Foto: Loreta Cuka
Razgovarala: Aida K.
Osmog septembra 2019. godine u Sarajevu se održala prva Bh. povorka ponosa. Hiljade ljudi prošetalo je od Vječne vatre do Parlamenta BiH, ujedinjeni idejom da su ljubav, sloboda, ljudska prava i pravo na život bez diskriminacije vrijednosti za koje se vrijedi i mora boriti. Međutim, bilo je i onih koji se tog dana nisu pridružili povorci, ali ih je povorka ohrabrila da se oslobode okova straha od otkrivanja vlastitog identiteta, vlastitog života osuđenog na „svoja četiri zida“. Jedna od njih je Alma H.
Alma ima 36 godina. Po zanimanju je ekonomistkinja, koja je završila Visoku poslovnu školu na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. Trenutno je zaposlena kao računovotkinja u jednoj računovodstvenoj agenciji u Sarajevu. U vezi je djevojkom osam godina, a od aprila ove godine žive zajedno. Rekreativno se bavi sportom i muzikom. Razlozi zbog kojih nije učestvovala na prvoj Bh. povorci ponosa, ali i to kako je održavanje povorke ohrabrilo da sa svojim poslovnim kolegama/icama podijeli istinu o svojoj seksualnoj orijentaciji, bile su neke od tema našeg razgovora.
Zašto ste odlučili da ne učestvujete na prvoj Bh. povorci ponosa u Sarajevu?
Osnovni razlog zbog kojeg nisam učestvovala na povorci jeste to što nisam out na poslu. Bojala sam se kakva bi bila reakcija kolega/ica na poslu, ali i klijenata sa kojima sarađujemo, ako bih bila viđena na povorci, jer reputacija i poslovanje firme zavise od toga kako nas klijenti doživljavaju. Radim u firmi koja broji dvadesetak uposlenih, te sam u godinama koje sam provela radeći sa njima shvatila da, pored nekoliko kolega/ica koje nisu homofobi, radim u sredini koja je jako homofobna. Drugi razlog je bio strah za vlastitu sigurnost i sigurnost moje djevojke, jer je i kod nje slična situacija na poslu, te smo na kraju odlučile da ipak ne učestvujemo.
Šta za Vas znači povorka ponosa?
Za mene povorka znači promjenu. Povorka znači podsticaj za lični aktivizam, potrebu da ne dopustim da me pobijedi strah koji me do sada tjerao da šutim kada se negativno govori o LGBTIQ osobama, potrebu da argumentima, možda i outiranjem, ne dozvolim da se čuju samo kontra stavovi. Za mene povorka znači izjavu moje mame, koja me do sada voljela i prihvatala u svoja četiri zida, da će iduće godine izaći na povorku.
Rekli ste da je najveći razlog zbog kojeg niste učestvovali na Bh. povorci ponosa strah od reakcija kolega/ica na poslu. Kako ste se osjećali zbog toga?
Počela sam osjećati promjenu u sebi kako se počeo približavati dan povorke. Prvo sam osjetila revolt koji je u meni izazvala činjenica da su se ljudi toliko angažovali da iskažu koliko se protive povorci, apsurdnost njihovih argumenata, činjenica da se nikada ne bi okupili da se usprotive realnim problemima. Zatim sam osjetila ljutnju što dopuštam da me bilo šta zadrži kući tokom povorke, a onda sreću i ponos na sve ljude na povorci, organizaciju povorke i ljubav koja se mogla vidjeti čak i na TV prijenosu.
Da li se nešto promijenilo nakon 8. septembra?
Miks svih osjećaja koje sam imala neposredno prije i nakon povorke su bili znak da je moje vrijeme za strah prošlo. Nije postojao plan, jednostavno sam znala da će doći trenutak za outanje na poslu. To je jedino mjesto gdje osjećam pritisak da lažima izbjegnem jednostavno pitanje „Imam li momka“, jer ne mogu odgovoriti „Ne, ali imam djevojku“.
Kako je to izgledalo?
