RZGOVARALA: Nikolina Todorović
Ana Todorović je Sarajevo napustila kao tinejdžerica, a u Kanadi je, kroz udomiteljstvo, rad u kuhinji i godine samostalnog života, naučila šta znači preživjeti i sazrijeti bez ikog svog. Danas živi na malom otoku Galiano, vodi vlastitu prodavnicu i kafić, i govori o queer životu u Kanadi, jeziku koji je krenuo da joj bježi i osjećaju da je “između” dva doma. Ovo je razgovor o pripadanju, gubitku i miru koji dođe kad shvatiš da si sebi dovoljna.
Ovaj “neobični” intervju, priznajem, pomalo je iznenadio i mene samu. Naime, raditi intervju s aktivistima/icama, književnicima/icama, umjetnicima/icama je jedno, a nešto posve drugo je voditi intervju s najbližom rodicom.
Draga Ana, hvala ti na tome što si pristala da razgovaraš sa mnom za portal LGBTI.ba, kao rodica s rodicom, ali, prije svega, kao suborkinja sa suborkinjom, žena sa ženom.
Voljela bih te za početak zamoliti da se predstaviš čitateljicama i čitateljima portala LGBTI.ba.
Prije svega, osjećam se vrlo počašćeno što me intervjuiraš za tako sjajnu platformu. Ti jesi moja rodica, moja porodica, ali ja ti se istinski divim kao autorici i oduševljena sam svim tvojim dostignućima.
Rođena sam u Sarajevu 1991. i zbog onoga što ću kasnije nazvati nizom nesretnih okolnosti, preselila sam se u Calgary u Kanadi 2004. kako bih živjela s ocem i njegovom novom porodicom. Ubrzo nakon toga smještena sam u udomiteljski sistem gdje sam živjela s nigerijskom porodicom do svoje 18. godine. Postoji mnogo horor priča o tom udomiteljskom sistemu, ali moja zapravo nije bila toliko loša. Udomitelj je čak pomalo govorio bosanski! S 18 godina osjetila sam da sam napokon odrasla i zrela osoba, i odselila sam se. Živjela sam s prijateljima između Calgaryja i Vancouvera, povremeno radeći u raznim restoranima i ugostiteljskim objektima.
Volim kuhati, kao i ti. 😊 Biti kuharica je zaista jedna od mojih strasti, ali način života koji dolazi s prehrambenom industrijom nije uvijek najodrživiji. Puno pića i droge, to može biti vrlo mračno i toksično mjesto. Također, taj svijet je dominantno muški. Bila sam jako dobra u onome što radim, ali sam često radila poslove za više ljudi iznad mene, i vrlo često je moja pozicija bila “just Ana” dok su se moje muške kolege penjale merdevinama do vrha.
Ali dobro. Ipak sam se zabavila, puno sam toga naučila, skuhala i pojela mnogo izvrsne hrane. Ne žalim ni za čim. Osim što, možda, nisam shvatila svoju vrijednost ranije. Ali to je sudbina mnogih mladih djevojaka koje su bez podrške krenule u samostalni život.
Sredinom 2018. preselila sam se na otok Galiano koji pripada Britanskoj Kolumbiji, to je mali otok na zapadnoj obali Kanade.
Živim sa svojom djevojkom Katie i naša dva psa. Tokom pandemije, moja djevojka je pokrenula malu firmu za uređenje okoliša, a budući da je u to vrijeme bilo malo kuharskih poslova, odlučila sam se okušati profesionalno u vrtlarstvu. Radile smo zajedno četiri godine i uspjele smo izgraditi lijep život.
Ovog ljeta desilo se nešto što bih mogla nazvati malim čudom. Moja omiljena prodavnica mješovitom robom na otoku bila je na prodaju. Radila sam tamo honorarno mnogo puta godinama. Vrlo sam bliska s osobljem i sve vrijeme sam bila tamo, bilo da kupujem svježe povrće ili samo želim da razgovaram s prijateljima. Najprije sam u šali rekla da bih ja trebala kupiti radnju jer ionako sam tu sve vrijeme… A onda je jedno dovelo do drugog i sada, evo, posjedujem prodavnicu!
To je jedna od onih prilika koja se javlja jednom u životu. I ja sam je zgrabila.
Počastvovana sam što sam nastavila tradiciju dugu četrdeset sedam godina. Toliko je ta radnja organske hrane i ostale domaće robe postojala prije mene. To je velika odgovornost i zadovoljstvo. Ja sam ujedno ovu radnju nadogradila nečim što je bio moj san. A to je otvaranje restorana. Za sada je to mali kafić koji ima ponudu lokalne i organske kuhinje. A sanjam da će postati i više.
