakon jedne od tih racija, masa je u noći sa 27. na 28. juni 1969. godine izašla na ulicu i uslijedilo je nekoliko noći protesta. Bio je to katalizator za oblikovanje prvog LGBT pokreta u Sjedinjenim Državama. Na prvu godišnjicu pobune održana je i prva parada ponosa. Ta praksa se brzo prelila i u druge urbane centre zapadnog svijeta. 

Ovako je na pitanje „Znate li na šta tačno mislimo kada kažemo Stonewallska pobuna?“ odgovorio Amar (36), pripadnik LGBT zajednice iz Sarajeva. 

Gotovo jednakim znanjem raspolažu i Emina (21) i Mirza (24). Oboje su, kao i Amar, naveli hronologiju događaja. Mirza je podvukao i jaku ulogu trans zajednice i drag kraljica u samoj pobuni (o čemu će biti govora i u nastavku teksta), a Emina nije propustila priliku da se i prije sljedećeg pitanja („Odakle ste crpili svoja znanja vezana za ovaj događaj?“) požali kako je sve što je naučila o historiji pokreta učila sama: istražujući na internetu ili čitajući i gledajući knjige i filmove koje su joj preporučile prijateljice. Emina, dakako, u svojoj samoukosti nije usamljena: iskustvo gotovo svih članica i članova zajednice je jednako – niko od njih nije imao priliku znanja vezana uz globalni LGBT pokret saznavati u obrazovnim institucijama: čak ni na kolegijumima ljudskih prava!

Historija ljudskih prava bez Stonewallske pobune?

Nešto drugačije iskustvo nosi Ines Tanović – Sijerčić iz Udruženja za kulturu i umjetnost „CRVENA“ 

koja je sa nama podijelila svoja znanja o ovom događaju naglašavajući kako se radi o protestima protiv policijske represije i progona i jednom od najvažnijih događaja u istoriji borbe za LGBTIQ prava.  

Za razliku od Amara, Mirze i Emine, Ines je imala sreću da se tokom svog formalnog obrazovanja upozna s ovim temama, na zagrebačkom Filozofskom fakultetu gdje je studirala.

Istina je da sam ove teme počela istraživati jako rano, još u srednjoj školi kada mi je najbolji drug dao knjigu Martina Dubermana na temu protesta i pobune u Stonewallu. Kasnije sam učila i saznavala kroz Burroughsa, dokumentarce, a imala sam sreće da se o tome govorilo i na fakultetu gdje je bio određen broj profesora i profesorica koji su u svoja predavanja uključivali teme vezane za LGBTIQ populaciju. I Klub studenata FFZG često je organizirao predavanja, sesije na ovu temu, a poslije je osnovana i inicijativa AUT: grupa LGBTIQ studenata Filozofskog fakulteta koja je radila brojne akcije. 

Njena organizacija, mada se načelno ne bavi usko LGBTI aktivizmom, je izuzetno senzibilizirana za ove teme i tokom ove godine, kaže Ines, pružit će maksimalnu podršku organizatoricama i organizatorima Bh. povorke ponosa jer je za njih povorka puno više od borbe za prava LGBTIQ zajednice u BiH, to je borba za sve marginalizirane i potlačene u našem društvu (bilo da je riječ o ženama, radnicima/radnicama, Ostalima, izbjeglicama…).

Pitali smo i druge aktiviste i aktivistkinje za ljudska prava koji se ne bave usko LGBTI pravima da podijele svoja iskustva. 

Ena Bavčić iz organizacije Civil Rights Defenders rekla nam je kako je svjesna da aktivisti i aktivistkinje u BiH jako malo znaju o Stonewallu. 

I sama sam, priznaje Ena, površno i stihijski saznavala detalje o ovom događaju kroz rad sa LGBTIQ aktivistkinjama i aktivistima u regiji. No, generalno, Stonewall nije dio znanja koje se prenosi u našem kontekstu među aktivistima koji se ne bave direktno LGBT pitanjima. Ono što nam je puno bliže, u našem kontekstu, a po policijskoj represiji i pobuni protiv nasilja donekle se može povezati sa Stonewallskom pobunom, jesu eskalacije nasilja na prvoj paradi ponosa u Beogradu, te na sarajevskim festivalima QSF i Merlinka. Meni je, kao pripadnici generacije koja je podžala Queer Festival (a tada nisam bila formalna aktivistkinja), radi njegove ideje jednakosti, otvorenosti i prihvatanja, reakcija na isti bila puno veća lekcija nego Stonewall. To, dakako, ne umanjuje potrebu da se o ovom historijskom događaju govori i uči među svim ljudskopravaškim aktivistima, ali i među učenicima i studentima.

Ni ona se ne sjeća da je kroz obrazovne institucije učila o ovom i ovakvim događajima.