Moje outanje na poslu je tek počelo. Sve se desilo nekoliko dana nakon održavanja povorke, dok sam bila na doručku sa dvije kolegice i kolegom, koji je ujedno i direktor firme. Temu održavanja povorke je pokrenula jedna od kolegica, rekavši da je u razgovoru sa kolegama iz naše bivše firme saznala da su neki od njih protiv povorke, ali i da ima onih koji podržavaju. Veliki trenutak za mene je bilo kada je rekla da je naš prethodni direktor rekao da mu je povorka uredu i da nema ništa protiv. Iako smo tokom godina zajedničkog rada ostvarili blizak odnos, nikada nisam namjeravala da se outam, jer je on religiozan i stariji čovjek. Informacija o njegovom pozitivnom stavu o povorci, vratila mi je sve nelagode i izgovorene laži kojima sam sakrivala svoj identitet, a srce mi je počelo ubrzano kucati. I sama iznenađena tom reakcijom, rekla sam kolegama da im moram nešto reći. Zbunjeni mojim ponavljanjem te rečenice, gledali su u mene i čekali da konačno izgovorim ono što želim. Ne usuđujući se gledati u nikoga, rekla sam „I'm gay“. Nekako mi je to uvijek bilo jednostavnije reći na drugom jeziku. 🙂 Dakle, sve je nekako krenulo od povorke.
Kakve su bile reakcije Vaših kolega/ica?
Kolega mi je prvi pružio ruku podrške, a za njim obje kolegice, iako znam da je jedna od njih imala negativan stav prema LGBTIQ osobama. „To je tvoj izbor“, rekla je, vjerujem, u nastojanju da prati pozitivnu reakciju, jer je u tom trenutku bila manjina koja ne podržava LGBTIQ osobe. „To nije izbor“, u isti glas smo rekli kolega i ja. Njegova reakcija smanjila je tenziju kod mene. Rekao je da mu je baš drago što sam to podijelila sa njima, da se ne moram brinuti da će to neko drugi saznati ukoliko ja ne želim. Nakon toga su imali puno pitanja. Pričala sam im svoj život u sat vremena pauze. Naravno, iznenadila ih je činjenica da imam djevojku osam godina i da živimo zajedno. Konstatovali su da nije jednostavno živjeti život u ormaru, uvijek morati imati neku laž u rezervi. Nakon toga, kolega/direktor me pozvao i još jednom naglasio da imam njegovu podršku, da mogu računati na njegovu pomoć, uz obećanje da neće biti diskriminacije u firmi, te da je otvoren za prijedloge o načinima na koje bismo ostalim kolegama/icama mogli približiti i predstaviti ovu temu.
Kako ste se Vi osjećali u tom trenutku?
Nakon prvobitnog uzbuđenja i tenzije, osjećala sam sreću što sam konačno pokrenula i outanje na poslu. Iako sam izbjegavala pogled kolegice koja ima negativan stav o LGBTIQ osobama, nastojala sam da joj približim probleme sa kojima se susrećemo tokom odrastanja, u školi, fakultetu, na poslu, u porodici i u svakodnevnom životu. Da svi negativni, čak i naizgled bezazleni komentari, doprinose da se osjetimo sputano, uplašeno ili povrijeđeno, da je nasilje zbog seksualne orijentacije ili rodnog identiteta stvarnost za veliki broj LGBTI osoba, da su diskriminacija i ugroženost prava naša svakodnevnica.
S druge strane, presretna sam zbog reakcije kolege/direktora i njegove spremnosti da ostalim kolegama približimo ovu temu, što smatram jednim od najboljih aktivističkih koraka.
Kada uporedite situaciju na poslu prije i poslije Vašeg autanja, da li su Vaši odnosi s kolegama ostali isti, ili su se na neki način promijenili?
Ne osjećam promjenu u njihovom ponašanju prema meni. Kolegice imaju jako puno pitanja. Primijetim da im je neugodno odjednom sve pitati, ali ih ja ohrabrujem da pitaju sve što žele. I meni je stalo da im približim i objasnim, posebno kolegici koja je imala negativan stav, jer sam jedina gay osoba koju poznaje. Želim da shvate da su naše druge osobine nezavisne od naše seksualnosti, da naša seksualnost nikoga ne ugrožava niti preobražava, da stvarno postoje prava koja nemamo, i da povorka nije provokacija. Mislim da uspijevam u tome, i posebno sam sretna da sada postoji još jedna osoba koja zbog mene više ne misli da su gay ljudi tamo neki ljudi koji ugrožavaju ostale ljude. To što se već šalimo na ovu temu je dokaz opuštenosti i da sam upravu.
