Pisac Aleksandar Hemon, veliko ime na svjetskoj književnoj sceni, snimio je video podrške za prvu Bh. povorku ponosa. Iskoristile smo ovu priliku da ga pitamo o važnosti podrške heteroseksualnih osoba povorci ponosa kao protestu za prava LGBTI sugrađana/ki, o identitetima u književnosti, i kako se boriti protiv rastućeg fašizma.
Razgovarala: Selma Kešetović
Foto: Velibor Božović via Princeton University
LGBTI.ba: Vaš dom je bio Chicago, sada je to Princeton, ali Sarajevo je stalno prisutno u Vašim analizama i intimnim pričama. Kako gledate na prvu Bh. povorku ponosa sa teorijskog, a kako sa intimnog aspekta? Šta će to značiti za Sarajevo, kao i za Bosnu i Hercegovinu?
HEMON: Mislim da je krajnje vrijeme da se u Sarajevu održi povorka, mada mi je razumljivo zašto je trebalo tako dugo — sigurno ne zbog odsustva LGBT aktivizma u Sarajevu i BiH. Intimno i lično mi je drago da će se povorka desiti zato što imam drage prijatelje i poznanike koji nisu bili slobodni da se potpuno izraze i postoje u javnom prostoru, ili u životima drugih ljudi, na način na koji to bez ikakvog posebnog napora i dozvole može činiti heteroseksualna većina. Nepravednost takve situacije je očigledna i zahtijeva hitnu korekciju. Isto tako, ako vjerujemo u demokratiju i jednakost, onda je svako prisilno (zakonski ili običajno) odsustvo ili manjak prisustva u javnom i/ili političkom prostoru najjednostavnija i okrutna diskriminacija. Niko nema pravo da odlučuje pod kojim su uslovima manjinske populacije podobne da učestvuju u društvu i javnosti. I na kraju, mislim da je heteronormativni patrijarhat — koji je kičma nacionalizma — načinio toliko zla na ovim (a i drugim) prostorima, da svaki javni čin koji dovodi u pitanje patrijarhalnu i heteronormativnu dominaciju ima političku vrijednost.
LGBTI.ba: Rado ste sudjelovali u kampanji video podrške Bh. povorci ponosa. Koliko heteroseksualni/e saveznici/e mogu pomoći u ovoj borbi i koliko je to njihova moralna dužnost?
HEMON: Mislim da su heteroseksualni saveznici važni u borbi za prava i jednakost LGBT zajednice, ne samo zato što je relativno lako definisati zajednički cilj (bezuslovna demokratija, prinicipijelna antidiskriminacija), nego i zato što neki od nas osjećaju odgovornost vezanu za privilegiju muške heteronormativnosti. U patrijarhalnom društvu, moja sloboda je nečija druga nesloboda, zbog čega imam moralnu dužnost da taj nepravedni balans slobode pokušam promijeniti.
LGBTI.ba: Da li je došlo do nazadovanja borbe za prava LGBTI osoba u Americi pod Trumpovom administracijom ili se rodio još jači bunt? Kako će ovaj rast fašizma kojem je Trump dao legitimitet uopće završiti?
HEMON: Trumpistički fašizam je krenuo u frontalni napad na prava LGBT zajednice, iz upravo onih razloga zbog kojih je fašizam uvijek fanatično, heteronormativno maskuliniziran. Za trumpizam, kao i svaki fašizam, dužnost žena je da se povinuju zahtjevima mužjaka na vlasti, što uključuje i rađanje novih pripadnika nacije, po mogućnosti muških. Isto tako, u svakoj fašističkoj hijerarhiji, na vrhu su heteroseksualni muškarci koji svoju moć dokazuju unižavanjem drugih. U takvoj hijerarhiji, LGBT zajednica je inherentno subverzivna jer je svojim postojanjem dovodi u pitanje. U Americi je, međutim, u toku teška borba i nijedan ishod nije garantovan. Trumpizam još nije pobijedio.
LGBTI.ba: Identiteti u književnosti su sa jedne strane nerazdvojni od književnosti koju pišemo, ali sa druge strane, moramo povući crtu između autora/ice i pripovjedača/ice. Sa jedne strane, i kao čitatelji/ke, želimo autentično iskustvo izbjeglica, lezbijki, trans osoba, rasnih manjina, ali sa druge strane, postmoderne filozofije su nas pregazile i nema natrag. Postoji li neka moralna prepreka da se piše o Drugima koji/e nismo? Kako to riješiti?
HEMON: Niko nije samo jedna stvar. Svesti nekoga na samo jednu karakteristiku, čak i ako je ona u datom društvu dominantna, je nasilje nad bogatstvom ljudskog života. Kompleksnost iskustva dozvoljava kako radikalnu raznolikost, tako i preklapanje. Ja nisam ljubitelj književnosti koja objašnjava i dijagnosticira, nego one vrste koja se pita o svijetu i napreže se da razumije kako ljudska bića, u svoj njihovoj raznolikosti i sličnosti, u njemu postoje. Na vrlo jednostavan način, važno je slušati i cijeniti šta neko ko nije ja kaže i misli. Pri tome je sama mogućnost komunikacije zasnovana na činjenici da ovako ili onako nešto dijelimo — u najmanju ruku, jezik.
LGBTI.ba: I za kraj, recimo da se desi vremenski skok u 2050. godinu u Bosni i Hercegovini. Šta očekujete da ćete vidjeti?
HEMON: Ne znam da li ću tada biti živ, ali nadam se da će se nešto promijeniti nabolje i da će energija i pamet generacije koja sad preuzima svijet spriječiti katastrofu i napraviti nešto bolje. Isto tako, bojim se da će klimatske promjene dovesti do daljeg urušavanja ovog slabog društva čiji su glavni motor nacionalistička pohlepa i glupost.