Nažalost, škola i univerzitet zaobilaze ljudska, a naročito LGBTIQ prava. Ne sjećam se, nažalost, ni da sam za Stonewall čula ni na magistarskom programu ljudskih prava koji sam završila. Ali u odbranu mog studija, pretpostavljalo se da poznajemo dosta činjenica koje se tiču civilnih i političkih prava, tako da je veći fokus bio na ekonomskim i socijalnim, iako većina mojih kolegica i kolega nisu znali puno o historiji LGBT pokreta. Ne želim ni da spominjem prethodno obrazovanje, tokom kojeg nisam čula bilo kakvo spominjanje rodnih i drugih identiteta, a kamoli dublje analize i predavanja.

Iskreno, do ovog Tvog maila nisam imao pojma o Stonewallu. Tokom studija (Svjetska književnost) tek sporadično sam se susretao sa LGBT pitanjima, a na poslijediplomskom studiju ovih smo se tema doticali u okviru predmeta Žensko pismo, kao i predmeta postkolonijalna književnost – iskren je i sažet Saša Madacki sa Univerziteta u Sarajevu. 

Druga strana medalje: trans-zajednica i Stonewall

Vratimo se još malo na sam događaj koji je pokrenuo lavinu, otvorio mnoga pitanja, a u prethodnih pedeset godina je, kako to počesto sa revolucijama i historijama biva, često i revidiran. Na njegovoj reviziji najviše je radila trans zajednica, oštro kritikujući tumačenja ove pobune iz jednostranog bijelog, počesto gej muškog, a nerijetko i ženskog, lezbejskog ugla. Da su ova tumačenja često transfobična i imaju namjeru umanjiti značaj drag kraljica koje su bile i najčešće gošće Stonewall Inna i jedne od najvažnijih nositeljki plamena pobune, upozoravaju brojne aktivistkinje i aktivisti apelirajući u zajednici, ali i među historičarima i zapisničarima historije, da upamte imena poput Marshe P. Johnson (dokumentarac o njenom životu i misterioznoj smrti dostupan je na Netflixu), Sylvije Rivere i Miss Major, trans žena, drag kraljica, Afro-Amerikanki, pobunjenica.  

Pedeset godina čega?

Pedesetogodišnjica Stonewalla kao globalno važna obljetnica, obilježit će se u raznim dijelovima svijeta. U raznim će, dakako, biti ignorisana i, kao i cijeli pokret, cenzurisana iz javnog prostora, medija i obrazovnog sistema. 

Pedeset godina nakon iskre koja je upalila plamen ponosa i pokrenula prve parade ponosa kao, prije svega, politički i čin otpora i borbe, i u Bosni i Hercegovini, napokon će se, održati prva bh. povorka ponosa. 

Komentar na ovu, možda slučajnu, ali svakako simboličnu podudarnost, imale su i naše sagovornice Ines i Ena. 

Za Ines, ova simbolika izaziva pomiješana osjećanja:  S jedne strane, sretna sam i ponosna na drugare/ice koji su odlučili organizirati prvu povorku ponosa u BiH. U društvu punom mržnje, različitih oblika svakodnevnog fašizma, netrpeljivosti, diskriminacije, nasilja i iznad svega straha – od Drugog, ali i samog sebe – to je pravi herojski podvig. S druge strane, kad pomislim da je 2019. godina, a mi se borimo za osnovna ljudska prava ili se branimo od oduzimanja ili reduciranja istih (poput prava na pobačaj), onda je zaista jako teško oduprijeti se osjećaju ljutnje, frustracije i tuge.

Ena, pak, i u ovom slučaju upozorava na potpuno drugačije kontekste, kada su u pitanju SAD i BiH:

Svaka borba ima svoj tok i taj tok nije nužno svuda isti, niti dovodi do istog krajnjeg cilja. Naravno, bilo bi idealno da smo mogli napraviti prvu povorku prije dvadeset godina, ali naša historija je drugačija od historije Sjedinjenih Država. Iskreno, imajuću u vidu da je prvi javni, aktivistički, LGBTIQ događaj u BiH bio tek prije deset godina, i to sa brutalnim posljedicama, smatram da je uspjeh da organizujemo povorku ponosa sada. 

Ena, također, smatra kako je ovo što se dešava kod nas danas, a dešavalo se u nekom drugom trenutku u nekim drugim i drugačijim društvima, šira borba sa ciljem promjene opće slike o LGBT osobama, ali i svim „drugačijim“ identitetima u jednom društvu. Za sad, zaključak je Enin, čini mi se da neke pozitivne rezultate već imamo, samim tim što je najava povorke pokrenula debatu suočavanja našeg društva sa (nebrojenim) fašizmima koje u njemu postoje.

Živimo u društvu koje voli obljetnice, godišnjice, memorijale. No, obljetnice koje ono slavi, obično podrazumijevaju stalno iskopavanje i prebiranje po kostima svih naših i njihovih mrtvih. 

Pola stoljeća borbe koju je izrodio LGBT pokret u jednom dijelu svijeta možda neće i ne mora biti obilježeno institucionalno, niti javno na tribinama, u stilu kolektivnih terapija, ali nas svakako može podsjetiti da za borbu za prava obespravljenih nikad nije kasno, a ni rano. 

Komentari

komentara