PIŠE: Anisa Pračić-Šehić
Antirodni pokret je savremena pojava u društvu, koji je iz svog prvobitnog prosvjednog oblika, zašao u sferu političkog i institucionalnog djelovanja. Kako navodi Garbagnoli u svom radu Against the Heresy of Immanence: Vatican’s ‘Gender’ as a New Rhetorical Device Against the Denaturalization of the Sexual Order, početak osmišljavanja glavne strategije djelovanja antirodnog pokreta vezuje se za vatikansku konstrukciju pojma „rodna ideologija“ sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća. Pojam „rodna ideologija“ je nastao kao svojevrsni odgovor Vatikana na uvođenje termina „rod“ na Međunarodnoj konferenciji o populaciji i razvoju 1994. u Kairu i Četvrtoj svjetskoj konferenciji o ženama 1995. godine u Pekingu. Jedan od ciljeva „rodne ideologije“ djelovanja Vatikana jeste bio da se pojam „rod“ vezuje isključivo za biološku odrednicu muškarca i žene, što je u suprotnosti s općeprihvaćenom definicijom roda, kao društvenog konstrukta: odnosi se na one karakteristike muškaraca i žena koje su društveno određene, za razliku od onih koje su biološki određene.
Antirodni pokreti se konkretnije počinju aktivirati početkom 2000-tih godina, tačnije u Španiji kada se Katolička crkva zajedno s desničarskim političkim strujama i skupinama, aktivirala protiv donošenja zakona o istospolnim brakovima. Nadalje se antirodni pokreti šire protiv ratifikacije Istanbulske konvencije u nacionalnim zakonodavstvima država, uvođenja seksualnog odgoja u škole, zabrane diskriminacije LGBTIQ+ osoba i dr. O širokom pristupu i djelovanju anitrodnih pokreta, Gregorić u svom radu Antirodni pokreti u 21. stoljeću, govori kroz pregled članaka na navedenu temu, gdje je primjetna multidisciplinarnost radova. Većina radova, ističe, nalazi se na područjima teologije, lingvistike, prava, politologije (javnih politika) i sociologije, pri čemu se izrazito mali broj, manje od jedne petine, članaka oslanja na teorije društvenih pokreta, odakle proizilaze različite definicije i koncepti djelovanja antirodnih pokreta. Ono što je, ipak, svima zajedničko jeste da se vezuju za pojmove i pokrete kao što su radikalna, populistička, ekstremna i/ili religijska desnica.
Država Bosna i Hercegovina ratificirala je Konvenciju o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i temeljnim slobodama, Međunarodni pakt o političkim i građanskim pravima, Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima kojima se štiti dostojanstvo svake osobe, lica u Bosni i Hercegovini, uređuju prava i slobode, no da li je Bosna i Hercegovina uspjela ostati imuna na djelovanje antirodnog pokreta i njegovih politika?
Antirodna djelovanja u Bosni i Hercegovini
O tome koliko je prisutan i na koji način antirodni pokret se širi u Bosni i Hercegovini, Jasmina Čaušević, magistrica društvenih nauka iz oblasti rodnih studija, prije svega pravi distinkciju od samog naziva „pokret“:
Antirodna djelovanja u Bosni i Hercegovini, i s tim se slažu neke feministkinje sociologinje, možda nije dobro nazivati “pokretom”, jer im se ovim pojmom tako daje veći značaj. U poslednjih petnaestak godina se aktivno i agresivno, i na globalnom nivou i kod nas, razvijaju i djeluju politike nejednakosti, koje se nazivaju sličnim sintagmama: antirodne mobilizacije, antirodni pokreti, antirodne kampanje, antirodna organizovanja. Obično se u javnosti predstavlja da su ova organizovanja „samonikla“ odozdo, da je to neki odgovor „običnog svijeta“ na „novotarije“, ali je nekoliko godina unazad postalo očigledno, s jačanjem političke desnice, da se upravo odozgo šire antirodne ideje, jer postoje političke partije koje su na vlasti i koje vrlo jasno koriste ove ideje kako bi osnažile izrazito konzervativne politike.
Čaušević, nadalje, ističe da je važno biti na oprezu i shvatati šta se sve skriva pod „pozivom na stare, istinske, porodične vrijednosti“, kakav je to „prirodni, normalni poredak u kojem se zna ko je muško, ko je žensko“, ko su glavne mete antirodnih zagovarača i zagovaračica, nažalost, ko se sve isključuje i čiji životi gotovo da nisu vrijedni življenja, i zaista moramo vrlo ozbiljno shvatiti ovaj direktni udar na mnoga osvojena prava i stečene slobode.