Volim je, opsjednuta sam njome, to je cijela moja ličnost. To sam ja.
Naš razgovor, kao i naša porodična priča, ima jednu centralnu tačku. To je naša najveća porodična tragedija. Ono što je obilježilo naše živote zauvijek. To je smrt tvoje majke, Marine Todorović, moje tetke i starije sestre mog tate. Nakon njene prerane smrti, mi se naprasno i iznenadno rastajemo… Taj rastanak je ožiljak koji svaka od nas nosi i s kojim se nikada nismo pomirile. Imaš li snage osvrnuti se na taj period? Na vrijeme kada si otišla u Kanadu? Kako je tada izgledao tvoj život? Kako je bilo živjeti, odrastati, sazrijevati, učiti jezik i, na koncu, otkrivati sebe u to posve novom svijetu? Kada si se prilagodila sredini u kojoj živiš?
Stop! O ovome pričam samo na terapiji! 😀
Ah… da. Bilo je prilično nestvarno. Sjećam se slijetanja u Kanadu i velikog kulturnog šoka. Sve je bilo tako veliko i raštrkano. I svi su bili stranci. Bilo je stvarno, stvarno čudno. Nisam htjela napustiti svoj dom i to mi je jako teško.
Ne šalim se kada kažem da je to tema i vrijeme kojem se vraćam na psihoterapiji. Prilično sam se brzo prilagodila… Mada, mrzila sam školu, ali sam lako stekla prijatelje pa je bilo zabavno.
Moj život je od tada bio neobičan. Brz. Mislim da tek sada, kada usporim, upoznajem sebe.
Otišla si iz Sarajeva 2004. kao tinejdžerica, a vratila se 2025. godine kao zrela, tridesetčetverogodišnja žena. Vidjele smo se nakon pune dvadeset dvije godine. Nemoguće je opisati taj osjećaj. Stoga ćemo to preskočiti, a fokusirati se na ono što se desilo u međuvremenu. Ovdje si stigla sa svojom partnericom. I donijela si vijest o tome da si otvorila vlastiti restoran i prodavnicu u Kanadi. To su dva krupna životna uspjeha.
Htjela sam pokazati Katie odakle sam. I htjela sam se osjećati povezano sa svojim korijenima. Iskreno, bila sam jako tjeskobna, bio je to sasvim novi i, za mene, ponovni kulturni šok. Mislila sam da ću se osjećati kao kod kuće i odjednom pronaći sebe.
Bila sam potpuno svjesna koliko je naša kultura drugačija, ali nisam bila spremna na način na koji je to utjecalo na mene.
Osjećala sam se otprilike kao kad sam došla u Kanadu, sve je bilo drugačije i svi su bili stranci… Bilo je smiješno jer sam mislila da svi viču na mene i da su zlobni jer mi je bosanski loš i ne razumijem šta mi govore. Ali Katie je istaknula da imam iste manire kao naši ljudi i pomislila sam – Oh, pa, to je jednostavno način na koji mi razgovaramo!
Izgubila sam kontakt i doticaj s našim ljudima, našim jezikom… Ipak, stvarno sam sretna što sam došla. Zaboravila sam koliko je lijepo i posebno. Moje Sarajevo.
Kad sam se vratila u Kanadu, bila sam neko vrijeme u vrlo čudnom stanju. Osjećala sam se kao da sam otišla u Bosnu – kući, ali sam se vratila osjećajući se pomalo kao da nisam sigurna gdje pripadam ili ko sam. Bilo je to previše tjeskobno za mene.
Sada kada se tvoj život smirio i lijepo posložio, voljela bih da se osvrneš unazad. Kako je, zapravo, biti LGBTIQ osoba u Kanadi, u sredini u kojoj živiš? Kako je tvoj proces otkrivanja identiteta i prihvatanja tekao? Kome si se prvo autovala i kada je to bilo? Uopće, kako je izgledao tvoj emotivni život? Da li je bio težak i izazovan, upravo zbog toga jer si žena?
Osjećam se vrlo privilegirano što mogu reći da zapravo nisam imala nikakvih negativnih iskustava. Nisam uopće imala taj trenutak mislim da sam gej. Odrastajući na mjestima gdje je to prihvaćeno i okružena ljudima otvorenog uma, mislim da nisam morala previše razmišljati o tome. Jednostavno sam bila ono što jesam.
