Piše: Selma Kešetović
Parada ponosa u kontekstu ostvarivanja LGBTI prava uvijek je glavna tema oko koje se lome koplja i koja neminovno iskrsne kada se govori o strukturalnoj diskriminaciji. Aktivistice/i vrlo često završe odgovarajući na pitanje “da li smatrate da je parada ponosa moguća?”, bez obzira šta je tema tribine ili medijskog gostovanja. To nije slučajno. Parada je ultimativni pokazatelj koliko javni prostor uistinu pripada LGBTI populaciji. Da, uvijek se iznova osmišljavaju i propituju ciljevi parade, mnogim aktivisticama/ima nije dovoljno samo da izađu u javni prostor i “priviknu” širu javnost na svoje postojanje, žele preciznu agendu i zahtjeve koji bi stajali iza tog čina (čime bi parada bila jedna vrsta masovnog protesta LGBTI osoba u cilju traženja bračnih privilegija, prava na zasposlenje bez diskriminacije, itd).
Homofobna parola “radi šta hoćeš između četiri zida” upravo treba da podsjeti LGBTI osobe da one u javnom prostoru nisu poželjne i da nemaju pravo na radnopravan identitet kao što to imaju heteroseksualne osobe. U njihovom imaginariju parada je probijanje nepoželjnih, isključenih osoba u njihov prostor, svojevrsna kontaminacija heteronormativnog poretka koja mora biti zaustavljena pod svaku cijenu.
“Pride je jednostavno najvidljiviji. Iskustvo pokazuje da vlast i masa uvijek najoštrije reaguju na djelovanje u javnom prostoru. Jasno je odavno da se ni naši vlastodršci ne ponašaju drugačije. Čini mi se da je razlog tome sa jedne strane nemogućnost kontrole ovakvog načina djelovanja, ali i momenat u kojem borba postaje javna stvar, najvidljivija moguća. To je momenat u kojem je izlazak iz ‘svoja četiri zida’ potpun, ali ne samo izlazak iz ličnog prostora, već i sigurnog prostora sala za sastanke i konferencije”, zaključuje Goran Zorić, izvršni direktor prijedorskog Kvarta. Istog je mišljenja Dragoslava Barzut, predsjednica udruženja “Da se zna!”, koja kaže da, kako bi se nešto naglašavalo, najprije mora da bude vidljivo: “Ljudi negativno reaguju na paradu jer to percipiraju kao prst u oko, jer tada smo vidljivi. A svih ostalih dana prećutkujemo da postojimo u tom smislu.”
Ali ono što je znakovito u kontekstu liberalne demokratije danas, i aktivističkih koraka u zemljama bivše Jugoslavije, je činjenica da mi sve manje možemo da zamislimo paradu bez podrške institucija i čitavog državnog sustava moći, posebno nakon 2001. godine kada je parada ponosa u Beogradu organizirana od strane aktivista/ica završila u krvoproliću. Traženje podrške policije i sustava nije temeljna ideja Stonewalla, događaja koji se označava kao početak LGBTI ponosa, nego upravo suprotno – LGBTI osobe koje su u Stonewallu izašle, izašle su protiv represije policije i sustava koji ih je strukturalno progonio. Postavlja se pitanje – da li je danas i ovdje parada ponosa bez podrške policije i sustava uopće moguća?
Predrag Azdejković, direktor festivala Merlinka, tu ima beskompromisno stajalište: “Ako pogledamo sve proteste koji su se dešavali u svetu, to su bili protesti protiv sistema, gde policija nije saveznik. Takvi su bili Stonewall, Selma i drugi protesti za prava crnaca, žena… Izgleda da su naši aktivisti uspeli da naprave recept za protest protiv sistema, uz zaštitu i podršku tog istog sistema, gde se vremenom kritika sistema izgubila, i to je postalo besciljno šetanje od tačke A do tačke B. Drugačija vrsta parade ponosa je moguća, ali niko ne želi da rizikuje svoj komfor i sigurnost zarad njega. Izgleda da niko nije spreman za protest u kome postoje šanse policijskog nasilja, policijske zabrane ili obračuna sa homofobima, što je u redu, ali nemojmo te komforne i elitističke parade ponosa nazivati hrabrim protestima ugroženih, jer to nije istina! To je pre svega šetnja LGBT, političke i međunarodne elite koja je pre svega politički pritisak EU na državne organe.”