Da su antirodna djelovanja usmjerena protiv žena i LGBTIQ+ osoba, Čaušević potvrđuje:
Antirodna djelovanja su usmjerena direktno protiv prava žena i slobode žena da odlučuju o svom tijelu i životu, protiv prava i sloboda LGBTIQ i nebinarnih osoba, migranta/migrantkinja, protiv ideja za koje misle da ugrožavaju neki njihov poredak, poput rodno osjetljivog jezika, slobode govora, slobode okupljanja itd. Kako se za sada čini, prisutni su svuda, a različite grupe se mobilišu oko različitih tema po potrebi, i kako svjedočimo, smišljeno manipulišu činjenicama. Na primjer, u januaru 2024., 21 organizacija se protivila uključivanju femicida u predložene izmjene Zakona o zaštiti od nasilja u porodici Republike Srpske. Tvrdile su da uvođenje termina femicid u zakonodavstvo nema za cilj stvarnu zaštitu žena, već “uvođenje rodne ideologije” u porodično zakonodavstvo, tj. uništavanje tradicionalne porodice. Naravno, osim što vidimo izvrtanje činjenica, možemo postaviti pitanje i šta je to “tradicionalna porodica”, ko nju čini itd. Teme se samo nadovezuju, a na nama je da budemo budne i da reagujemo.
Tihi i opasni neprijatelj za LGBTIQ+ zajednicu
U Bosni i Hercegovini, LGBTIQ+ osobe su marginalizirane, životne zajednice istospolnih partnera nisu pravno priznate u zakonodavstvu, trasngender osobama nije omogućeno pravo medicinske promjene spola u sopstvenoj državi, a cjelokupna zajednica svakodnevno se susreće s raznim oblicima nasilja i govorom mržnje. Da li antirodni pokreti i djelovanja u Bosni i Hercegovini utiču na LGBTIQ+ zajednicu, naša sagovornica Ivana Arapović, psihoterapeutkinja i aktivistkinja, smatra da antirodni pokreti počivaju na konceptu „zaštite“ ljudskih prava s tim da ih potpuno izokrenu, te od jedne radikalne skupine sebe proglase ugroženom manjinom. Antirodni pokreti usmjereni su protiv prava LGBTIQ osoba, te posebno transrodnih osoba. LGBTIQ zajednici tako je uskraćeno pravo na adekvatnu zdravstvenu zaštitu, pravo na školovanje, zaposlenje, život bez diskriminacije i nasilja. Antirodni pokreti pojačavaju nasilje nad LGBTIQ osobama, podržavaju diskriminaciju, te u svom narativu sadrže govor mržnje. Pored navedenih zakonodavnih izazova, jačanje antirodnih djelovanja i aktivnosti, predstavlja tihog i opasnog neprijatelja za LGBTIQ+ zajednicu. Na naše pitanje koji su izazovi pred LGBTIQ+ zajednicom u Bosni i Hercegovini, Arapović, u kontekstu teme razgovora, odgovara:
Kako se desi da jedna marginalizirana skupina koja je gurnuta na same margine društva, je tolika prijetnja? Zapravo radi o strahu dominantnih struktura da bi mogli izgubiti svoju poziciju moći. Patrijarhalno društvo je društvo u kojem muškarci imaju ekonomsku, društvenu i političku moć. Muškarci su nadređeni dok su žene podređene. Isto tako u heteropatrijarhalnom društvu cis strejt muškarci su dominantni, sebe smatraju nadmoćnim iako se najčešće i nalaze na pozicijama moći. Vezano za LGBTIQ zajednicu primjer moći cis strejt osoba vidimo u činjenici da cis strejt osobe odlučuju o ljudskim pravima LGBTIQ osoba. Iz toga vidimo da su ljudska prava, zapravo prava cis strejt osoba koji dalje odlučuju koliko prava je sigurno dati LGBTIQ osobama, da ne bi slučajno bili na istom mjestu i uživali ista prava. Stoga nije čudno da kada na poziciji moći i odlučivanja imamo cis strejt muškarce naravno da nemamo definiran zakon o femicidu, da nemamo zakon o istospolnim partnerstvima, zakon o prilagodbi spola. Naš je izazov buđenje iz svakodnevne apatije, osvještavanje prava koja imamo i spremnost na borbu za ostvarivanje svojih prava.