Kanada je vrlo LGBTIQ prijateljska u većini mjesta, imamo cijele gradske blokove posvećene queer firmama, neki gradovi, pa čak i mjesta, poznati su u zajednici kao mjesta za život queer osoba. Opet ponavljam, osjećam se vrlo privilegirano što ovo mogu reći. Jer znam da to nije uobičajeno za toliko država i mjesta.
Zbog sebe same, ali i zbog publike LGBTI.ba portala, molila bih te da nam pokušaš približiti queer život u Kanadi. Kako on izgleda i funkcionira u svojoj svakodnevnici? Kako se na njega gleda kroz institucije i s vlasti?
Imam sreću živjeti u dijelu Kanade koji je super prijateljski nastrojen prema queer osobama. LGBTIQ osobe vidite posvuda kako se slobodno izražavaju. Možda sam malo neupućena u probleme s kojima se ljudi suočavaju u konzervativnijim dijelovima Kanade. Ali mislim da svi naši gradovi svake godine imaju povorku ponosa. I možemo se vjenčati.
Voljela bih doći na vašu povorku ponosa, osjetiti i doživjeti to, atmosferu i ljude. Prva povorka ponosa u Sarajevu je nešto veliko i historijski važno, žao mi je što to nisam mogla doživjeti, ali upratila sam sve preko medija i zaista sam ponosna na sve vas!
Tvoj pogled na Bosnu i Hercegovinu? Na Sarajevo? Ilidžu na kojoj si odrasla? Je li ti teško pozicionirati se identitarno? Pitanje pripadanja i pripadnosti – kakvo je ono u tvome doživljaju?
Volim to odakle sam i ponosna sam na svoje korijene, ali se sve vrijeme borim s osjećajem da nisam dovoljno Bosanka.
Kao što si čula i znaš, loše govorim bosanski i ne bih baš rekla da se uklapam u naše društvo. S druge strane, nisam dio bosanske zajednice u Kanadi jer sam previše Kanađanka za njih.
Ako nisi dovoljno nešto, onda si ništa.
Osjećaj je kao da zapravo ne znaš ko si. Mislim, moj identitet je bosanski, ali kad sam došla u Bosnu, brzo je postalo očito da se ne uklapam baš u taj kalup. Znaš. Poput hrane koju jedeš, odjeće koju nosiš, šta radiš u slobodno vrijeme, poput tvog smisla za humor, načina na koje reagiramo na stvari oko nas. Sve nas to definira i pretpostavljam da sam, kad sam se osjećala da se ne uklapam ovdje, u Kanadi, pomislila, oh, u redu je, to je zato što sam Bosanka.
U Kanadi je ipak drugačije. Ovdje ima toliko različitih ljudi, pa mislim da je lakše prihvatiti one koji su drugačiji.
Međutim, imajte na umu da definitivno imamo rasizam, seksizam, homofobiju svuda oko nas. Pa tako i Kanada ima cijelu pokrajinu koja je vrlo desničarski orijentirana i želi se pridružiti Americi kao država. Šanse da te pretuku u malom gradu Alberti su veće nego u gradskim područjima.
Kada razmislim, bila sam diskriminirana zato što sam Bosanka, ali nikad zbog toga što sam lezbejka.
Sanjaš li još uvijek na svom jeziku? Kakav je osjećaj, sanjati, na tuđem jeziku? Kako se osjećaš povodom toga?
Mislim da i sanjam na engleskom 99% vremena. Nije mi to toliko smetalo prije nego što sam došla u posjetu Sarajevu. Međutim, kada sam došla nakon toliko godina, shvatila sam da se ne uklapam u vlastiti dom, porijeklo i ljude – ponajviše zbog jezika. On je najteža prepreka.
Bolno je, ali ću ispričati i to. Ponekad u Kanadi, u prodavnici, apoteci, kafani, sretnem ljude za koje prepoznam da su Bosanci. Poželim da im se javim kao nekome svome. Ali me je stid. Stid me je da ću morati progovoriti na bosanskom. I da će me zbog toga zadirkivati. Zbog mog lošeg bosanskog.
Zaboravila sam sanjati na vlastitom jeziku. Nedostaje mi to. Ali imam snove i ostvarujem ih.
Imaš li neki savjet ili poruku za našu zajednicu, za naše čitatelje/ke portala?
Ostani vjeran sebi. Gdje god te život odvede, uvijek imaš sebe i to je ono što je važno. Ne dopusti da te društvo sputava. Imaš samo jedan život, zato riskiraj, preuzimaj rizike.
Trči prema sreći i nikada se ne zaustavljaj.