Mnogi/e pak organiziranje parade uz podršku sustava vide kao jaču demokratizaciju društva u kojem je određeni stupanj LGBTI prava već ostvaren. Dragoslava afirmativno smatra da je posrijedi emancipacija od margine prema centru, i da zato imamo policiju da nas štiti. Ines Pusić, predsjednica udruženja Liberta Mo iz Mostara zastupa ovakvo mišljenje i naglašava da policija sa institucijama mora biti voljna da zaštiti građane i građanke u organizaciji parade ponosa, odnosno da je za organiziranje iste neophodna povoljna polititička klima. Ona dalje smatra da je parada važna, ali ne i ključna u ostvarivanju LGBTI prava: “Podržavam paradu ponosa, ali je ne smatram najboljom strategijom pri borbi za LGBT prava. Lijepo je prošetati jednom godišnje ulicama svoga grada kao slobodan pojedinac/ka, ali tu borba ne završava, niti je to približno dovoljno. To je jednodnevna sloboda i onda slijedi strah naredna 364 dana u godini. Borba traje svakodnevno, a ne samo jedan dan u godini”, kazala nam je Ines.
U BiH LGBTI zajednica je podijeljena što se tiče stava o paradi ponosa, i mudro čeka povoljniju političku klimu, iako je teorijski svjesna da povoljna politička klima ne postoji, niti će doći, i da je uvijek dobar trenutak za paradu. Kada je riječ o organizatorima/icama parade ponosa, one/i osjećaju odgovornost za potencijalno nasilje, iako logički i pravno gledajući, ta odgovornost nije na njima, nego isključivo na osobama koje vrše nasilje i institucijama koje im to dozvole (često vladajuće struje i proizvode nasilnike jer je otvoreno liberalno društvo prijetnja njihovoj moći). Stoga se bira postepeni put do parade kao krune aktivizma – prave se saveznici/ice, educiraju se političke struje, ojačava se zajednica i mijenjaju se diskriminatorni zakoni.
“Mislim da parada ponosa nije najvažnija za borbu prava LGBTI osoba u jednoj zemlji. To je samo kruna aktivizma, ali itekako važna. Veoma je važno da se jedna parada ponosa može bezbjedno održati u jednoj sekularnoj državi, jer bi to bio pokazatelj da su se prava LGBTI osoba uistinu poboljšala. Ipak, meni su važniji zakonski pomaci za koje se svi borimo”, rekao nam je Dženan Pjanić iz Zenice.
Ljudi izvan LGBTI aktivizma imaju običaj paradu ponosa samo svesti na “gej paradu”, ne razumijevajući kompleksnost i široku paletu identiteta koji postoje u LGBTI zajednici, pa i pitanje queer populacije koja je po svojoj osnovi antiidentitarna. Ako se vratimo i na Stonewall, naveći bunt prema policiji pružile su upravno transrodne osobe koje su i bile pod najvećom represijom sustava. Patrijarhalna matrica uvijek vidljivost stavlja na muškarce, tako da se u kontekstu dijaloga o paradi ponosa lopta uvijek prebaci na polje egzistiranja gej muškarca, iako je parada po svojoj osnovi parada za sve isključene iz heteronormativnog poretka. Upravo zato aktivistice/i imaju veliku moralnu odgovornost za predstavljanje LGBTI populacije na način da nijedan od ovih identiteta ili antiidentiteta ne bude isključen. Iako se, recimo, smatra da je parada ponosa u Beogradu ove godine bila uspješna, otvoreno pismo na svom profilu koje je uputila Sonja Sajzor, transrodna žena, performerka i glazbenica, organizatoru Bojanu Stojanovića, sadržava veliku ogorčenost što se ona, kao osoba transrodnog identiteta, osjećala poniženom, omalovaženom i često isključenom, najviše iz razloga što gej organizatori nisu imali nikakva sluha za stvarne probleme transrodne populacije, a nisu/e htjeli/e ni da nauče. (Pismo možete pročitati ovdje.)
Organiziranje parade ponosa je kompleksna stvar koja za istim stolom okuplja aktivistice/e, često različitih političkih pripadanja, shvaćanja i ideje šta bi parada ponosa uopće trebala biti. I to je sasvim legitimno, jer liberalna demokratija je upravo dijalog različitih interesnih strana koje trebaju donijeti odluku koja će ostvariti kompromis između njih. Ali kada ljudi izvan zajednice i aktivizma postave pitanje “A kad će parade?”, ne žele čuti o tome. Ne žele ući u svu kompleknost organiziranja takvog događaja i realnih implikacija za zajednicu koje taj događaj donosi. Oni/e često samo žele da se ljudi izlože potencijalnom nasilju kako bi imali/e dnevnopolitčke teme i prliku za vlastito pozicioniranje u političkim interesnim strujama. Upravo zbog toga aktivisti/ice i ne bi trebali/e osjećati nelagodu ili odgovornost kada ih pitaju “A kada će gej parada?”.
Ne znamo kada će parada ponosa. Možda kada bude povoljnija politička klima. Možda će biti sasvim spontano sutra ujutro. Ali to se ne trebate pitati. Ono što se svaka heteroseksualna osoba treba pitati je kako da iskoristi svoju privilegiju da bi pomogla svojim sugrađanima/kama da ostvare prava koja oni/e već uživaju.
