Piše: Andrea Jović za Crol.hr
Dugoočekivana lezbijska kostimirana drama s Kate Winslet i Saoirse Ronan u glavnim ulogama neočekivano dobro ponavlja dobre strane nenadmašnog “Portreta djevojke koja izgara” nudeći čak mogućnost hepienda, ili barem rasprave o tome što bi hepiend za devetnaestostoljetni lezbijski par bio.
Nakon predivnog lanjskog filma Céline Sciamma, njegov ovogodišnji britanski pandan mogao se činiti kao naskakivanje na vagon i pokušaj ponavljanja njegova uspjeha. Tom dojmu doprinosti i činjenica da se mnogo diskutiralo o povijesnoj utemeljenosti filma – naime, mnogi su izvori optužili redatelja Francisa Leeja da ne postoje dokazi o vezama glavne junakinje s drugim ženama.
No, Lee je doskočio kritikama zabavnim objašnjenjem – ako je u povijesti bilo toliko straightwashinga, zašto ne bismo i jednom gdje nema dokaza pretpostavili da je junakinja bila lezbijka.
Lezbijske veze 19. stoljeća
Kao nadahnuće za snimanje filma mogla je poslužiti i izvrsna prošlogodišnja serija “Gentleman Jack”, koju je, kao i “Ammonite”, koproducirao BBC.
Premisa je u sva tri slučaja slična – jedna je od protagonistica samosvjesna i samostalna žena od zanata, dok je druga konvencionalna, slabašna, melankolična. No, svaka od ove tri serije ipak nudi različitu viziju onog kako je lezbijska veza mogla izgledati u 19. stoljeću.
U “Ammonite” Mary Anning (Kate Winslet) amaterska je geologinja čije su iskopine s britanskih plaža dospjele i u Britanski muzej. Rutinu njezine samotničke, disciplinirane svakodnevice ruši posjet amaterskog prirodoslovca Rodericka Murchinsona (James McArdle) i njegove melankolične supruge Charlotte (Saoirse Ronan).
Roderick odlazi na ekspediciju i moli Mary da za naknadu pravi društvo njegovoj supruzi, na što ova nevoljko pristaje, pod pritiskom vlastite, novcem opterećene, majke Molly (Gemma Jones). Kad se Charlotte ozbiljno razboli i treba predanu njegu, odnos dviju žena sve se više produbljuje dok ne kulminira poljupcima u Maryjinoj radionici.
Odlična Kate Winslet
“Ammonite” je stilski izveden prilično slično kao i “Portret” – bez puno riječi, a s izvrsnim nastupima Kate Winslet koja se savršeno snašla u ulozi kameno hladne znanstvenice i Saoirse Ronan kao ucviljene supruge koja nalazi svoj glas. Vizure britanskog mjesta Lyme Regis i podivljalog oceana daju filmu osobit šarm i dozu modernističke nostalgije kakva je prisutna, primjerice, u “Svjetioniku” Virginije Woolf.
Dok “Portret” otvara druge aktualne teme poput rasnih odnosa ili pobačaja, “Ammonite” se usredotočuje na odnos prema ženama u znanosti. Mary Anning bila je prva znanstvenica koja je identificirala fosil ihtiosaurusa i sastav koprolita, no za svoja otkrića nikad nije dobila priznanje. Unatoč brižnom radu, znanstvenoj oštroumnosti i nevjerojatnim uvidima, kao ženi nije joj bio dopušteno člantsvo u Geološkom društvu iz Londona.
Mary i Charlotte savršeno se uklapaju u taj lezbijski kontinuum, u društvo mnogobrojnih žena koje su živjele pomalo čudnim životom, ali opet ne dovoljno da ih se stigmatizira, koje su u neslobodi našle svoj način da budu sretne
Svi se dive Mary i dodvoravaju joj se, kao i ženama iz “Vlastite sobe” Virginije Woolf koje svi drže na pijedestalu, ali ne smiju ući u knjižnicu, što odlično pokazuje pasivnost žene u patrijarhatu i patroniziranje tih veleumova prestrašenih što ih žena lako može nadmašiti.
Završetak filma efektno problematizira stvaranje analogije takvom patronizirajućem odnosu i unutar njezine veze s Charlotte. Nakon Charlotteina povratka s mužem u London, i smrti Maryjine majke, Charlotte poziva Mary u posjet u London.
Srednji put
Kad stiže, Mary joj pokazuje njezinu sobu, samo vratima odvojenu od njezine, u koju je poziva da se trajno doseli. Mary revoltirano optužuje Charlotte da je želi pretvoriti u pticu u kavezu kakva je i sama te bijesno odlazi.
No, završna scena u kojoj se dvije ljubavnice sastaju u Britanskom muzeju pred Maryjinim izloškom ostavlja otvorenim pitanje Maryjine konačne odluke, a i toga što je u kostimiranoj drami hepiend. Jasno, najsretniji završetak nudi “Gentleman Jack” u kojem, nauštrb represivnog društva, Anne i Ann žive zajedno, samostalno i samosvjesno. Ipak, takvo što nije moguće za protagonistice “Portreta” i “Ammonitea”, koje nisu poduzetne zemljoposjednice poput Anne Lister.
“Portret” ovaj problem razrješava izvrsnom gestom – dvije ljubavnice moraju se rastati, ali i niz godina nakon, ostavljaju jedna drugoj znamenje međusobne ljubavi. “Ammonite” se, na tragu globalnog ideološkog trenda, otvorenim završetkom odlučuje za srednji put – odnosno, ostavlja mogućnost za zajednički život dviju žena u onakvim ekonomskim i povijesnim okolnostima u kakvima su živjele.
Lezbijski kontinuum
Premda bih, kao gorljiva protivnica centrističkih rješenja, očekivala da u ekran vičem: “Ne čini to, Mary! Imaš svoje kamenje! Nisi luda pa da gledaš tog njezinog muža ostatak života!” ipak je razumljivo da je teška odluka odbaciti radost u istini koju samo dvije žene dijele skrivenu ispod pretvaranja i trpljenja.
Valja se samo prisjetiti knjige “Between Women” Sharon Marcus koja objašnjava kako je lezbijska povijest upravo povijest ovakvih malih transgresija – neobično bliskih prijateljstava, dnevničkih formi, ženskih časopisa s malo prefetišističkim pogledom.
Dok “Portret” otvara druge aktualne teme poput rasnih odnosa ili pobačaja, “Ammonite” se usredotočuje na odnos prema ženama u znanosti
Mary i Charlotte savršeno se uklapaju u taj lezbijski kontinuum, u društvo mnogobrojnih žena koje su živjele pomalo čudnim životom, ali opet ne dovoljno da ih se stigmatizira, koje su u neslobodi našle svoj način da budu sretne i tako, suprotno vjerojatno i vlastitim očekivanjima, utabale put za kasnije lezbijsko oslobođenje.
Upravo zato – premda nije ni osnažujuć i inspirativan poput “Gentlemana Jacka”, ni predivan i razoran poput “Portreta” – “Ammonite” ima svoju snagu kao još jedna vrlo uspjela lezbijska vinjeta na povijesnom spektru “žena koje vole žene”.
Izvor: Crol.hr