O izazovima i ostvarenju prava, pod utjecajem antirodnih pokreta i fašizma, Arapović poručuje: Traženje prava i zaštita već postojećih izazov je svake osobe s margine društva jer fašizam ne ubija samo LGBTIQ zajednicu, nisu samo naša prava ugrožena.
Kako bismo dobili jednu širu sliku utjecaja i posljedica antirodnih pokreta i djelovanja, ukratko smo razgovarali i s Delilom Hasanbegović-Vukas, program koordinatoricom u Sarajevskom otvorenom centru:
Jedna od karakteristika antirodnih narativa/politika jeste insistiranje na vraćanju tzv. tradicionalnim vrijednostima, te s toga je važno pri bavljenju ovom temom napraviti jasnu distinkciju između konzervativnih, neokonzervativnih inicijativa i antirodnog djelovanja. Konzervativnih pokreta ima raznih usmjerenja, ali nije svima fokus na pitanjima koja su sporna antirodnim akterima niti su im korijeni isti. U BiH i regionu dosta njih koristi narative retradicionalizacije, etnonacionalizma, dok im nisu u vidokrugu pitanja roda i ljudskih prava žena i LGBTIQ osoba te izmišljenih koncepata poput “rodne ideologije”, “rodne teorije” i sl. Naravno, i jedni i drugi koriste slične taktike poput šetnji za porodicu, pro-life marševe, diskusije o padu nataliteta, predlaganje i usvajanje retrogradnih politika… i u tom smislu konzervativni pokreti imaju potencijal postati antirodni. Antirodni pokreti se najviše mobiliziraju protiv prava LGBTIQ osoba, seksualnih i repodruktivnih prava, seksualnog/spolnog obrazovanja, odnosno obrazovanja o seksualnosti i reproduktivnom zdravlju, roda i rodnih studija, demokratije i vjerskih sloboda.
Upitali smo Hasanbegović-Vukas o tome koliki je utjecaj antirodnih pokreta na prava žena, koja su to prava žena najugroženija i na koji način se suprostaviti takvom djelovanju i narativu?
Uticaj je jako štetan i njegov krajnji oblik jeste ograničavanje i kršenje ljudskih prava poput abortusa, kontracepcije, zdravstvene zaštite, položaja žena na tržištu rada, prava LGBTIQ osoba u domeni privatnog života, zapošljavanja, zdravlja itd. Uvijek su tu narativi ugrožavanja uspostavljenog poretka porodice, tradicije, esencijalizacija muškaraca i žena i njihovih uloga u društvu, uz potpuno odbacivanje koncepta roda. Prije reakcija na djelovanje antirodnih pokreta, važno je biti ih svjestan, upoznati se i analizirati strategije djelovanja, posebno finansiranja, i nastojati spriječiti njihov uticaj dekonstruiranjem netačnih informacija koje dijele i kojima manipuliraju. Jako bitan aspekt jeste uvezivanje aktera civilnog društva i institucija vlasti koje trebaju štititi ljudska prava, – kazala nam je naša sagovornica.
Kroz kratki teoretski prikaz antirodnih pokreta i razgovora s našim sagovornicama, možemo zaključiti da antirodne politike i djelovanja, su prisutne u javnom diskursu kako državnih i političkih predstavnika, tako i predstavnika_ca civilnog sektora. Jačanje fašističkih struja, desničarkih politika i korištenje instrumenata antirodnih politika i djelovanja ne predstavljaju ništa drugo do sunovrat demokratije i razvoj jednog društva. Pred Bosnom i Hercegovinom je dug i težak put u postizanju vladavine prava, a represija prava žena, prava LGBTIQ+ zajednice i drugih marginaliziranih grupa u našem društvu, zasigurno ne može doprinijeti prosperitetnom i pozitivnom napretku. Preostaje nam, kako su i sagovornice kazale, pravovremeno prepoznavanje antirodnih djelovanja i politika, preveniranje djelovanja istih, te kontinuirana edukacija i podizanje svijesti o štetnosti navedenih djelovanja i politika za razvoj demokratičnosti i inkluzivnosti multikulturalnog bosanskohercegovačkog društva.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
